Umrije mi zemlja jednog ljeta na Cavtatu dok nenamjerno slusah razgovor trojice mladih fratara, kako ne skrivajuci mrznju govore o Jugoslaviju koju treba unistiti. Srbima, koje treba protjerati i Nijemcima na koje se moraju osloniti.
Drzavljanka Svajcarske i Jugoslavije u jednoj sazrela a u drugoj ponikla, nosim dvije cipele i ni jedne se nemogu odreci ni kada bih htjela. Za Jugu me vezu maglovite uspomene na Maribor gdje sam zavrsila prvi razred osnovne skole, Tuzlu koja se iz bosanske kasabe u vrijeme mog djetinjstva pretvarala u grad i damu, Banja Luku u kojoj su korijeni mojih roditelja i moji. Vezale me i uspomene za Jadran, Makarsku rivijeru koju izgradise frime iz cijele Juge i u kojoj sam ljetovala u vrijeme kada su Dalmatinci bili puka sirotinja i dolazili da odnesu ostatke hrane iz djecijeg odmaralista. U Svajcarskoj sam sazrela i postala ono sto jesam i zahvalna sam im za gostoprimstvo, i za ono podno grijanje koje me svakog jutra podsjeti na hladne podove mog djetinjstva.
Zemlja umrije, i u smrtnom hropcu podize oblak dima, iz kojeg pocurise potoci krvi i vapaji umirucih. Umrla je zemlja ali ne umrijese uspomene, te devedeset i druge odlucim po svaku cijenu doci do Tuzle, do majke koja ostade na milost i nemilost „prijateljima“. Mogla sam a nisam htjela uzeti hrvatsku putovnicu i preko Hrvatske i dijela Bosne koji je bio pod kontrolom Zelenih beretki, koje ce kasnije nazvati armijom BiH-a doci do Tuzle i majku izvesti iz zemlje koja je gorila u pozaru gradjanskog rata. Otac mi bijese Srbin, i ne zbog ljubavi prema ocu, nego iz potrebe da budem na strani onih na koje svi napadaju ostadoh Srpkinja i odlucih se da produzim jugosloveski pasos koji mi je u tom trenutku vrijedio kao i bilo koji komad hartije. U YU konzulatu u Cirihu mi prodadose nevazeci pasos, te ja sa istim i punim minibusom humanitarne pomoci stigoh na Kelebiju. Uz put sam prijateljici koja samnom putovala rekla da cu poljubiti zemlju cim udjem u Jugu.
Carinik bezobrazan kako to moze biti samo nas carinik, koji je juce sisao sa nekog brda i obukao uniformu, tako me iznervirao da sam na Marino podsmjesljivo pitanje, hocu li ipak poljubiti zemlju, odgovorila:
-Ne, ali cu sigurno ojesti govno.
Moje putovanje je nastalo u zbirci uspomena, i vec odavno nije bilo tako strasno kada sam upoznala mog buduceg muza. Pricao mi je zaneseno price o njegovoj planini na kojoj su vrhovi plavi. Slusala sam sjecajuci se majevckih seljaka koji su se pocetkom sesdesetih spustili sa brda u Tuzlu i sa sobom u solitere donijeli svinje i koze. Nikako mi ta planina koju sam zamisljala kao staniste medvjeda nije izgledala plava kao sto bijese u prici mog muza, ali odlu~ila sam da to nikada ne provjerim, jer moja zemlja je umrla davno a ono sto ostade od nje nisam namjeravala posjetiti i po cijenu da se on naljuti na mene.
Vrijeme lijeci sve, kazu ljudi. Ako ne izlijeci ono bar zalijeci rane na kojima se uhvate debeli kvrgavi oziljci. Gledajuci mutno sjajne oci mog muza dok je govorio o njegovim plavetnim brdima, potisnula sam u stranu bolne uspomene i pristala da odemo u njegovo selo.
Presavsi slovenacko-hrvastku granicu zamolila sam ga da ne govori pri susretu sa Hrvatima, jer nisam zeljela da imamo problema zbog njegovog srpskog jezika, a jos vise zbog njegove srpske kurcevitosti i vatre u koju lako pada.
Majka, koja po rodjenju bijese Hrvatica, a po porijeklu Srpkinja ciji su preci ne tako davno presli na katolicanstvo izbjegla je iz Tuzle u Banja Luku. Njen izlazak kostao me je 18 000 franaka. U Banja Luci je biskup Franjo Komarica pozvao sve katolike da bjeze preko Save tako da je moja nesretna majka zavrsila u Hrvatskoj kao jedna od stotine hiljada izbjeglica u tome trenutku vrlo potrebna Franji Tudjmanu. Docekali ih predstavnici crvenog kriza, sa cokoladnim mlijekom i kolacima, fotografisali ih i podijelili im pasose, sve sa ciljem da glasaju za Tudjmana i nakon toga ih zaboravili razasute po spaljenim srpskim selima. Umrla je i sahranjena u Hrvatskoj ali je prije toga stigla da upozna mog muza, seljaka sa Majevica kojeg je cini mi se zavoljela i koji joj u vrijeme njenog kratkog boravka u Svajcarskoj bio najblizi.
– Posjetit cemo mamin grob.- procijedih kroz suve usne prosavsi pored hrvatskih carinika.
– Naravno.- slozi se on te se ukoro zaputismo izlokanim putevima prema Daruvaru.
Na groblju na kojem moj muz pronadje svoje prezimenjake i zacas izracuna da je prema nadgrobnim spomenicima u Daruvaru bilo vise ne Hrvata nego Hrvata, posle dugog trazenja pronadjosmo nadgrobni spomenik. Hladan ogroman komad mermera koji nista ne kazuje niti u meni probudi osjecaj da tu leze ostaci moje majke.
Placem od muke gledajuci hladnu stijenu, a u mislima sam na banjaluckom groblju gdje pored ocevog spomenika stoji i njen, dvadeset i neku godine ranije podignut.
– Ona je ipak u Banja Luci.- promlja moj muz, vjerovatno se sjetivsi njene zelje da umre u Banja Luci i da Hrvatsku nikada vise ne vidi.
Kako je u vrijeme njenog boravka kod nas najvise vremena proveo sa njom, a ona nije imala dlake na jeziku, saznao je kako su se ponasali u ratu, i muslimani u Tuzli i Srbi u Banja Luci a i Hrvati u Hrvatskoj.
Cesto citira njene rijeci koje je izrekla u jednom trenutku dusevne posustalosti.
“Govna su i jedni i drugi i treci, vi ste Srbi za dlaku bolji ali samo za dlaku, od muslimana i Hrvata.”
Glad koja nas je mucila jos od Slovenije u Daruvaru je dotakla gornju granicu izdrzljivosti pa ne pitajuci ga odlucih da svratim u banjsko odmaraliste u kojem sam ranije rado odsjedala. Ponovivsi upozorenje muzu da ne progovara, zaputih se u unutrasnjost da vidim mozemo li nesto dobiti za rucak. Sigurna da mi se nece oteti ni jedna tipicno srpska rijec, pogrijesih upitavsi konobara moze li moje kuce uci u restoran. “Dobra” Hrvatica bi rekla “pesek”, ali konobaru koji radi u praznom restoranu nije ni na pamet palo da me odbije, jer vec odvano Boga mole da im neki gost zaluta.
Hrana je dobra ali nam nisu servirali hljeb ,te najljubaznije porucih kruh. Muz mi se ceri kao djavo, samo sto ne prasne u grohot. Kada sam, da pohvalim restoran rekla:
– Odlicno je, a i hljeb vam je izvrstan.- nije se vise mogao uzdrzati i nasmijao se. Nasmijala sam se i ja dok se konobar samo blijedo osmijehnuo.
Sava mutna, mrsava zbog susnog ljeta a ponovo puna otpada, plasticnih kesa i flasa, ostade za nama. Muz mi pokazuje plavetnilo u daljini tvrdeci da je to Majevica, a ja vozim stisnutih zuba kroz spaljena sela. Nakon par kilometara spljenih kuca i zapustenih imanja u oko me ubode glamurozna benzinska pumpa.
– Cije je ovo?- upitah zgranuta kontrastom izmedju rusevina i ovog sjaja.
– Pojma nemam, privatna, pred nama je pijaca “Arizona” i pripremi se da vidis balkansko cudo. Ameri su je stvorili kao pokusaj da se uspostave trgovacki odnosi izmedju tri zavadjene strane, a pretovorila se u ogromnu kloaku iz kojeg izvire kriminal a i zaraze, jer postoji mnostvo ugostiteljskih objekata kao i prodavaonica bez sanitarnih cvorova. Kako nema boljeg narod je i sa ovim zadovoljan. -. Odgovori namrstivsi se jer pred nama ugledasmo pseto kako tuzno lezi na raskrsnici i ceka da bude zgazeno.
Suze mi se otese iz ociju i zamaglise pogled a zelja da se vratim i da nikad ne vidm njegova plava brda u meni se ponovo rodi. Vozim gledajuci kroz zavijesu od suza i borim se sa sobom.
Rusevine sa obadvije strane puta prate nas do Brckog. Za mene su to rusevine cije vlasnike ne poznajem, a na kojma ne pise jesu li; srpske, hrvatske ili muslimanske, niti mogu razaznati ko ih je srusio. Znam samo da mrzim onog koji je ubio kuce jer kuce imaju dusu.
Vise od rusevina paraju oci vile koje su iznikle izmedju rusevina. Dvorci koji kipe od kica jos vise prikazuju jad i bijedu spaljene zemlje.
– Voljela bih da imam eksploziva sa sobom, da srusim ove skalmerije pune kica, jer kako samo mogu. prokleti bili graditi ovako visoka sarena cudovista medju komsijama koji stanuju u rusevinama prekirvenim najlonom?!- zavapih placno.
On samo uzdahnu izbjegavajuci da me pogleda u oci, kao da sluti da sam odlucila da ga ostavim u Bijeljini, jer on se u ovom prokletstvu bolje snalazi, i sama se vratim u Svajcarsku.
– Mogli smo i ovuda, odavde do mog sela je dvadeset i pet kilometara, da ne idemo preko Bijeljine a moju sestru mozemo posjetiti i sutra.- predlozi tiho pokazujuci rukom na putokaz.
– Ne, idemo u Bijeljinu.- odbih odlucno.
Cutimo oboje dok se vozimo prema Bijeljini povremeno srecuci uobicajene prizore; desetak srusenih potleusica i jedna vila iznikla kao pakost ljudska.
Bijeljina koje se sjecam kao najveceg sela u Jugoslaviji uvecala se brojem stanovinka i pretovrila u grad. Istovremeno se pretvorivsi u rugobu kakvu je valjda moguce vidjeti negdje u Anadoliji, nedostaju samo dzamijski minareti koje su Semberci devedeset i druge sravnili sa zemljom.
Nekadasnji hotel Krin a danas Drina u kojem je moj muz rezervisao sobe doceka nas hladan i prljav. Na prvom spratu na kojem smo dobili sobu gomila beznadeznika cekaju da ih primi bijeli ili crni mag sta li je vec, koji ordinira u jednoj od hotelskih soba. Tople vode ni za lijeka, pa cak ni peskira.
Dok je moj muz koji je sreo nekog poznanika sisao u kafanu da popije kafu ja se tusiram hladnom vodom, odlucna da posjetim zaovu koju jos ne poznajem iako sam joj pet godina snaja i zbrisem zorom u smjeru Svajcarske.
Hrupi u sobu nezgrapno kako to samo on umije bas u trenutku kada sam se oblacila i ne sacekavsi da se potuzim sto nema tople vode rece :
– Idemo odavde, nemaju garazu, a ovaj moj drugar je policajac i kaze mi da nam je bolje da trazimo neki motel koji ima garazu jer su mogucnosti da auto ne zateknemo na parkiralistu vrlo velike.-
Sada mi je svejedno sto nema tople vode i rado bih pala u horizontalu da nije te nesretne mogucnosti da ostanemo bez auta u toku noci. Pratim ga bez rijeci, u meni gori zelja da vec sada odem i da se ne osvrnem ali cutim i cekam da vidim gdje ce me moj dragi odvesti. Cak se usrano ljubazno smijesim recepcionaru koji mom muzu vraca pasos ali ne i novac koji smo platili za sobu i poltronski se smjeseci govori da i oni imaju garaze samo, eto nisu tako sigurne.
Motel u koji smo stigli nakon par minuta voznje relativno dobrim putem nikako nije mesto u koje bi dosla zena koja drzi do sebe. Jer i da nije onih desetak prijateljica noci koje proviruju iza sanka jasno je da smo u javnoj kuci. Ali u javnoj kuci imaju garazu, sobe sa cistom posteljinom i toplu vodu, cak je i cijena manja nego u hotelu Drina. Pristajem da prespavam ali ne moogu da se uzdrzim te rekoh:
– Ja se sutra vracam, a ti ostani. Ti se svejedno bolje sam snalazis u ovoj dzungli.-
Nisam htjela a povrijedila sam ga. Vidim to po magli u ocima i usanama koje se pretvorise u grudvu jeda. Pogledom moli da se predomislim jer mu vjerovatno rijeci ne izlaze iz stisnutog grla. Nijema molba ucini vise nego sto bi ucinilo hiljadu rijeci, pobijedih sebe i klimanjem glave potvrdih da pristajem da ostanem.
Zadovoljna zbog tople vode, ciste posteljine i garaze potisnula sam odluku da bjezim iz ove nedodjije. Nakon desetak minuta stigli smo do sela Dvorovi i gostione u kojoj radi sestra moga muza. Poznajem je sa fotografija i poznajem njen glas, jer cesto razgovaramo telefonom. Odlazim pravo u kuhinju i pitam za nju iako je prepoznajem. Osvrce se gledajuci me blijedo i slegnuvsi ramenima na isti nacin kako to radi moj muz rece:
– Izvinite ali, ne poznajemo se, bar ja…
– Poznajemo se jos kako.- rekoh kroz smijeh.
Zagrli me srdacno prepoznavsi moj smijeh i zaprijeti bratu sto ju je prevario.
Veceramo i razgovaramo. Hvatam topolinu u njenom pogledu dok gleda svog malog bracu, i vidim da u njoj ima materinske koliko i sestrinske ljubavi. Voli ga i zahvalna mi je cini mi se sto cuvam tog nestasnog djecaka, jer ona ga takvim vidi iako je vec odavno zreo muskarac.
Jutro smo docekali budni i odspavali tek po par sati prije nego sto smo krenuli u pravcu Majevice. Predio se polako penje i cini mi se ljepsim i ciscim od ruzne maglom pritisnute Semberije i Posavine koju sam juce prosla.
– Pogledaj.- rece moj muz ponosno pokazavsi rukom prema brdima u daljini koji stvarno izgledaju carobno plavi.
– Sad razmijem tvoju nostalgiju.- priznadoh vidjevsi tamno plava brada obasjana zlatnim tracima septembraskog sunca.
Necu Vam pricati o zvijezdama koje se cine tako blizu da covjek pozeli da se popne na najblize brdo i nabere ih punu korpu kao krusaka. Kao sto necu pricati ni o mlijecnom putu koji se na nebu vidi stvarno kao da je medju zvijezdama prosut kabao mlijeka. Niti cu vam pricati o Majevici koja izgleda kao svajcarski Apenceler a trebala bi jer nisam se pokajala sto vec iz Bijeljine ne pobjegoh. Pricat cu Vam o Banja Luci, o gradu moje mladosti.
Nije nikad bio u Banja Luci, nije mu bilo uz put, kaze moj muz dok ulazimo u grad koji vec odavno nepoznajem. Jos jedan grad u kojem cu posjetiti groblje. Kisa pada, kao da nebo place zbog naseg usuda, zbog usuda svih nas koji smo ponikli pod tim nebom i lutamo svijetom kao vjeciti nesmirenici. Pokusavam da kupim cvijece i svijece dajuci prodavacici deset franaka. Ona odbija odlucno trazeci njemacke ili konvertibline marke. Moj muz joj nervozno objasnjava da deset franaka vrijedi vise od deset maraka, a ja odlazim u prodavaonicu preko puta i uz mnogo peripetija uspijevam zamijeniti deset franaka za deset maraka. Ljudi kao da zive u drugom vremenu i na drugom kontinentu pa ne znaju vrijednost novca. Bilo kako bilo, sretna sam sto je prodavac shvatio da profitira za citave tri marke i zamijenio mi novac. Mala prodavacica svijeca i cvijeca, nije ni pokusala da razmislja.
Obitovaliste mrtvih ogromno i turobno doceka nas tisinom kakva i prilici na grobljima. Iz sjecanja kopam mjesto na kojem je otac sahranjen. Ali groblje poraslo u nedogled i ne polazi mi za rukom da nadjemo njegov grob.
Vec odavno smo mokri kao misevi a jos uvijek gazimo po lokvama i trazimo divlju ruzu koju je majka posadila na ocevom grobu. Neda mi se, kao sto nisam uspjela naci majcin grob tako ne uspijevam naci ni ocev, mom muzu to polazi za rukom ko zna zasto.
– Mozda otac i nije zelio da ga pronadjem.- promucah.
Nebo nastavlja da prosipa svoj vlazni tovar a mi odlazimo u tisini. Ne znam da li cu ikada vise doci na ove prostore, jer previse me boli sve ono sto sam vidjela. Mozda ipak jednom ko zna…
