Na današnji dan, 4. aprila 1825. godine u Novom Sadu rodio se Đorđe Popović, nadaleko poznatiji imenom koje je sam sebi nadenuo — Đuro Daničić. Bio je bibliotekar i filolog, profesor beogradskog Liceja, sekretar Društva srpske slovesnosti i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali iznad svega neumorni borac za Vukovu reformu srpskog jezika i pravopisa.
„Za narodnu književnost su od velike potrebe i od neiskazane koristi narodne pjesme i druge narodne umotvorine. Ovdje već ne gledaš duha na ogledalo, ne gledaš slike njegove, nego njega sama; ne kazuje ti ga drugi, nego ti on sam zbori, on se sam s tobom razgovara. U narodnijem umotvorinama vidiš kako srce narodu kuca, kuda li mu misli polijeću, pa učiš šta mu valja besjediti i s koje strane, ako hoćeš da te sluša, ako hoćeš da budeš narodan književnik. Narodne su umotvorine sjeme: iz toga sjemena treba da nam nikne književnost; to će samo biti prava književnost. Vuk nam je tijem sjemenom njivu posijao: on je narodne umotvorine svake struke prvi počeo kupiti, on ih je jedini najvjernije skupio, i najvjernije ih svijetu predao. Ovo smo valjda kadri priznati, kad i drugi Slaveni uzimaju Vuka u tome poslu za ugled. Štogod rekoh, ne rekoh ništa nikome za ljubav, niti što kome uz prkos; nego rekoh, što ovako mislim, i što sam za sve ovo tvrdo uvjeren. Ako sam u čemu pogriješio, vrlo bi mi milo bilo da me ko ispravi.” (Đuro Daničić, Rat za srpski jezik i pravopis, Budim, 1847)“
Foto: Stevan Todorović, Đuro Daničić, 1857. Ovaj izuzetan portret možete videti na stalnoj postavci Muzeja.
Izvor: Muzej Vuka i Dositeja
