Jedne večeri, prije sedam-osam godina, u splitskoj Kinoteci “Zlatna vrata”, u sklopu jednog lijepo zamišljenog programa, puštali su se “Rani radovi” Želimira Žilnika, nakon čega je najavljen razgovor s režiserom i snimateljem Karpom Godinom. Kad se na kraju projekcije ispostavilo da su njih dvojica zbog lošeg vremena imali problem na putu i da kasne više od pola sata, najveći dio publike je svejedno ostao u dvorani, dočekavši njih dvojicu koji su direktno iz automobila, skoro u jedanaest sati navečer ušli u dvoranu Kinoteke, da bi kasnije iscrpno razgovarali s publikom. I potom odmah sutra otišli iz grada. Čak i da ništa drugo nisam znao o Žilniku, osim što sam svjedočio ovom događaju, odnosno činjenici da čovjek u tim godinama vozi čitav dan do Splita da bi sudjelovao u jednom malom programu gradske kinoteke, da bi odmah sutra otišao iz grada, bilo bi dovoljno da znam kako je riječ istovremeno o kulturnom misionaru, kao i o nekome tko je ostao vječno mlad, zaigran i zaljubljen u profesiju kojom se bavi. Taj mi se dojam, naravno, učvrstio i kroz sam razgovor i priču o tome kako je uopće nastao film, kako je završio na sudu i kako je taj proces uz razumnog suca tekao. Naravno, uz bitnu ulogu činjenice da su “Rani radovi” dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu, što je bio nevjerovatan filmski debi tada dvadesetsedmogodišnjeg Žilnika.
A sve bez ikakve ogorčenosti, revanšizma ili neraspoloženja prema socijalističkoj Jugoslaviji ili svojim i dalje lijevim pozicijama, iako mu je zbog takvog odnosa i realnog onemogućavanja daljnjeg rada u Jugoslaviji, karijera zapravo doživjela veliki rez. Nakon toga je otišao u Njemačku i bio prisiljen krenuti u filmski profesionalizam drugim, odnosno zaobilaznim putem. Drugim riječima, da je taj režim imao iole izraženije slobodarske tendencije pa pustio Žilniku i ostalim autorima crnog talasa da se razmašu, umjesto što je svaki put zaustavljao i cenzurirao lijevu kritiku, a suštinski promovirao konzervativne estetske vrijednosti, vrlo je vjerovatno da bismo gledali drugačiji rasplet jugoslavenske krize. Što nas vraća na studentsku 1968. i duh pobune kojeg je ona kratkotrajno probudila, a Žilnik sve to skupa filmski ovjekovječio u “Lipanjskim gibanjima”.
Sve ovo pišem iz razloga što je Žilnik dobitnik najveće počasti ovogodišnjeg, 52. Beogradskog FEST-a, tj. nagrade Beogradski pobednik koja se službeno zove nagradom za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti, ali je zapravo riječ o nagradi za životno djelo.
Žilnikova poetika koju je formirao još od “Ranih radova” i “Lipanjskih gibanja” bila je momentalno vidljiva i poručivala je da se film može snimiti i s malim budžetom, i u dugom metru i u kraćoj formi, ali da je prioritet te umjetnosti da bude životna, prosvjetiteljska i u stvarnom kontaktu s ljudima koje snima i kojima se obraća. Štoviše, ako je postojao režiser koji je u punom smislu riječi i iz vlastitog uvjerenja utjelovio onu parolu “umjetnost narodu”, to je bio Želimir Žilnik. I ista je to poetika s kojom je snimao kasnije filmove o životu gastarbajtera u Njemačkoj, o izbjegličkom valu koji se još uvijek valja prema Evropi ili s kojom je snimao TV-filmove za novosadsku i beogradsku televiziju osamdesetih, doživljavajući uvijek svoj filmski posao jednako umjetničkim, koliko i zanatskim i nepretencioznim, ali istovremeno ne bez društveno-političkih nastojanja.
CEO TEKST DRAGANA MARKOVINE O ŽELIMIRU ŽILNIKU PROČITAJTE NA SAJTU VELIKIH PRIČA.
NOVI BROJ NEDELJNIKA JE U PRODAJI.
