„Mogu ja pričati unedogled, ali ako onaj drugi ne čuje i, još važnije, ako nije spreman da se pokrene, uzalud su sva moja pričanja i trabunjanja”
Foto: Eparhija nemačka
Vladika diseldorfski i sve nemački Grigorije ponovo se na svom Instagram profilu oglasio i objasnio ljudima na koji način bi ljudi trebali da se nose sa problemima i ko je taj koji bi mogao najpre da im pomogne. On se osvrnuo na činjenicu da svakodnevno dobija apele velikog broja ljudi, koji ga pitaju da im pomogne. Poručio je da smo sami odgovorni za svoj život i da niko neće moći da nas spave ukoliko sami sebe ne pokrenemo.
Uživajte u divnim duhovnim rečima vladike Grigorija:
„Sve više uviđam da je istinita ona riječ da smo sami sebi najveći neprijatelji, jer ono što možemo sami sebi da učinimo rijetko može neko drugi, ma koliko bio neprijateljski nastrojen prema nama i ma koliko bio zlonamjeran. A sami sebi postajemo neprijatelji i kamen spoticanja najčešće tako što prenebregavamo jednu veoma važnu činjenicu – da smo jedini odgovorni za svoj život, o kojem god njegovom aspektu da je riječ, i da niko neće moći da nas spase i da nam pomogne, koliko god nam pružao ruku, ako se sami ne pokrenemo i ne preuzmemo odgovornost za svoje postupke i, u konačnici, za posljedice koji ti postupci, ili njihovo odsustvo, donose.
Svakako da je uvijek lakše prebaciti krivicu na drugoga, na vidljive i nevidljive sile, na sistem, horoskop, lošu sreću, vremenske prilike ili pak Boga, koji, uzgred rečeno, ostavlja punu slobodu čovjeku. Čak i ako srljamo u propast, Bog nas neće zaustaviti, da ne naruši slobodu koju nam je dao.
Dakle, ne očekujmo čudo ili spasioca, ma o čemu da se radi, jer najvećim dijelom je do nas. Zato ne prebacujmo krivicu na druge zbog onoga što isključivo ili u velikoj mjeri zavisi od nas. Umjesto toga, uzmimo život u svoje ruke, jer nema ko drugi to da učini. A sve i da ima, bez našeg truda i doprinosa taj drugi ne bi mogao bogzna šta da uradi.
Nerijetko u posljednje vrijeme na svom profilu, ovdje na Instagramu, čitam i ovakve komentare: „Pomozi, vladiko“, „Pričaj nam, vladiko“, „Uradi ovo ili ono, vladiko“… Mogu ja pričati unedogled, ali ako onaj drugi ne čuje i, još važnije, ako nije spreman da se pokrene, uzalud su sva moja pričanja i trabunjanja“.
