U doba knjaza Nikole i knjaza Mihaila postignut je bio sporazum izmedu Crne Gore i Srbije (1866). Ali smrcu Mihailovom, poznatog pobornika za oslobodenje balkanskih naroda, za vrijeme njegovog nasljednika, kralja Milana, koji je vjecito strahovao za svoju krunu i za kojeg je interes dinastije bio na prvom mjestu, izmedu Crne Gore i Srbije je nastao otvoren razdor i uzajamno optuživanje po pitanju srpskog jedinstva. Ovo se stanje nešto popravilo za vrijeme vlade Aleksandra Obrenovica, ali su ga još uvijek pogoršavali crnogorski emigranti u Srbiji.
Uprkos svim ovim nesuglasnostima i dinastickom rivalstvu godine 1896, inicijativom knjaza Nikole, ponovo je došlo do uspostavljanja bliskih veza izmedu Crne Gore i Srbije. U to vrijeme je otpoceto i „djelo zbliženja i sporazuma Balkanskih država oko sfere narodnih aspiracija i podjele medu njima zemljišta evropske Turske na kojima žive narodi svih ovih država manje-više izmijenjeno“. Knjaz je odmah u pocetku istakao svoju „staru želju“ da pohodi kralja Aleksandra u Beogradu, iako mu je teško padalo da on „sijedi gospodar ide u posjetu mladom kralju“. Ali kada je srbijanska vlada pod uticajem crnogorske dala izjavu kako kralj Aleksandar i sam želi da posjeti knjaza na Cetinju, on se odmah odlucio na put, utoliko prije što je to bila i preporuka mjerodavnih ruskih politickih krugova.
Prije no što je posjetio kralja Aleksandra, knjaz Nikola je otišao u Moskvu na krunisanje cara Nikole. Otuda je pri povratku otputovao u Beograd u pratnji svoje svite kojoj se u Becu prikljucio i tamošnji srpski poslanik đorde Simic.. Na daljem putu za Srbiju knjaz je postajao sve „svecanije i oduševljenije raspoložen“. U Novom Sadu ga je iza ograde pozdravila oduševljena masa gradana kojima su madarske vlasti zabranjivale da izadu na samu stanicu. Jedino je Aleksandru Sandicu, pjesniku i poznatom javnom radniku, bilo dozvoljeno te je prišao vozu i pozdravio visokog putnika. Na putu knjaz se o svemu interesovao i raspitivao svoga ministra prosvjete, vojvodu Sima Popovica, rodom Sremca. A kada je stupio na srpsko zemljište, o cemu ga je, po njegovoj želji i ranijem upozorenju, obavijestio poslanik Simic, on je gromko uzviknuo: „Kape dolje!“ Potom je sam skinuo kapu, kleknuo i prekrstio se.
Na beogradskoj stanici knjaza su docekali kralj Aleksandar, vojska i ogromne gomile svijeta. Srbi su povrveli bili sa svih stana da svojim sopstvenim ocima vide „svetilo srpsko“. Knjažev docek je bio još više uvelican što je padao na sami Vidovdan – simbolicni dan narodne slave i srpskog jedinstva. Susret srpskih vladalaca bio je neobicno dirljiv. Narod im je ushiceno klicao. Ocevidno da su i oni sami bili duboko uzbudeni. Knjaz je zagrlio kralja i poljubio ga. Ova pojava razdragala je beogradsku publiku kao da je prisustvovala kakvoj velikoj patriotskoj predstavi. Po rijecima Slobodana Jovanovica „njoj je izgledalo kao da je ujedinjenje Srbije i Crne Gore vec odavno izvršeno.
Još je vece ovacije knjaz Nikola doživio kada je istoga dana bio u Sabornoj crkvi na parastosu kosovskih žrtava. Poslije održanog obreda i patriotskog govora mitropolita Mihaila, u crkvi, „svoj uvijenoj u crno“, on je, obucen u zlatno crnogorsko odijelo i sa sabljom Nemanjica o pojasu, „kleknuo, poljubio zemlju i briznuo u plac“. Na to je i sav prisutni svijet proplakao sa njim. „A kada je pjesnik himne Onamo, ‘namo položio srebrni vijenac na grob knjaza Mihaila i izišao napolje, Beogradani su ga slavili i nosili na svojim rukama. Beogradskim ulicama on je prolazio i bio pozdravljen kao novi Obilic“.
Dolazak knjaza Nikole u Beograd i vrijeme provedeno u njemu dobili su bili „znacaj jednog svesrpskog praznika“. Narod je ove dane pretvorio bio u opšte veselje i oduševljenje, Isto tako i knjaz je bio veseo i raspoložen. On je svuda, u narodu, vojsci, školama i u svim ustanovama, koje je obišao, doživljavao samo pocasti i uvaženja. Kralj ga je imenovao za komandanta IX pješadijskog puka, a Srpska akademija nauka u njegovom prisustvu bira za svoga clana njegovog ljubimca – pjesnika Jovana Jovanovica Zmaja, koji je tom prilikom procitao lijepu patriotsku pjesmu „Kraljevic Marko i troglavi Arapin“:
Sa Avale, sa Lovcena
jedna truba trubi;
Avala se približuje
da Lovcen poljubi…
Ponegdje se u horu pjeva i pjesma Onamo, ‘namo koju istovremeno svi prisutni prihvataju i prate. Knjaz je bio vrlo oduševljen znamenitostima i kulturnim napretkom Srbije. Poslije ovoga on intimno i u povjerenju saopštava Simu Popovicu da više nikom nece dozvoliti da pred njim i u njegovoj zemlji grdi Šumadince.
Na svecanom objedu koji je održan u dvoru knjaz se toplo zahvalio kralju na doceku. U zdravici koju mu je tom prilikom održao, iznio je i svoj politicko-nacionalni program. „Dodoh iz doma u dom!“ rekao je pored ostaloga knjaz. . . „I dodoh na Vidovdan! A što baš ovaj dan izabrah, dan prije kobni za naše srpsko pleme? Izabrah zato da ga mili naš narod ne provede u sjeti kao do danas. Od Lazara na ovaj dan on se sjeca svih muka svojih, stradanja i robovanja svoga. Ni brojno nadmocniji, ni urodena hrabrost razoritelja naše domovine ne biše tako fatalni za njen opstanak koliko naša nesloga.
Velicanstvo! Promisao božja nas je dvojicu oznacila da smo vladari i upravljaci srpskoga naroda. Proniknuti tom svetom zadacom i najvrucom željom da to po božjoj volji vršimo, dužni smo mi sve uciniti za plemeniti i dragi naš narod srpski koji, da se ispravi za slogom, vapije. Jer samo na domu složan narod jak je i od drugih uvažen.
I danas na ustanke vidovdanske, dragi moj brate, a pred licem miloga nam Srpstva, podnašam ti izraz cist kao najprvi zrak sunca koji je jutros vrh moga Lovcena obasjao, izraz one blagoslovene sloge i ljubavi koju narod želi da medu nama postoji. Zagrljeni i slogom spojeni nas ce dobri srpski narod, ispredvajan, a iz tri vjere, blagosiljati; blagosiljace nas sjenke umrlih mucenika srpskih; blagosiljace nas roblje srpsko. On ce naš primjer sljedovati, te složan sav ce vjerovati jednu vjeru, vjeru spasavajucu, vjeru narodnosti.
Cijelo je Srpstvo danas u duhu s nama, a što ono želi, želimo i mi dvojica. a naša je zadaca da ga povedemo pravcem njegovih težnji. Naš je narod i svjestan i pravedan. on za tudim ne teži; on želi samo svoje i nicije osim svoje, jer je sam izrekao: Oteto – prokleto! Posjednici svega, mi smo pozvani biti revnosni sunarodnici drugih srecnih naroda na polju napretka, razvica i civilizacije… Ja podižem ovu cašu u tvoje zdravlje, Velicanstvo, i u zdravlje srpskoga naroda!
Posjeta knjaza Nikole Beogradu i njegove rijeci koje je tamo izgovorio „ucinile su jak“, upravo „epohalni efekat“ na srpski narod. „Od toga zbliženja i bratimljenja srpskih vladara i država ocekivalo je Srpstvo svoje bolje dane i vjerovalo je da su zavazda prestale one žalosne pojave u njegovim predašnjim odnosima“. To je isto vjerovao i knjaz Nikola koji je vrlo zadovoljno i sa velikim pocastima napustio Beograd. U duši je još nosio misao o mogucnostima orodavanja sa mladim kraljem preko svoje kceri Ksenije, jer ga je njegova majka, kraljica Natalija, vrlo cesto za nju raspitivala. Stoga se on utoliko prije nadao i njegovoj brzoj posjeti.
Uistinu, naredne 1897. godine, na đurdevdan, krsno ime Petrovica, kralj Aleksandar je posjetio Cetinje, iako je kralj Milan iz Beca upotrijebio bio sva moguca sredstva da mu osujeti ovaj put, plašeci ga još da ce „poginuti, cim stupi na crnogorsko zemljište“. Ipak, mladi kralj koji je znao ponekad i da se usprotivi volji svoga oca, kada je bio daleko od njega, nije ga poslušao. „Cijela je zemlja bila na nogama da što ljepše doceka knjaževa gosta“. Kralj je bio veoma raspoložen i govorio je docnije da se, „nikada tako prijatno nije osjecao“ kao na Cetinju i da ce mu dani koje je tamo proveo ostati najmiliji u životu“. Ali kada su ministri obiju vlada, srbijanske i crnogorske, Mihailo Vujic, đorde Simic i Gavro Vukovic, saopštili da su sklopili sporazum o medusobnoj podjeli Sandžaka i Makedonije, koje je prethodno trebalo zajednicki da oslobode od Turaka, on je oštro odbio da Crnogorcima pripadne Prizren. Isto tako on nije pokazao volju ni u pogledu prosidbe knjaginjice Ksenije, iako su njegovi ministri, Vujic i Simic, u tome smislu preko Vukovica cinili ozbiljne pokušaje. U politici kralj Aleksandar je bio pod uticajem kralja Milana, a u ljubavi je njegovo srce bila osvojila Draga Mašin, dvorska dama njegove majke. Ova dva momenta razbili su i plan o sporazumu izmedu Srbije i Crne Gore, a povratkom Milanovim u otadžbinu nastale su nesuglasice i potajna trvenja izmedu dvije srpske zemlje, što je s malim prekidom trajalo sve do smrti kralja Aleksandra (1903). Takvo stanje i uopšte nenacionalna politika Obrenovica, koji su u narodu dobijali sve više protivnika protiv sebe, ubrzalo je njihov pad. Ali u ovo vrijeme kada je Srbija doživljavala sve jaci polet i knjaz Nikola, koji je do tada smatran za najveceg nosioca narodne misli, poceo je da gubi od svoje velike popularnosti.
Citati iz djela Sima Popovica (U Beogradu i na Cetinju, IIT, fasc. 137), Gavra Vukovica (Srbija i Crna Gora, IIT, fasc. 75) i Slobodana Jovanovica (Licne uspomene, Spomenica St. Novakovica, str. 93)
