Nenad Popović, autor ogleda o gastarbajterima
Autor: Nadežda Radović
Gastarbajteri, stotine tisuća, zapravo milijuni ljudi, su osuđeni na nijemost. Oni nemaju nikakav prostor javne artikulacije svojih interesa niti ih neko poziva da artikuliraju svoje probleme.
S druge strane, svaki pojedinačni gastarbajter je u ljudskom smislu elitan. On je otišao da se sam pobrine za sebe, da uzme egzistenciju u svoje ruke pod velikim rizikom. Sasvim je sigurno da su ti ljudi bili u momentu najodgovorniji dio srpskog, hrvatskog i ne znam sve kojeg društva. Mnogi od nas su se lakše utapali u kolektivni fatalizam ostajanja – da se ništa ne da, ništa ne može, da ćemo nekako preživjeti svi skupa. Gastarbajter pak odlazi na čisti prostor, na praznu scenu, da se pobrine sam za sebe.
Oni koji su otišli su individue, oni su idealni tipski model čovjeka o kojemu je govorila egzistencijalistička filozofija, a to je da svako od njih odlučuje sam o sebi. Cijena je sivilo melanholije u koju će nužno uroniti lišeni miljea iz kojeg potječu, gde su njima drage osobe i predjeli. To sivilo i melanholija postaju jedno od osnovnih obilježja modernog doba. Oni su ih iskusili prije nas. Oni su prototip svijeta brisanih identiteta, anonimnosti – kaže u razgovoru za Danas istraživač Nenad Popović iz Zagreba, autor zapažene studije o gastarbajterima objavljene pod naslovom Svjet u sjeni (izdavač Naklada Pelago 2008). Nenad Popović je ovih dana boravio u Beogradu i govorio o ovom pitanju na tribini u Centru za kulturnu dekontaminaciju čije je održavanje pomogla Fondacija Hajnrih Bel.
l Vi ste podelili sa gastarbajterima deo njihovog usuda?
– Moji roditelji su kao četrdesetogodišnjaci, otac je bio liječnik, a majka bibliotekarka, otišli raditi u Njemačku. Gastarbajteri su jedan specijalni svijet koji ja volim. Kako mi je otac bio liječnik, u toj bolnici jedini koji je govorio hrvatsko srpski njemu su slali uvijek sve moguće Balkance koje je nešto bolilo a oni nisu imali kome reći što ih boli. Otac bi u kući prepričavao njihove priče o psihosomatskim poremećajima, slomu živaca čovjeka koji je vozio ogroman bager… Morao sam zavoleti taj svijet. Bijesan sam da to postoji još uvijek. To je naša nacionalna sramota
l Šta bi, po vašem mišljenju, valjalo činiti?
– U Austriji je pred par godina bila aktuelna debata zašto predsednik Austrije nije pozvao austrijske Židove koji žive po svijetu ili u Izraelu da se vrate u Austriju. Ljudi smatraju da je to nacionalna sramota. Proteklo je šezdeset i pet godina od kraja Drugog svjetskog rata, a sedamdeset od njihovog izgona, ali taj gest još uvek ima smisla, ako ne za konkretne ljude onda kao akt pokajanja. U našim zemljama – Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji…nikome nije palo na pamet da se izvini gastarbajterima, da da dignitet njihovim naporima, odricanjima, emocionalnim gladima kroz koje su prošli. Niko tim ljudima ne kaže vratite se. To je naša zajednička civilizacijska sramota. Izgleda da su nam, nakon propasti Jugoslavije, zajedničke još samo nacionalne sramote.
l Fenomen gastarbajtera traje dugo. Promenio se društveni sistem, vrednosni sistem, ali pozicija gastarbajtera i odnos zemlje-matice prema njima se ne menja.
– Postoje naši državni vampirizmi koji se sastoje u tome da im šaljemo različite vrste cjelova, a u stvari tražimo da oni za te cjelove šalju što više novaca. Gastarbajteri su dovoljno sentimentalni da na to nasjedaju i šalju taj novac. To što šalju je pozamašno. Samo u Hrvatskoj godišnje stižu doznake od jedne milijarde i dvjesto pedeset hiljada dolara u kešu. Možete si zamisliti kako to izgleda kod Srbije.
l Vaš ogled odiše utopijskim porivom. Šta hoćete da promenite?
– Postavljam, rekao bih, jedno pravo nacionalno pitanje. To su pitanja zajednice, solidarnosti unutar zajednice, šansi koje zajednica, čitaj društvo, otvara pojedincu, vrednovanja napora pojedinca, odgovornosti zajednice za sudbinu vlastitih članova. To su pitanja istinskog nacionalnog poštenja i digniteta. A mi pošaljemo ljude van da rade i onda čekamo njihove doznake. Zatvaramo oči pred razlozima njihova odlaska, sve eufemistički imenujemo kao ljudi na privremenom radu u inostranstvu, dijaspora. Gastarbajteri ne žive dobro vani. Oni na prvom mjestu moraju tamo zasnovati egzistenciju, zatim školovati djecu i pored toga šalju novac. Mislim da su gastarbajteri veliko srpsko nacionalno pitanje. Mislim da su gastarbajteri i veliko hrvatsko nacionalno pitanje. Srpski gastarbajteri su puno veće nacionalno pitanje od Kosova i sličnih pitanja.
