Sarajevski Fokus u tekstu Sarajevo etnički čisto! kroz intervju sa predsjednikom Helsinškog odbora za ljudska prava BiH, Srđanom Dizdarevićem govori o menjanju nacionalne strukture Sarajeva, koja je više nego vidljiva – a čiji tekst u nastavku navodimo. Tragom ove vesti zainteresovalo me je da li se pri tome radi samo o iseljavanjima ili možda i o promeni vere, te da li ima u značajnijem broju i takvih promena. Kopka me da li Srbi iz ekonomskih, razloga lakšeg življenja ili opstanka, možda prelaze i prihvataju islam, što na zapadu ili u Americi nije tako retka pojava.
Vođen tom idejom posetio sam neke sveštenike, moje stare i dobre poznanike, jer o toj temi je najbolje razgovarati sa ljudima koji su na samom terenu, a poseban uslov je da sveštenike dobro poznajete jer se o takvim pojavama u svim konfesijama nerado govori. Dočekuje me široki osmeh grdosije u mantiji i kao prvo ono naše kojim dobrom…. Posle uobičajenih uvodnih pitanja o porodici, deci…, prijateljima stiže i dobra manastirska rakija. Bez nje i nečega da se zamezi ovde se prijatelji ne dočekuju a nekako se lakše razgovara uz onu našu mučenicu. Bogami je prošlo po prilično vremena dok sam započeo razgovor na temu ima li promene vere, posle svega što nam se u zadnjih dvadesetak godina događalo.
Moj krupni domaćin me pogleda onako poluzbunjeno, iznenađeno i kroz zube jedva procedi. Ima svega… pa ljudi se krste, a i sve više se okreću Crkvi, Bogu. Valjda ste im vi političari previše dojadili pa spasenje duše traže od nas. Ostala im samo duša – grohotom se nasmejavši. Pitam te ozbiljno… Malo sačeka i gledajući negde u daljinu nekim lutajućim pogledom reče: Ima, ima, čak i posle svih ovih naših stradanja, čak i više no ranije. Muslimani se vraćaju svojoj veri i u tome ne vidim ništa čudno, to je stvar osećanja, duše.
Ovih manje vidljivijih pojava gde se muslimani vraćaju pravoslavlju, ima u znatno većem obimu nego što bi to običnom čoveku moglo biti shvatljivo, ali očigledno da se na tom polju nešto događa. Ta pojava je najizraženija kod muslimana u mešovitim brakovima, u mešovitim sredinama, među intelektualcima, ali i sasvim običnim ljudima. Ne može se reći da se krste samo oni koji znaju svoje prvobitne korene porekla ili svoju pravoslavnu porodičnu lozu. Da li zbog poznavanja svog porekla ili zbog agresivnog delovanja Vehabija koje propagiraju, za ove prostore vrlo retrogradni Islam, ili iz nekih unutrašnjih i u duši duboko zakopanih razloga – ali muslimani se sve više vraćaju svojim pravoslavnim korenima. Insistiram da u tome pronađem neko pravilo, ali bar kako sveštenici kažu, znanje porekla nije pravilo – pravila jednostavno nema. Na moje pitanje postoji li neki oblici pritisaka sveštenik me sa smeškom gleda i odgovara pitanjem. A koga mi, i kako možemo da pritiskamo, kad su se na nas Srbe svi obrušili već decenijama?
Krštenje (gr: βαπτίζω baptizein – uroniti, zagnjuriti) je ritualno očišćenje tela vodom
U hrišćanstvu se krštenje smatra jednom od svetih tajni koje je Isus neposredno ustanovio, a apostoli praktikovali. Obred krštenja jeste obred uvođenja u hrišćanstvo. Krštenje obuhvata: pripremanje postom, odbacivanje i odricanje od staroga čoveka, ispovedanje prave vere, pogruženje u osvećenu vodu krštenja, prizivanje imena svete Trojice, kao i miropomazanje – kada novokršteni prima pečat dara Duha Svetoga
Nikejski simbol vere
Simvol vere predstavlja kratko i sažeto ispovedanje hrišćanske vere. Ovaj simvol je donet na Nikejskom saboru a dopunjen na Carigradskom saboru. I danas se u Pravoslavnoj Crkvi čita prilikom Krštenja i na svakoj Liturgiji.
Pa kako se sve izvodi, radoznalo pitam sveštenika? Očigledno da nije rad da o tome govori i iznosi mi neke više uopštene stvari koje moju dublju radoznalost ne zadovoljava ali očigledno je da o tome sveštenici ni svojim bliskim prijateljima ne žele da govore – i kaže: U crkve, manastire, pa i kod nas kući dolaze mnogi ljudi, kada za to osete potrebu, da porazgovaraju, da im pomognemo… Naša crkve su svim ljudima širom otvorene pa dolaze i muslimani… Meni je ta duhovna delatnost sveštenstva ipak dosta strana ali ako to kratko objasnim trebalo bi da to izgleda ovako: Sve se odvija tiho i bez ikakve pompe. Na vrata sveštenika ili preko nekog prijatelja zakuca musliman i zatraži razgovor sa sveštenikom. Najčešće sa tačno određenim sveštenikom, a zašto to samo on Bog znaju. čovek iznese svoj problem, ponekad navodeći i svoju porodičnu lozu od koje potiče, a razgovor se uglavnom završava pitanjem: – da li može da se krsti i šta za taj obred krštenja treba da pripremi. Takvi se razgovori gotovo isključivo odvijaju sa sveštenikom u četiri oka i daleko od očiju javnosti, jer čudni su ovo prostori, pa se iz mnogo razloga o tome mnogo ne priča. Ponekad žele da krste samo decu, ili po nekog člana porodice, a nekada i kompletne porodice, jednostavno nema pravila. Neki žele da zadrže svoje prezime a menjaju samo ime a ima i onih koji menjaju i jedno i drugo. Dosta muslimana se krstilo i odselilo nekuda, u beli Svet, ili na neke druge prostore, ali su pre toga poželeli da budu prekršteni i da se to u crkvenim knjigama ubeleži. Zašto, to niko ne pita, a nije ni ljudski zalaziti u te stvari. Tako je to na ovim vetrovitim balkanskim prostorima, ali je očigledno da se posle svih ovih naših stradanja na svim stranama, nešto događa sa muslimanskim življem koje više nego što je to ranije bili vraća svojoj nekadašnjoj pravoslavnoj veri.
O ovome nerado govore i sveštenici SPC pa im kao nekim đačićima na ispitu, treba reči kleštima izvlačiti. Kada sam upravo tom frazom reagovao očekujući otvoreniji razgovor sa svojim prijateljem sveštenikom, on mi je malo prekornim, ali još mirnijim glasom rekao da to nije pozorište već unutrašnja osećanja čoveka, a o njima ne treba govoriti i diskutovati. To je Božija volja i volja svakog pojedinca, a mi smo tu da pomognemo kako bi se ta Božja volja ovaplodila i da novokršteni primi pečat dara Duha Svetoga
Nikeo-carigradski simvol vere glasi:
Verujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog pre svih vekova; Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovek;
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu;
I Koji se vazneo na nebesa i sedi sa desne strane Oca;
I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornog, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
U jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
Ispovedam jedno krštenje za oproštenje grehova.
čekam vaskrsenje mrtvih.
I život budućeg veka. Amin!
M. Kecmanović
Sarajevo etnički čisto!
Iako nje bilo zvaničnog popisa stanovništva još od 1991. godine, jasno je da je nacionalna struktura stanovnika današnjeg Sarajeva veoma različita u odnosu na stanje prije 1992. godine. Ovo je u intervjuu Fokusu rekao predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava BiH, Srđan Dizdarević, naglasivši da je Sarajevo danas, praktično, jednonacionalan grad.
Danas je u gradu više od 90 odsto Bošnjaka, dok je prije rata bilo oko 50 odsto, Srba je bilo oko 30 odsto, Hrvata oko sedam odsto. Prema procjenama, danas u Sarajevu živi od 20.000 do 30.000 Srba ili nekih šest odsto i 15.000 Hrvata ili tri odsto. Dakle, zaključak o tome da je grad jednonacionalan nameće se sam po sebi – istakao je Dizdrarević.
· Šta je uticalo na to?
– Uzroci ovog stanja su u ratnim dešavanjima, u politici tadašnjeg rukovodstva iz Pala, koje je pozivalo Srbe da napuste Sarajevo i čak činilo žestok pritisak u tom pravcu, te u politici Alije Izetbegovića i bošnjačkog rukovodstva, koje je naprosto smatralo Sarajevo svojim, bošnjačkim plijenom, te nije smatralo da Srbi, Hrvati i svi ostali predratni stanovnici treba da se vrate u grad.
· Može li se i na osnovu toga ocijeniti trud i rad federalnih i kantonalnih vlasti na povratku izbjeglog i raseljenog stanovništa nebošnjačke nacionalnosti?
– Ocjena se može zasnivati samo na činjenicama, a činjenice su takve kakve su, dakle, nije bilo povratka nebošnjaka. Naprotiv! I dalje traje odliv Srba i Hrvata. Prema riječima kardinala Vinka Puljića, Sarajevo je u posljednje dvije godine napustilo 500 hrvatskih porodica, što govori o tome koliko se radi na povratku i na novoj uspostavi multietničnosti u Sarajevu. Dakle, ocjena vlastima je negativna.
· Šta je, po vama, najveća prepreka povratku, recimo, srpskog naroda u Sarajevo?
– Prva prepreka jeste u tome što je u glavi političara koji vode ovu zemlju ona trajno podijeljena po etničkim šavovima, što je odraz njihove volje, a oni rade na tome da se te podjele održe. Konkretnije, danas je teško povratniku Srbinu da nađe posao u Sarajevu, teško mu je da svojoj djeci obezbijedi odgovarajuće obrazovanje, teško mu je, jednom riječju, da se osjeća kao svoj na svome i kao građanin, čija će prava biti jedako poštovana i uvažavana. Kada bi postojala istinska želja da se u Sarajevo vrate njegovi predratni stanovnici, onda bi, primjera radi, trebalo vratiti imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi, društvu „Prosvjeta“, trebalo bi u organima opština, Grada, Kantona, u javnim preduzećima, zaposliti jedan broj Srba, Hrvata, Roma i učiniti da procenat zaposlenih u javnom sektoru ne bude veći od 95 odsto Bošnjaka. Naravno, kada bi bilo dobre volje, moglo bi se mnogo učiniti. No, to zahtijeva da se izmijeni dosadašnji model vladanja zasnovan na nacionalizmu.
· Može li Sarajevo, ovakvo kakvo je danas, zaista biti glavni grad BiH, glavni grad svih njenih naroda?
– Mislim da bi trebalo mnogo učiniti da Sarajevo zaista i de fakto potvrdi svoju ulogu glavnog grada BiH. Istorija ovog grada i činjenica da je njegove svijetle trenutke obilježilo vrijeme u kojem je Sarajevo bilo zaista otvoreno, kosmopolitsko, pokazuje šta bi trebalo mijenjati kako bi ono bilo prihvaćeno od svih kao glavni grad.
· Koliko na međusobno povjerenje utiču i neriješeni slučajevi ratnih zločina protiv srpskog naroda u Sarajevu? Kao primjer može da nam posluži i ovih dana aktuelna priča o Dobrovoljačkoj ulici.
– Mislim, principijelno, da sva ratna događanja moraju biti do kraja rasvijetljena i da prvo treba vidjeti ima li tu posla za pravosuđe, odnosno da li postoje indicije o tome da su izvršeni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Ovo važi i za Sarajevo. Sve dok se do kraja ne istraži svaka relevantna pojedinost vezana za rat, ima mjesta spekulacijama, manipulacijama i kalkulacijama. Nije mi zaista jasno zašto se neki bošnjački autoriteti tako žestoko protive utvrđivanju činjenica vezanih za stradanja građana Sarajeva tokom rata. Meni bi, kao građaninu koji je vrijeme od aprila 1992. do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma proveo u Sarajevu, jedan takav nalaz, jedan izvještaj nezavisnog tijela koje bi utvdilo fakte, i te kako bio koristan i zasigurno bi to išlo u pravcu kako kažnjavanja potencijalnih počinilaca nedjela tako i nove uspostave povjerenja s dojučerašnjim komšijama. To bi bila i investicija u sutrašnjicu ovog grada. No, očigledno, partiotizam se i dalje mjeri time koliko ćete biti žestoki u kritikovanju onih drugih i u branjenju svojih. Žalosno.
D. Majstorović
