U bivsoj Lolinoj ulici u Beogradu, koja sad ima neko pravoslavno ime, nalazi se cuveni Atelje 212, a preko puta njega, malo dijagonalno, mozete pojesti odlican burek. Ne mozete promasiti, lijepo pise na crvenoj tabli „Sarajevski burek“. Pa onda, cirilicom, pobrojani: burek, sirnica, zeljanica, krompirusa, baklava. U prevodu na novosadsko-beogradski to su:
burek s mesom, burek sa sirom, burek sa zeljem i burek sa krompirom. Na ove potonje nazive svaki pristojan Bosanac reagovace posprdno i objasniti vam da je burek – „pitac“ (muski rod od „pita“, dakle, onaj s mesom), a sve su ostalo pite (meso je meso). To otuda sto se mi Bosanci smatramo rodonacelnicima pravih pita, onih sto se „razvijaju“ i „razvlace“ i sto se razlikuju od slicnih albanske provenijencije.
O baklavi da ne pricamo, zna se da je to kraljica svih kolaca. I nemojte samo da mi pricate o baklavi s jabukama, baklavi s orasima itd. To je uvreda za baklavu i za svakog Bosanca od pedigrea, jer baklava je jedna i jedina: sa orasima i serbetom, preslatka, ali ne presuva a bogami ni premokra. Za pravom baklavom, inace, uzalud tragam ima vec evo tri godine, otkako mi je umrla majka, jer, skromno, znam da je njena baklava bila jedina prava i najbolja. Nije tu stvar u receptu, vec ima tu nesto drugo, neki poseban „smek“ za napravit’. Nagovaram svoju zenu da primjeni mamin recept, ali se potajno, u stvari, nadam da nece, jer se plasim da bih mogao reagovati kao tipican patrijarhalni Bosanac: „Ne kuvas kao moja mama“. Srecom, i zena je izgleda negdje u dubini duse svjesna izazova, pa se i ne odlucjuje da jufke (kore za pitu, prim. prev.) upotrijebi za pravljenje baklave. Uglavnom, jufke zavrse u sirnici.
SARAJEVO U BEOGRADU
Elem, vlasnik te buregdzinice (tako pise na tabli, a i to je tipicno bosanski izraz za prodavnicu bureka) je, pogadjate, Sarajlija, koji bez bureka ne moze a nekako ni bez Sarajeva („bez te vode i bez tog zraka“, sto bi rekao bivsi nadrealista, a godinama unazad suvoparni realista, Nele Karajlic), pa je odlucio da Sarajevo uveze u Beograd, u Lolinu, preko puta jednog od najjacih prestonickih pozorista. Zike Sokolovic, sarajevski glumac na dozivotnom radu u Becu, u jednom intervjuu nedavno rekao je da voli u Sarajevu da pojede burek, ali ne zeli da ga pakuje „za puta“ na povratku u Austriju, jer smatra nepristojnim da odbija hranu kojom se hrane stanovnici carskog grada i da ih ubjedjuje u sve drazi bureka. Nas vlasnik beogradske buregdzinice, pak, razmislja ne samo nostalgicno vec i debelo trzisno, jer Beograd je od pocetka devedesetih godina proslog vijeka postao „malo Sarajevo“. Zato buregdzija ne mora da brine za musterije, a musterije ne moraju da brinu da li je burek „frizak“ – potrosnja je velika, pa se neprestano „stancaju“ sve novi i novi plehovi sa pitama.
Nas se vlasnik potrudio i da unutrasnjost buregdzinice uredi tako da se, usavsi unutra, osjecate kao da ste, kroz samo taj jedan korak, presli 300 kilometara dug put od Beograda do Sarajeva: male stolicice, takozvane skemlije, stolovi isto tako mali, pepeljare, novine za citanje… Toaleta nema, kako to i prilici, jer buregdzinicia nije mjesto u kojem se kradu Bogu dani. Eventualno da zapalite jednu cigaretu, sve preko toga je nepristojno. Tu je i knjiga utisaka, u koju sam napisao: „Iako sam iz Banjaluke, priznajem, mrtva bi ga usta jela“. To „iz Banjaluke“ znaci zapravo isto osjecanje koje Novosadjani gaje prema Beogradu. Mi, u Banjaluci, uvijek smo bili ubijedjeni da nam centralisticko Sarajevo odvuce sve pare i, ruku na srce, bili smo uglavnom u pravu. Zato se tako lako „primamo“ na vojvodjanske autonomaske price i s odobravanjem gledamo na njih, nadajuci se da cemo barem djelicem, pomoci ostvarenju necijih autonomaskih snova i nadanja.
CARI BUREKA
Ali, vratimo se carima bureka. Nas se gazda, koji obigrava oko vas dok jedete svoju po povoljnoj cijeni kupljenu pitu, potrudio da naprav i muzicki ugodjaj: dok se gostite, sa kasetofona se, glasno/tiho, koliko treba, cuje Kemal Monteno. Dok sam jeo po 300 grama bureka i sirnice (nije puno, vjerujte, lagane su te pite kada se naprave kako treba), bas je isla ona tuzna pjesma koju zajednicki pjevaju Kemal Monteno i Arsen Dedic. Onaj refren: „A sto pitas kako smo – zivi smo, zivi smo“. Rijec je o pjesmi-pismu prijatelja iz Zagreba izmucenom prijatelju iz ratnog Sarajeva, koje je, ako ste zaboravili, bilo pod varvarskom opsadom skoro cetiri godine.
Pojeo sam svoj burek i svoju sirnicu, popio svojih pola litre (beogradskog, Imlekovog) jogurta i taman placao ljubaznim domacicama, kad mi je pogled zalutao na zid iznad ulaza u kuhinju. Imao sam sta i da vidim i vrlo brzo sam se probudio iz burek-Bosna nirvane. Na tom, nekako upadljivom zidu, stajala je, doduse ne pretjerano velika, slika – pogadjate cija. Slika, zakicena cvijecem sa natpisom na engleskom „He is freedom!“ (On je sloboda). Od Radovana Karadzica, dakle, nemoguce je pobjeci u Beogradu. Iako vec odavno izbjegavam Knez Mihailovu kada svratim do velegrada.
Uzalud sam mozgao o cemu je rijec: Karadzic na zidu, Kemo u zvucnicima?! Da li buregdzija razmislja „pragmaticno“, pa konta da ce onima koji su se iznervirali sto slusaju „muslimana“ Montena podici tako sto ce im pokazati sliku „heroja“. Ili ce onima koji preziru „junacinu“ podici tako sto ce pustiti „liberalnog“ Montena. I vuk sit, i koze na broju, a burek ide kao alva (inace, kaze se halva, vjerujte, jer smo i to mi Bosanci izmislili).
Sta god da je motivisalo gazdu, manje je vazno. Prije ce biti da je rijec o njegovom mentalnom sklopu, ali i mentalnom sklopu vecine njegovih potencijalnih musterija, a i vecine stanovnika ove nesretne zemlje, sto, kako rece onaj Nijemac iz Bundestaga Helmut Lipelt, lici na Njemacku poslije Prvog svjetskog rata. Jedan moj prijatelj upotrijebio bi puno nediplomatskiji izraz: rijec je, veli on, o „nedojebanoj“ zemlji.
O zemlji, dakle, u kojoj je normalno reci „puj pike ne vazi“ onih deset godina ratova. Ne spominjite, dakle, mrtve, osakacene i izbjegle, niti ko je za to kriv, nego ajmo da slusamo muziku, jedemo burek i palimo se na Karadzica.
Iz buregdzinice su me ispratile lake note lokalpatriotske Montenove pjesme „Sarajevo, ljubavi moja“.
