Knjiga „Zaboravljenih 500“, autora Grega Frimena, koji je u život vratio istinitu priču o herojstvu srpskog naroda i četničkog pokreta Draže Mihailovića koji su spasli 500 američkih pilota, promovisana je u petak u crkvi Svetog vaskresenja Hristovog u čikagu. Priča je iz dobro poznatih političkih razloga decenijama bila zabranjena, pa tako i skoro zaboravljena, ali ju je ovaj vrsni autor na najbolji način oživeo, a promocije po američkim gradovima potvrđuje da za to i postoji veliko interesovanje.
U čikago su sa Frimenom stigli i piloti Robert Vilson i Klar Masgrov, a treći, Art DŽibilian, bio je sprečen da prisustvuje novom susretu sa Srbima jer se spremao za dodelu odlikovanja koje su mu u nedelju uručili predstavnici američkog Kongresa. Dirljivo je bilo pratiti susret ovih starina sa čikaškim Srbima, dok su drhtavim rukama listali stranice knjige, pokazivali svoje fotografije, ne skrivajući suze na licu, koje i danas krenu na svako spominjanje imena generala Mihailovića.
– Divan je osećaj biti ponovo među Srbima, ali još ako imate kajmak, događaj bi bio potpun – u šali za „Vesti“ kaže Robert Vilson.
Priča za Holivud
DŽibilian smatra da je Frimen svojom knjigom obavio odličan posao:
– Upućujem mu priznanje za izuzetno istraživanje i originalan način na koji je uobličio priču. Siguran sam da će se Holivud zainteresovati za ovaj događaj i da će od ove knjige nastati film.
– Veoma jasno se sećam svih tih događaja. Tada sam bio zapanjen novim, drugačijim svetom koji sam zatekao u Srbiji. Našao sam se u Jagodini, nisam video nijedno motorno vozilo, sve je bilo drugačije nego u Americi. Pešačili smo oko 150 kilometara, držali smo se daleko od pruga i puteva. Bili smo u tajnoj operaciji, a to je značilo da smo svi o njoj morali ćutati. Sve ove godine, i to jeste bilo veoma, veoma teško, to je strašna nepravda. Lično ne znam kada je ova priča postala dostupna za javnost, ali je sramota da se o ulozi Draže Mihailovića i četničkog pokreta ovoliko dugo ćutalo. U Srbiju sam se vratio kao turista 1966. godine, otišao u blizinu Jagodine, potražio moje domaćine, koji su mi spasli život i uspeo da, zahvaljujući pominjanju imena mog prevodioca koje je za vreme Tita bilo zabranjeno pominjati, ubedim seljane da to stvarno jesam ja, Robert. Bio sam u njihovoj kući ponovo i to je bio nezaboravan susret. I u Pranjanima smo 2004. proveli nezaboravne dane među Srbima.
Klar Masgrov, takođe pilot, ni danas ne može da se načudi odnosu Amerike prema čitavom događaju i veruje da će Amerikanci, ako ne njihovi političari, pokazati interesovanje za priču i promeniti odnos prema dobrom i domaćinskom srpskom narodu.
– Kada je moj avion oboren, video sam stado ovaca, i to je bio moj putokaz.
Uspeh iznad očekivanja
Knjiga „Zaboravljenih 500“ je dugo na listama najčitanijih u Americi, a kritičari o njoj govore kao o remek-delu iz bliže istorije, snažnoj priči o istorijskom detalju. Greg Frimen ju je radio uz dugogodišnja istraživanja i mnogo sati intervjua sa preživelim pilotima.
– Veoma sam iznenađen prijemom na koji je knjiga naišla ne samo među Srbima, vojnicima, već i među običnim Amerikancima koji su iznenađeni i fascinirani bolnom činjenicom da je toliko dugo bila pokrivena velom tajne. I ja se zaista nadam da će knjiga promeniti odnos stvari, možda privoleti vlast da preispita odnose sa Srbijom i srpskim narodom, jer može biti svetlo u novim srpsko-američkim odnosima. Ako me pitate čega ću se najviše sećati iz razgovora sa ovim herojima, onda je to činjenica da, kada god bismo pomenuli generala Mihailovića, osetio bih uzbuđenje, tugu, poštovanje u njihovom glasu i video suze u očima. I posle toliko godina te emocije su i dalje jake, možda i snažnije, jer nepravda traje već toliko dugo. Ni meni ovo nije prvi put da sam među Srbima, a i večeras sam fasciniran gostoprimstvom, pažnjom koju vaš narod pruža, činjenicom da se uvek među Srbima osećati dobrodošli. Ostatak sveta i Amerikanci moraju pogledati pažljivije u srpsko-američke odnose, ne samo u poslednje dve decenije, i shvatiti koliko snažna prijateljstva tu postoje – kaže Frimen.
Znao sam da – gde su ovce, tu su i ljudi – i da ću biti u milosti ili nemilosti sa onima koje sretnem na tom putu. Srećom, četnici su me pronašli i pružili mi najbolju moguću negu i pažnju. Nismo znali jezik, ni ja srpski, ni oni engleski, ali smo se sporazumevali rukama, pokretima i razumevanje nije izostalo. Bila su u porodici i dva dečaka, dao sam im slatkiše koji su mi preostali, i to je sve oslobodilo stega i barijera. Ni danas ne mogu da pomenem ime Draže Mihailovića, a da ne zaplačem. On nije imao tretman Amerikanaca kakav je zaslužio. Naš put u Italiju ne bi uopšte bio uspešan bez njegove velike uloge. Kada je uhapšen, mi smo nudili našim vlastima da svedočimo na suđenju – nije nam odobreno. Prikupili smo značajnu sumu novca – nije nam dopušteno da mu uputimo pomoć. Iz Australije je novac mogao da ode, odavde ne, nažalost. I to nas sve i danas veoma boli. U Srbiji sam bio 2004. na svečanosti u Pranjanima i ponovo doživeo divnu dobrodošlicu srpske vlade i građana, na svečanosti povodom otkrivanja spomen-ploče. Putovao sam sa svojim unukom, kome je tada postalo jasno sve ono o čemu sam mu godinama govorio.
Veterana Arta DŽibiliana nalazimo u njegovoj kući u Frimontu (Ohajo), dok se sprema za nedeljnu svečanost.
– Svečanosti će prisustvovati i srpski oficiri, kao i predstavnici američkog Kongresa, koji su doneli odluku da konačno ovaj veliki događaj bude dostupan javnosti, pa će u Kongresu biti usvojena rezolucija kojom se otvaraju arhive i istraživanja događaja postaju dostupna. Tužno je da je bilo potrebno više od šest decenija da do toga dođe. Ja sam se 1944. našao u Pranjanima, Koceljevu, bio sam i u Bosni. A kada sam 2004. otišao na svečanost u Pranjane, to je tek bio nezaboravan događaj i fantastičan doček koji nam je narod priredio. Hor je otpevao srpsku i američku himnu, i to je bio toliko emotivan trenutak da nisam mogao da zaustavim suze, emocije su nadolazile, uspomene su se ređale kao žive slike pred očima. I iako sam vojnik, nije me sramota tih suza jer sam ponosan na te dane i na činjenicu da tako divan narod postoji. Bio sam u Srbiji i 2005. godine, kada smo Gordani Mihailović, kćerki generala Draže, uručili medalju koju mu je još 1948. godine dodelio predsednik Vilson. Tada sam joj dao kopije nekih mojih fotografija s njenim ocem i ona je za to bila veoma zahvalna.
Remembering the
Forgotten 500
Last Edited: Saturday, 13 Dec 2008, 12:01 AM EST
Created On: Tuesday, 09 Dec 2008, 2:27 AM EST
SWANTON – It was no easy task.
Arthur Jibilian of Fremont, who was a U.S. Navy radioman and a member of the OSS – a precursor to the CIA – had to parachute into the German-occupied territory of Yugoslavia and stay there for months.
He had just turned 20 after being drafted in the Navy in March of 1943.
Because of his efforts, he helped rescue more than 500 American airmen and other Allied Forces soldiers from harms way during the end of World War II. It’s one of the untold stories of the greatest generation that is finally receiving world-wide exposure.
„We brought down our 513 shot-down American airmen from behind the lines, and there was little publicity on this,“ Aurthur said. „The reason why I want to get all this in front of the American people is because it’s a story that they deserve to know.“
Jibilian’s heroic efforts is the basis of a recently-published book called “ The Forgotten 500 “ by Gregory Freeman. It draws upon declassified documents and intimate interviews that recount a major World War II rescue mission in 1944 near the end of WWII called ‘ Operation Halyard .’
On Sunday, the 67th anniversary of the bombing of Pearl Harbor, Jibilian was recognized for his efforts by former and current Ohio National Guard military members, and federal and state dignitaries. Other special guests that paid honor traveled from upstate New York and Pittsburgh.
„Jibby we are so happy to be here today and celebrate this moment,“ said U.S. Congresswoman Marcy Kaptur.
She along with U.S. Congressman Bob Latta and State Sens. Theresa Fedor and Mark Waggoner, gave personal thanks and honored the war veteran. The Ohio Air National Guard recognized Jibilian as a honorary colonel in the state’s militia for his efforts.
„We are happy today to witness the great event, and giving the congressional award to this hero of the World War II,“ said Dr. Ljubo Vujovic, Secretary General of the Tesla Memorial Society of Ridgwood, NY.
Sunday’s event was held in the Lt. Col. Addison Baker Building at the 180th Fighter Wing Base in Swanton, which held equally special meaning to the event. Lt. Col. Baker, a member of the Ohio Air National Guard’s 112th Liaison Squadron, which predated the 180th Fighter Wings’ 112th Fighter Squadron, received the Congressional Medal of Honor after leading his bomb group on a low-altitude allied bombing mission in 1943 over oil refineries at Ploiesti, Romania.
The bombing runs continued for the next year. During that time those 513 airmen were shot down by Nazi forces, most of which were on their way from Italy to bomb German-occupied oil fields in Romania.
Jibilian, who is dying from Leukemia, is the last surviving member of „Operation Halyard“ – a majorly-secret rescue mission that plucked the airmen and other Allied soldiers between August – December of 1944 from under the Nazi’s noses.
They did it from a crudely constructed airfield that was cleared on top of a hill in the Village of Pranjani, Serbia, a plateau 55 miles south of Belgrade. The mission was coordinated by the Americans, British and Serbians. The Allied forces worked closely with General Draza Mihailovich, a Serbian guerrilla, to carry out the rescue mission.
Jibilian, who was born in Cleveland but raised in Toledo, said, even after so many years, he can’t believe how hard his job was. But it was worth it.
„When I look back on it, I’m amazed at what we have accomplished because we did this all under the Germans’ noses,“ he said. „But we made it, and that’s all that counts.“
„The Forgotten 500“ is currently being disccused to be made into a major motion picture.
(FOX Toledo’s Allison Brown contributed to this report)
