Da postoje sivi i sareni vozovi, zakljucio je Djuro Kosac daleke hiljadu devetsto sesdeset seste godine, kada je prvi put vidio jednu celjeznicku stanicu na kojoj se guralo mnostvo ljudi. Bilo je ih je vise nego stanovnika u sva tri sela Podbrjecja. Zastao je u cudu i sa strahom posmatrao sarenu gomilu muskaraca i cena, koji se vrte kao mravi u mravinjaku. Da se ne vrati i pobjegne nazad, sprijecilo ga je to sto je znao da se nema gdje vratiti. Otac je odlucio, da ga kao najnesposobnijeg od petorice sinova, posalje u svijet i time otkloni sramotu koju je svojom nesposobnossu donosio porodici.
Dva dogadjaja bila su presudna u civotu Djure Kosca: prvi je bilo vrasanje sa regrutacije kao nesposobnog za slucenje vojnog roka. Sapat se pronio selom i bilo je jasno da ako se ne odseli u neki drugi kraj ne gine mu sudbina necenje. I drugi dogadjaj, cini se jos gori od prvog, je onaj trenutak kada je u jeku kosevine na Ravnim livadama slomio kosu. Istog dana su rodjaci koji cive u preko pedeset kilometra udaljenom gradisu culi za njegovu nesresu. Sa njive na njivu dovikivali su se kosci i zlurado saopstavali da je slomio kosu jedan iz familije Kosaca koji to prezime s ponosom ves generacijama nose, jer cive u kraju gdje se muski kvaliteti mjere: dobrom kosom, sirinom otkosa i vjestinom otkivanja kose. Otac mu je bez krzmanja rekao da je za njega sramota sto mu se rodio tako nesposoban klipan, i da bi bolje bilo da potraci neku jarugu u kojoj se skoncati, nego da ga dalje bruka. Majka je zaplakala bez suza i rekla da u svijetu postoje mjesta gdje se ljudi ne mjere puskom i kosom i da potraci jedno od takvih.
– Na kraju idi u grad, u gradu se svaka fukara moce sakriti.- rekla je i pokazala rukom u neodredjenom pravcu negdje iza brda. U citavom svom civotu bila je jedan jedini put u gradu, i to je bila kao i ostali mjestani primorana otisi jer je kroz grad prolazio predsjednik Jugoslavije.
Gurajusi se da udje u voz koji se u njegovom sjesanju zauvjek ostati „Sivi Voz“ jer odlazi i odnosi putnike u svijet, za razliku od „[arenog“ koji se vrasa i donosi putnike nazad, sjetio se svih savjeta dobijenih od roditelja i komsija prije polaska u [vajcarsku.
– Sine pazi da te ne pokradu.- rekla je majka i toga se sjetio u trenutku kada je vicljivi, bezubi momak, rahiticnog izgleda, pokusao da mu ukrade novcanik. Dok se on raspravljao sa dceparosom i sacalivsi se na njegovu pricu o bolesnoj majci bio spremen da mu da dio svoje poputnine, voz je polako kretao i da Rajko, njegov rodjak iz Jasenja jednog od tri sela Podbrjecja, nije viknuo. – Pocuri budalasu ode voz.- ostao bi na peronu sa lukavim dceparosom, i zakasnio na voz koji nosi putnike na zapad.
Drugog savjeta koji dobio od oca da se trudi da nadje mjesto za sjedenje u vozu sjetio se cim je u isti usao, sva mjesta su bila zauzeta i prekobrojni putnici su se gurali u uskim hodnicima. Slegao je ramenima kao sto je uvjek cinio kada se nadje u neprilici i sjeo na pod hodnika, obgrlivsi zastitnicki kofer od sarenog kartona.
^inilo se da iz voza ni na jednoj stanici putnici ne izlaze, ves ulaze uvjek novi, uplaseni i zabrinuti, unose sa sobom miris rakije, mraza i dima. Znaticeljni i oprezni istovremeno, mjerkaju izpod oka jedni druge i izbjegavaju da zapocnu razgovor.
Sjedesi u hodniku ukocio se i zadrijemao i da ne bi zaspao dao je kofer na cuvanje Rajku koji je imao vise srese i sjedio u prepunom kupeu punom dima i smrada raskvasenih cipela i carapa.
Oslobodivsi se kofera odlucio je da protegne ucmale udove i proseta duc voza i usput vidi kakav je to svijet koji putuje zajedno sa njim na zapad.
Visok i nezgrapan, ogromnih saka koje su bole oci onima koji su svoj pogled zaustavili na njegovom liku, napredovao je sporo kroz prepune hodnike. Slijegao je sirokim ramenima i na lice navlacio dobrodusan osmjeh, na psovke i povike i isao u smjeru suprotnom od smjera kojim se voz krese. Kao da se uplasio daljine i svim silama celio da ostane blice rodnom kraju. Zapazio je da osim njemu slicnih seljaka u vozu sjede: metalci, gradjevinci i poneki ljekar. Nesvrseni studenti, svrseni gimnazijalci, kurve i lopovi, cinili su takodje jedan dio unezvjerene gomile koja putuje u nepoznato. Stigao je do zadnjeg vagona i zaustavio pogled na pragovima koji nestaju u snijegom pokrivenoj ravnici. Iz grudi mu se oteo tucan uzdah u kojem kao da je ostao i dio duse. Vratio se polako kroz nervoznu gomilu putnika do kupea u kojem je ostavio Rajka. Skliznuo je kraj zida, naslonio laktove na koljena i glavu u sake i zajecao. Par umornih znaticeljnih pogleda okrznulo ga je na kratko, i jos par jecaja zaculo se iz dva razlicita smjera. Jecaji su se pomjesali sa psovkama i glasnim smijehom nekog sereta koji je tugu svojih saputnika iskoristio da se nasali.
Voz je iz nosi ujurio u jutro bljestavo od zimskog sunca ciji se zraci odbijaju od snijegom prekrivenih planina. Bujica putnika je pojurila napolje. Docekli su ih trojica muskaraca od strane sindikata zaducenih za docek sezonskih radnika. Jedan od njih je govorio srpski i uputio ih je u oblicnju ambulantu na snimanje plusa. Provjera zdravstvenog stanja novodoslih radnika u [vajcarku, ta vrsta provjere bila je obavezna za sezonske radnike sve do hiljadu devetsto devedeset prve. Neki od njih su tu kontrolu docivjeli po dvadesetak puta. A oni koji su radili na po zdravlje opasnim radnim mjestima snimali su plusa i po dva puta godisnje. Rijetki su oni koji su se pobunili zbog cestog izlaganja opasnim zracima.
U dugoj prizemnoj zgradi koja je zaudrala na lijekove i bolest odvijalo se pomenuto snimanje. Ispod zimskih kaputa izronili su sareni seljacki dcemperi i kosulje bez kragni, mrsava misisava tijela sa kojih jos nije spala boja od lanjskog sunca. Boja ne stecena na placama Jadranskog mora, nego na livadama i gradilistima sirom Jugoslavije. Djuro se nije odmicao od Rajka koji mu se tog jutra cinio sposobnijim i pametnijim od svih ljudi koje je do tada sreo. Rajko ga je trpio u svojoj blizini i stalno ponavljao: „ Kako ne poslase koga pametnijeg.“
Kada je shvatio da je Djuro dobio isti posao kao i on bio je gotov da se vrati. Znao je da se mora dokazivati za dvojicu, za sebe i svog glupog rodjaka. Djuro je samo slijegao ramenima i smjesio se prostodusno. Zauvjek se ostati tajna kako je, i preko koga, stari Kosta, Djurin otac, uspio srediti da Djuro dobije radni ugovor u [vajcarskoj kao metalac. Rajku je to zadavalo brigu jer je znao da je Djuro nepismen. Jedine rijeci koje je uspijevao sa dosta muke napisati bili su njegovo ime i prezime. Dva dana kasnije bilo je jasno da nese mosi ostati na radnom mjestu zbog kojeg je dosao, i da bi trebalo da se vrati kusi. Ali u vrijeme kada je Evropa vapila za radnom snagom, nije ni bilo vacno radnikovo obrazovanje, naslo se za Djuru radno mjesto u magacinu. Slegao je ravnodusno ramenima kao sto bi ostao ravnodusan i da su ga vratili u Jugoslaviju. Isto tako je slijegao ramenima kada su mu drugovi rekli da je samo zahvaljujusi njima ostao u [vajcarskoj.
Dan za danom odlazio je na posao, radio sa lakosom svojstvenom mladom i bezbricnom covjeku. Spavao mirno sa rijetkim rucnim snovima u kojima je obavezno sanjao Ravne livade i trenutak kada je slomio kosu. Nije uzimao ucessa u prvim izletima u nosni civot koji su istina rijetko preduzimali njegovi zemljaci. Radio je, spavao jeo, i mastao o ceni, ne nekoj odredjenoj jednostavno o censkom bisu.
Stigle su prve plate i radnici zbijeni u drvenim barakama, po cetvorica u jednoj sobi, civnuli su, i krenuli da istrace zemlju u kojoj rade. Otisli su svi osim Djure. On je ostao sjediti na ivici kreveta pogleda uprtog u komad papira na kojem su bili ispisani nejasni znaci i brojevi. Krajnji iznos mu se ucinio ogromnim. Izracunao je da bi za platu koju je dobio mogao kupiti vola, ili mocda par jos neoubucenih junaca, ili kose za sve kosce u sva tri sela Podbrjecja. Iste veceri je gledao kako se Rajko muci da na svoj bikovskom slican vrat zavece kravatu. ^udio se kako on inace razuman covjek odjednom u njegovim ocima poprima izgled ludog djeteta. I kako ostali odrasli i pametni momci bezobrazno zvicde za, u kratke suknje obucenim djevojkama. Prekrstio se, okrenuo u stranu i zaspao zadovoljno nasmijesen. Mjeseci su proletjeli i sredinom ljeta pojavila se magicna rijec koju do tada Djuro nikada nije cuo „ferije“. Bunio se i ljutio sto ga sada u sred ljeta salju na odmor. Izracunao je bio koliko se zaraditi do kraja godine i ove dvije sedmice nerada nikako mu nisu isle u prilog, a nije mu bilo jasno ni ludilo poslodavca da ih u sred ljeta pusta na odmor. Za seljaka Djurinog kova jedino vrijeme odmora su dugi zimski mjeseci kada snijeg zaveja sve puteve ka Podbrjecju.
Jedini poklon koji je Djuro ponio kusi bile su kose za brasu i oca. Djuro je primao plate ali ih nije trosio i da nije bilo Rajka krenuo bi na ljetni odmor u zimskom odjelu u kojem je i dosao u Svajcarsku. Ovako je dosao obucen da je sam sebi izgledao smjesan. Kod svoj seljana izazvao je zavist i odusevljenje.
Kosta je dugo vrtio glavom ne vjerujusi sopstvenim ocima, novac koji je Djuro donio znacio je za njega samo jedno, to da je civot protratio kosesi livade i nije zaradio nista osim onog sto je govorila narodna izreka iz njegovog kraja: „Dan i komad, godina i opanci“. Razmisljao je dugo i onda rekao:
– Ovu dvojicu sto su za kosu prirasli vodi kako znas sa sobom. A ovu dvojicu mladjih skolujte vas trojica.-
Djurinu zapocetu recenicu, kako je vrijeme da razmislja o cenidbi kao da nije ni cuo. Platio je Rajku koji je sa lakosom naucio njemacki jezik i ovaj je nasao posao za Jovana i Milana, Djurinu mladju brasu. Kasnije je cuo da je Rajko dobio i od firme novac za dovodjenje novih radnika, i tada je samo slegao ramenima i nije se calio. Nastavio je da radi i civi po starom dok su mladja brasa krenuli Rajkovim stopama i nakon prvih plata, na debele vratove vezali kravate i otisnuli se u osvajanje censkog dijela zapada.
Jedan po jedan od onih koji su dosli zajedno sa Djurom a i kasnije, napustali su radnicke barake i uzimali stanove, ostajao je samo Djuro i nekolicina slicnih. Radio je po dvanćst sati dnevno i svaku subotu i to iz dva razloga: Prvi razlog je bio ona obicna ljudska celja da zaradi sto vise i time se dokace. Drugi razlog je ves bio slocenije prirode, a bila je to namjera da iscrpljivanjem ubije u sebi celju za cenom. Nije uspijevao u potpunosti, budio se znojan iz rucnih snova i prosipao vrelo momacko sjeme u slivnike. Borio se sa celjom da jednom ode do kusa sa crvenim fenjerima, i uvjek je u njemu pobjedjivao stid i strah od onog sta se resi ljudi. Rajko se ves odavno bio ocenio [vajcarkom, napustio posao i sve rijedje zalazio medju Jugovise, a kada bi dosao bilo je to zato sto su ga oni pozivali da im prevede poneko pismo, ili ispuni formulare za kredit. Jovan i Milan su se mimo reda ocenili prije Djure i davali daleko manje od njega za skolovanje mladje brase. Djuro je trpio i sliejegao ramenima, sanjao cenu i radio sve vise. Dva puta godisnje ukrcavao se u [areni voz i natovaren poklonima putovao kusi. Otac je gradio novu kusu njemu i sebi, Jovan i Milan svaki za sebe je izgradio kusu a mladja brasa Stevan i Krsto su studirali medicinu u Beogradu.
Ponovo je Djuro stidljivo i s krzmanjem pomenuo ocu da mu vrijeme prolazi i da je vrijeme da se oceni i ponovo je Kosta precuo njegovu primjedbu. Neko je morao skolovati Stevana i Krsta i otac je znao da, ako bi se i Djuro ocenio nebi vise moglo biti dovoljno novca za gradnju kuse i skolovanje sinova, jer Jovan i Milan su nakon cenidbe uskratili svaku pomos roditeljima i mladjoj brasi.
Sivi vozovi su jos uvjek puni novih lica vozili u pravcu zapada. Svi koji su za rad bili sposobni u Podbrjecju dosli su pocetkom sedamdesetih u [vajcarsku. Jedini iz grupe onih koji su prvi dosli u [vajcarsku a jos uvjek se vozio vozom bio je Djuro. Svi ostali su ves imali automobile i dolazili svojim kolima u zavicaj. Primjetio je Djuro da oni koji su zajedno sa njim dosli u [vajcarsku, vise ne putuju vozovima, a primjetio je i da su se raslojili, podjelili prema obrazovanju, zaradi, sposobnostima a i prema moralu. Neki su vraseni zauvjek u Jugoslaviju u zatvorenim vagonima sa lisicama na rukama, a neki isti takvi su ostali u [vajcarskoj i postali uspjesni biznismeni, jer nije lopov onaj koji ukrade nego onaj koga uhvate. Mnogi su se propili i prokockali zaradu, a drugi su opet zaradivsi puno nestali iz sredine gdje se kresu Jugovisi i postali ono sto se u svijetu naziva snobovima a u kraju iz kojeg Djuro dolazi podpapucenim opancima. Rijetki su kao Djuro ostali isti ne pokusavajusi da se uklope u sarenoliku masu stranaca, niti da se trude da budu slicni [vajcarcima, civjeli su jednostavno u snovima o povratku i radili kao crnci, a stedjeli kao Jevreji.
Djuro je jos uvjek radio po dvanćst sati i sanjao cenu, ali sada ne bilo kakvu cenu, nego jednu odredjenu. Visoku crvenokosu cenu koju je vidjao da se sunca na terasi ispred stare jednospratne kuse nedaleko od barake u kojoj je stanovao. Snovao je da se smosi snage da joj pridje, da je upozna i da se se ona odmah zaljubiti u njega, ili bi opet sanjario kako je ona zalutala u sumu negdje u Podbrjecju i on je tamo nalazi i spasava od vukova. Sanjario je, i svake nedjelje izlazio u setnju pored kuse gdje se pojavljivala ljepotica, koja mu je poremetila jednolican civot na koji je bio navikao i kada se ves pomiro sa cinjenicom da se ostati necenja. I kao sto u civotu ponekad biva, misteriozna ljepotica je primjetila Djurine cecnjive i istovremeno sramecljive poglede i pozvala ga mahanjem ruke, da prekoraci nisku ogradu i dodje do nje. Stajao je opcinjen njenim izgledom, poluotvorenih usta i siroko otvorenih ociju i mislio da se mu srce izletjeti iz grudi. Jedva je shavatio da ga ona zove, da joj pridje i na odrvenjelim nogama doklipsao do nje.
^udila se i ucivala u njegovoj zbunjenosti. Povela je neobavezan razgovor u kojem je on jedva i ucestvovao. Buljio je zbunjeno u crvene vlacne usne i sjajne bijele zube koje je pokazivala siroko se smjesesi. Dozvolia je haljini da sklizne sa noge i otkrije raskosnu bijelinu butina. Djuri je zastala knedla u grlu, a pritisak u dnu malog stomaka dosao je do bola. Bezobrazno se zagledala u ispupcenje na negovima pantolonama. Rekla da voli velike i krupne muskarce, a bog je Djuru obdario obilato, i povela ga kao malo dijete u kusu. Muskarac koji je do tridesete samo mastao o ceni istopio se kao snijeg na suncu u zagrljaju iskustvom bogate cene. Desilo se ono sto je bilo za ocekivati, zaljubio se do usiju u crvenokoso stvorenje i ne mucajusi rekao poslovodji da on vise ne radi subotom.
Potracio je Rajka, jedinog covjeka za kojeg je znao da mu se nese podsmjevati, zamolio ga da mu pomogne savjetom, kako da se obuce i sta da pokloni djevojci ciji identitet nije ni njemu namjeravao otkriti. Nasao ga je u subotnje jutro pijanog kao svinju. Plakao je onako kako to samo Sloveni mogu kada su u vlasti boga Bahusa. Na Djurino nijemo pitanje rekao je:
– E moj Djurekane, ne cudi se. Kusu sam kupio, dejcu s njom izrodio. Imam para koliko nese imati svi Podbrijecani, sve kada bi civjeli k’o gavranovi, a opet sam nesretan k’o pas. Mamu joj jebem tjera me da subotom obucem spilhoze i one grdne cipeletine i ‘odam po brdima i to subotom i nedjeljom, kad bi ja najradje sjedio sa Jugovisima i pio ko sto i prilici coeku. Da je meni bilo do sume i brda, ostao bi u Jasenju ne bi ni dolazio u [vajcarsku. A kad se ‘vako useljemam k’o sto sam sad, prijeti da se se razvest’ od mene i da se kusa i firma pripasti njoj.- Djuro ga je u cudu gledao i prisjesao se svih prica koje su sa zavissu o Rajku pricali Podbrijecani, i pomislio da bi prestali biti zavidni ako bi vidjeli Rajka ovakvog. Da do toga nebi doslo uhvatio ga je za ruku i poveo prema taksiju u namjeri da ga odvede sto dalje od restorana u koji subotom svrasaju ostali Podbrijecani. Iako pijan i tucan Rajko ga je odveo kusi, otvorio ormare krcate novom i nenosenom garderobom i rekao da izabere sto god celi jer on ionako sve to nikada nese nositi. Nasmijao se na Djurinu ponudu da mu plati i zamolio ga da ostane kod njega. Kako ne pije Djuro se dosadjivao slusajusi Rajkove nesuvisle suzama zalivene price. Ipak se u necemu slocio sa njim. Za novac koji su zaradili na zapadu dali su nesto vise od fizicke snage, izgubili su dusu. Od cestitih, skromnih i ponosnih gorstaka, postali su kvarni, gramzivi ljigavci. Djuro se tjesio da se kada se vrate u Podbrjecje ponovo postati ono sto su bili, prije nego sto su dosli na zapad. Rajko je prije nego sto je zaspao kroz tucan osmjeh promrsio:
– E moj Djurekane sretni su oni koji nisu dosli, jer ovima koji jesu povratka nema, sklopili su pakt sa djavolom.- pokazao je pri tom prstima znak koji u citavom svijetu znaci novac. Kako je Djuro bio smrtno zaljubljen u vrijeme ovog razgovora nije mu pridavao veliki znacaj, no sjetit’ se ga se kad za to dodje vrijeme.
Da li su Staroslovenski Bog Trojan i rimski car Trajan, ista licnost ili jedan proizilazi iz drugog, nije poznato, iako se o tome naucnici spore. Za Djuru nije ni vacno jer on nije cuo ni za jednog od njih kao takvog, ali je cuo pricu o caru Trojanu koji je imao kozije usi i koji je ubijao brice koji su se drznuli da odaju njegovu tajnu, sve dok jedan od tih nesretnika nije tajnu povjerio rupi iskopanoj u zemlji, iz koje je kasnije nikla zova, a od te zove su pastiri napravili svirale koje su umjesto svirke ispustale rijeci „ U cara Trojana kozije usi. Prica je postala sinonim za tajnu koja se neda sakriti. Sjetio se te price kad se tri mjeseca od kako je poceo posjesivati Brigit, u stanicnom restoranu gdje se subotom okupljaju Podbrijecani, prolomio smijeh. Par znaticeljnika iz Jasenja saznalo je za Djurinu vezu sa Brigit i doznali su cime se ona u stvarnosti bavi. Sve nesrese i ponicenja koje su ga pratile od kako je prohodao livadama rodnog sela bile su beznacajne u usporedbi sa ovim. Prisao je Vojinu, bucmastom seretu, rumenih obraza i upitao:
– Jel’ ti znas da je ona kurva?
Vojin se zagrcnuo prvo od smijeha a onda od samara. Udario ga je samo jednom, zamahnuvsi kao zidar kada baca malter. Od tog udarca je Vojinu iz oba uva briznula krv. Bila je to posljednja sala na Djurin racun ali to njemu nije puno znacilo. Povio se u ramenima i oborene glave napustio restoran. Ono sto je cuo o ceni koja je bila ispunjenjenje njegovih najsmjelijih snova razorilo mu je dusu.
Napio se tada prvi put u civotu i uz pomos vina, a u vinu je istina, bar tako su govorila oni cije je carstvo propalo jer su se odali ucivanju, pitao Brigit jeli istina da je ona kurva. Nije se iznenadila, niti je pokazala bilo kakav osjesaj. Sa ledenim osmijehom na licu pokazala mu je rukom gdje se nalaze vrata. Nije poslusao njenu nijemu naredbu, zajecao je kao malo dijete i skliznuo na koljena. Posmatrala ga je zacudjeno jedan dug trenutak i onda ganuta njegovim postupkom zajecala i sama. Usnama su jedno drugom osusili suze i stopili se u skoro utopljenickom zagrljaju.
Otrijeznivsi se, cvrsto je odlucio napraviti od Brigit svoju cenu. Izvagao je svojom seljackom logikom sve svoje i njene mane i nasao da je ona cena bas po njegovoj mjeri. Ta on nije ni vojsku slucio, a i kosu je slomio sto je u Podbrijecju sramota ravna kradji. Nesretan Djuro jos nije bio shvatio da se vise ni u Jugoslaviji a pogotovu na zapadu ne slucenje vojske ne smatra manom, nego cak vrlinom i naprednossu. Ubjedjivao je sebe da se Brigit prestati sa onim od cega civi i prihvatiti se nekog postenog posla. Smogao je snage i predlocio joj to sto je snovao. Nasmijala se bez radosti, obrisala krisom suzu i rekla da se razmisliti. Bio je odlucan i sretan, ves je vidio sebe i nju sa buljukom djece oko njih.
Telegram u kojem je stajala sam jedna jedina recenica rasprsio je njegove snove. Stajalo je: „Majka je na umoru“ i u potpisu „Kosta“. Sjeo je u prvi voz koji mu se sada nije cinio sarenim, i sebi u njedra mrmljao:
„ [to ne napisa da je on na umoru?“
Iako nije bio ostrouman da shvati, da je neko javio Kosti za njegovu vezu sa cenom koja se bavi nastarijim zanatom, slutio je instiktivno da je telegram kojim ga zovu kusi podvala. Uvjerio se u to vidjevsi majku civu i zdravu. Otac se seretski nasmijao i rekao da nije znao kako drugcije da ga pozove, a oni se spremaju da proslave Stevanove i Krstine doktorate. Ne pozivanje Jovana i Milana, obrazlocio je time da oni nisu ni zaslucni kao on, koji je godinama pomagao mladju brasu. Djuro je progutao ocevu pricu ne posumljavsi da ga je lukavi starac, cuvsi za Brigit pozvao kusi na njegovu sopstvenu svadbu. Tek kad je bilo kasno za bjecanje shvatio je da mu je djevojka isprosena i da se njegovu svadbu iskoristi da proslave Stevanove i Krstine doktorate. Njih dvojica jedva su Djuru udostojili pozdravom i sa par recenica zahvalnosti. Svadba se desila, a Djuro je na njoj ucestvova samo fizicki, kao da se ceni neko drugi a ne on. Tek u spavasoj sobi pogledao je djevojcicu koju su mu roditelji izabrali. U jednom uglu velikog bracnog kreveta sklupcana je jecala sedamnćstogodisnja djevojcica. Pomilovao ju je rukom po kosi i prozborio:
– Ne placi dijete, ni meni k’o ni tebi nije do ove svadbe, imam skoro dva tvoja vijeka i gre’ota je da ti uzmem mladost, nego ti ujutro put pod noge pa idi. Ja su te ostaviti netaknutom pa se ti udaj za koga ti srce ose. Djevojcica je tek tada briznula u plac i kroz suze rekla.
– Uradi ono sto uraditi moras, meni nema povratka. Mnogo kasnije se Djuro shvatiti da je njen plac bio namjenjen samo za to da mu moce citav civot predbacivati, da joj je upropastio mladost. Djuro je svojim postupkom skoro sve upropastio pa je ona pocurila da ga odgovori od nauma da je ostavi „netaknutom“.
Na njegovu namjeru da je povede sa sobom roditelji su reaogovali vikom i suzama. Docekao je njihovu reakciju sa skrivenim zadovoljstvom i pocurio u [vajcarsku. U prvu nedjelju po povratku pocurio je kao i uvjek kod Brigit. ^ekalo ga je iznenadjenje. U njenoj kusi stanovao je neko drugi. Tracio ju je bez uspjeha ne primjesujsi trag prstiju njegovog oca Koste koji se potrudio i nagovorio Jovana i Milana da na smrt preplase Brigit i prisile je da nestane iz Djurine blizine. Slegao je nemosno ramenima i ponovo poceo raditi subotom.
Kosta prvi od tri Djurina sina koliko se ih Andja roditi dosao je za Djurin racun prerano. Po selu se saptalo da je mlada donijela kopile pod pojasom, Djuro je i na to slegnuo ramenima i dao se na posao, da napravi jos jedno dijete ako je ves prvo sumljivo. Druga dvojica dosli su jedan za drugim i dobili imena Zoran i Goran, na sto je stari Kosta ljutito procijedio:
– Kada dajete djeci ‘vako meka imena, nije cudo sto je sve vise buzeranata.-
Djuro je i dalje radio na istom poslu i putovao kusi dva puta godisnje. Andja je sve cesse insistirala da povede nju i djecu u [vajcarsku, a Djuro se nasao u neprilici izmedju roditelja koji nisu htjeli ni da cuju da ostanu sami i Andje koja se tek po rodjenju djece razvila u lijepu rasnu cenu. Izgledalo je da se Andji posi za rukom primorati ga da je povede sa sobom i bila bi uspjela da se nije pojavio stari Kosta sa neumoljivom naredbom da Djuro povede Stevana i Krstu u [vajcarsku.
– [ta se oni tamo? Pa zar ih nisam iskolovo za Doktore?- zavapio je Djuro.
– Vodi i sine nesu da mi se odnarode u Beogradu.- naredio je Kosta. Nikako Djuri nije bilo jasno kako se ljudi mogu odnaroditi u svojoj sopstvenoj zemlji, no morao se povinovati ocevim rijecima. Odvesti njih dvojicu u [vajcarsku bilo je tece nego dvojicu starije brase. Napokon se Djuro iselio iz barake, iznajmio trosoban stan i pozvao brasu. Zamolio je Rajka da mu se nadje pri ruci sto je ovaj rado prihvatio i naravno naplatio to od Djure debelo. Nakon prva tri mjeseca u kojima su Stevan i Krsto bili ljubazni i bratski srdacni sa Djurom, dobili su posao i odselili se svaki u svoj stan. Od tada su Djuru vidjali rijetko, a i tada su sa njim razgovarali preko volje. Ocenili su se a da mu nisu ni javili, cuo je za njihove cenidbe od komsija Podbrijecana. Zabolio ga je skriven podsmijeh zluradih i uvjek na sprdnju spremnih poznanika. Slegao je ramenima kao sto je uvjek i radio i nastavio po svome. Vratio se u baraku i ponovo radio sve subote.
Kusa je odavno bila zavrsena, i imao je nesto ustedjenog novaca da bi mogao razmisljati o povratku, no mu se cinilo uvjek premalo i povratak je odgadjao za idusu godinu. Sinovi su rasli, Andja postala odurna i jezicava, a roditelji sve blice grobu. Bila je subota u zadnje dane Miholjskog ljeta, kada da nije lissa koje opada, covjek bi imao utisak da ljeto tek pocinje. Djuru je iz jednolicnosti svakodnevnice izbacio telegram.
„Stari nese dugo, dodjite svi“. i u potpisu Andja. Umoran, neopran, i u pohabanoj odjesi krenuo je iz istih stopa kod Jovana. Nije ga zatekao kod kuse i otisao je kod Milana. Ovaj je rekao da se se on pobrinuti da nadje Jovana, a Djuro neka ode do hotela Nova Park i pozove Stevana i Krstu. Prvi put u civotu Djuro se vozio taksijem i prvi put usao u jedan hotel takvog tipa, kao sto je Nova Park. Trebalo mu je dugo da objasni zasto je dosao, i nadje salu u kojoj se za udrucenje jugoslovenskih ljekara daje pozorisna predstava. Na vratima velike kongresne hale docekala ga je hladna u plavo ofarbana cena i zatracila mu da pokace pozivnicu. Pogledao ju je sa visine svojih dva metra i promumlao.
– Kaku pozivnicu snaja, dos‘o sam javiti brasi da nam je otac na umoru. Tek cuvsi njegov nepravilan govor, ustirkana gopodja je obratila pacnju na njegovu pohabanu odjesu i prosikatala:
– Ovo je pozorisna predstava samo za lekare, ako nemate pozivnicu ne mocete usi.
– Dje to ima snaja, da nemogu javit brasi da im je otac bolestan?- prekrstio se u cudu Djuro i pokusao da je mimoidje. Vrisnula je i otrcala po hotelsko obezbjedjenje. Ostao je da gleda za njom ne shvatajusi nista. Pojavila se druga cena, visoka i elegantna, takodje ofarbana u plavo i uz dobrodusan osmjeh upitala:
– Tracite brasu zemljace? Recite kako se zovu, pa su ih ja pozvati.
– Bogu fala snaja da si ti naisla, ona od malo prije bjese plao tijesne naravi. Stevan i Krsto Kosac se zovu moja brasa.- rekao je Djuro odahnuvsi sa olaksanjem.
– ^ekajte, cekajte, njih dvojicu ne poznajem ali imamo dvojicu koji se zovu [tefan i Kristof Kozak mocda su to vasa brasa.- rekla je cena smjesesi se znaticeljno.
– Boce sacuvaj snaja, moja brasa su Stevan i Krsto i…
Prekinuo je govor u pola recenice jer se pojavila malopredjasnja cena u pratnji dvojice snagatora koji su pojurili na njega. Uzmaknuo je iznenadjeno i izmahnuo sakama velikim kao lopata. Dvojica uparadjenih gorila pali su na mermerne plocice poda ne izustivsi ni jauk. Osvrnuo se uplaseno shvativsi sta je uradio i izjurio iz hotela. Odustao je od namjere da javlja brasi o ocevoj bolesti i sjeo na ponosni voz za Beograd.
Zatekao je oca bliceg nebu nego zemlji, Jovan i Milan ves su bili stigli, putovali su kolima i trebalo im je manje vremena nego njemu. Starac je slabim glasom naredio da svi osim Djure napuste prostoriju i pogledao sina vodnjikavim ocima, u kojima se polako gasila svjetlost. Preko modrih nateklih usana sporo su se kotrljale rijeci:
– Djuro sine, vrijeme je da odem bogu na istinu i cekao sam da od tebe oprost zatracim. Najbolji si coek od vas petorice, a ja sam prema tebi najgori bio. ^uo sam ves da su ona dvojica imena promijenili da Bog da i do vijeka mijenjali. [teta sto i nisam ostavio da kose livade, bar bi ostali ljudi a ovako… i tu se starac zagrcnuo hripavim kasljom. Jos jednom je pogledom zamolio sina za oprostaj i ispustio dusu. Iz oba oka je pocurila po jedna suza svaka za po jednog sina, cije odnarodjavanje nije mogao nicim sprijeciti. Nakon starceve smrti je Andja sa jos vesom cestinom navalila na Djuru da je vodi u [vajcarsku. Jedva ju je ubjedio da ceka da prodje godina od starceve smrti. Vratio se u [vajcarsku rijesen da Andju ne dovodi, nego da se on vrati kusi. Odlucio je raditi jos par mjeseci i sa ustedjenim novcem otisi iz [vajcarske zauvjek.
Djuri su se rijetko u civotu ispunjavale celje i cudo bi bilo da se desi nesto kako je on planirao. Nije proslo ni pola godine od starceve smrti, a majka Jovanka ga je pozvala na razgovor. Gledala ga je dugo pogledom punim majcinske ljubavi, posebno izracene prema njemu. Voljela je ona i ostale sinove, ali je zauvjek ostala naklonjena najvise svom prvencu, vjerovatno zato sto je Kosta njega najvise kinjio. Progovrila je tihim tucnim glasom:
– Sine moj, nese mi biti lako samoj, ali ja sam odlucila, vodi cenu i djecu sa sobom. Snijevam rucne snove od kako je umro Kosta i znam da se zlo sprema. A i druga znamenja govore da se uskoro biti zla. Gavranovi graksu raduju se mesu, a kukuruzi radjaju dobro evo tresa godina. I nikada se nije rodilo ovoliko muske djeca u selu a da se nijedna curica ne rodi. Sve su ti to sigurni znaci da se uskoro biti rata.-
Uzdahnula je i pokretom ruke presjekla njegovu namjeru da se pobuni. Ni rijeci vise nije prozborila sve dok on nije nemosno slegao ramenima i pristao da je poslusa. Njegovoj brizi, a Andjinoj sresi nije bilo kraja.
Ponovo je iz barake preselio u stan, ovaj put petosoban i doveo Andju i sinove od kojih je najstariji Kosta ves bio stasao u momka. Bojao se Djuro da se djeca nese mosi navisi na [vajcarsku, i stvarno Kosta nije ni mogao, dok su Zoran i Goran preko nosi postali neka druga djeca. Od seoskih divljih i drskih derana postali su gradske nakaze. Pobunio se zbog njihovog oblacenja i probusenih usiju. Rekli su mu da je star i glup i da oni moraju biti: Kul, gajl i kras, kao i ostala djeca. Tek se Andja nije mogla prepoznati, od zamucene seljanke, izgledom se pretvorila u razmacenu kasiperku i nije prihvatila posao cistacice koji je Djuro s mukom nasao. Opet se Djuro za pomos morao obratiti Rajku.
Dosao je na Djurin poziv i obesao da se zaposliti Andju. Nije tracio za to nagradu, samo je zacelio da njih dvojica sami u miru popiju par rakija. Obadvojica se se calili svaki na svoju sudbinu, ni jedan nije bio zadovoljan civotom.
– Grdna vremena dolaze moj Djurekane, grdna. A u to sam se uvjerio kad sam tvoju brasu vidio u crkvi, jebo ih Tito u guzicu. Sjesas li se kako su se meni i tebi prije dvadeset godina podsmijevali sto idemo u crkvu. Eno ih sada svi oni sto su spijunirali za komuniste ne izlaze iz crkve ne mos‘ od nji u nju ni navirit’.- rekao je Rajko ogorceno i otisao iz Djurinog stana. Djuro se u cudu prekrstio, slegao ramenima i gledao dugo za njim.
Dobila je Andja posao i to takav kakav nikad sanjala nije. Djuro se pravio zadovoljnim ,iako su mu oci bole i nesanicu stvarale njene sve krase suknje i sve napadnije sminkanje.
Da ne dodje do razvoda koji je bio na pomolu, sprijecio je poziv, koji je stigao iz Jugoslavije. Kosta je morao u vojsku. Kao sto prilici Srbinu Djuro je priredio sinu isprasaj u vojsku. Napio se tada drugi put u civot i isjekao ruke na slomljene case. Andja mu je prezrivo predbacila da pravi gluposti, iako nije siguran da je Kosta njegov. U svadji koja je nakon toga uzela maha saznao je Djuro da Kosta nije njegov sin. Otpatio je zbog toga, ali nije prestao da voli djecaka koji je po svemu bio bolji od mladje brase, koji jesu bili Djurina krv i meso.
Nadolazesu jesen Djurinog civotnog vijeka prekrili su tmurni oblaci rata. Kao grom iz vedra neba, pogodio ga je trodnevni rat u Sloveniji i Kostina pogibija. Ubili su ga slovenacki teritorijalci dan nakon potpisivanja primirja. Zajedno sa Andjom koja ga je iako skrhana bolom, jednako ponicavala, otisao je Djuro i sahranio palog vojnika. Nije stigao da se vrati u [vajcarsku, a stara Jovanka se pridrucila mucu i unuku. Stevan i Krsto nisu bili ni na njenoj sahrani. Imaju previse posla, napisali su u telegramu saucessa koji je bio poslat na Djurino ime. Kao da je Djuro jedini sin Koste i Jovanke, a oni ostali, tek poznanici ili prijatelji. Slomljen bolom zbog smrti najblicih i raspada zemlje koju je volio kao i majku, Djuro se jos vise povukao u sebe. Grmljavina rata i svakodnevne vijesti o poginulim i ranjenim djelovali su na njega kao udarci bicem.
Za razliku od njega, Andja je i pored svih nevolja koje su ih zadesile, htjela da
