O stanovništvu Vrake i okoline
Sada je dobro poznato da se jugoslovenska država bezdušno odnosila prema svojim nacionalnim manjinama u državi Albaniji dok je istovremeno ispoljavala najveću brigu za emigrante i opasne goste iz te zemlje. Naučni radnici i ustanove takođe su potcjenjivali ovaj dio svog naroda. Istraživači stanovništva Crne Gore nijesu u svojim radovima dali mjesta stanovništvu Vrake, osim pomena kao zbirnog i sporednog podatka. To se vidi iz radova Jovana Erdeljanovića, Andrije Jovićevića, đoka Pejovića, Jaše Tomića, Pavla Radusinovića. Ni ambasador Arso Milatović nije nam dao vrijednih podataka. Zato je razumljivo što danas nailazimo na oskudicu osnovnih podataka o našem življu tu na 60 kilometara od glavnog grada Crne Gore. U tako praznom duhovnom prostoru nemarnosti i neznanja Albanska strana je već 100 godina gradila obimne teoriske i političke radove o porijeklu i sastavu stanovništva u skladu sa teritorijalnim zahvatima okolnih zemalja i albaniziranjem ljudi i prostora. Šta je ostalo za nas koji smo se tek danas sjetili, neka da odgovor ovaj Skup.
Cilj ovog priloga je doprinos popuni praznine u poznavanju, u prvom redu, stanovništva iz Crne Gore u Vraki i skadarskoj okolini. Podaci i činjenice su rezultat dugogodišnjeg ličnog prikupljanja i sistematizovanja podataka od mnogih starijih Vračana. Dakle, izvori ovog rada su živi ljudi. Autor je rođen u Vraki, doživljavao mučnu sudbinu Vračana i pažljivo pratio njihovo kretanje i život. Kao učesnik i svjedok, iako bez naučne metodologije i postupka, autor je uvjeren u korist svog saopštenja, koje se izvodi iz širih istraživanja i objavljenih podataka 1978. godine, kao i u procesu pripreme ovog naučnog skupa od 1982. godine.
Vraka je područje oko istoimene rečice koja utiče u Skadarsko Jezero. U tom prostoru u deset sela bili su nastanjeni isključivo Crnogorci sa 66 prezimena poznatih bratstava u Matici Zemlji. Pod Uticajem geografskih i drugih okolnosti, tokom tri vijeka oni su se splemenili u jaku zajednicu tako da se i danas osjećaju čvrsto vezani među sobom i nazivaju se Vračanima ma gdje da su nastanjeni.
Njihova sudbina kretala se obrnutim redom od istorijskog progresa, jep su u turskoj državi živjeli mirnije i slobodnije nego u novim državama i režimima. Gospodari Crne Gore od početna 18. vijeka znali su i mislili o njima. Uživali su pažnju ruskih i crnogorskih diplomata, uz njihovu pomoć podizali crkve i škole i bili znani na crnogorskom dvoru. Koliko je jačala matična domovina toliko je zaboravljala Vračane, pa je Kraljevina Jugoslavija imala više obzira za albanskog kralja Ahmet Zogua nego za Vračane koje je taj kralj izlagao teroru i veliki broj prognao sa ognjišta. Republika Jugoslavija nije ni znala da u Vračanima, nastanjeni bilo u Vraki ili na Kosovu i Metohiji ima svoje Palestince – beskućnike. Evo, pri kraju XX vijeka, prije nekoliko dana u Skupštini SR Crne Gore bilo je riječi prvi put o svojim nacionalnim manjinama, ali sa malo glasa i rezultata. Ovaj skup istoričara prvi put daje mogućnost da se o tom zaboravljenom dijelu naroda iz Crne Gore i Jugoslavije progovori potpunije i ozbiljnije.
*
S kraja XVII vijeka datira iseljavanje Crnogoraca iz Crne Gore u Vraku. Iz utvrđenih podataka pouzdano se zna da je 1705. godine prva porodica iz sela Momče u Kučima došla u Vraku. Ona je dobila prezime po pretku đuru, te se nazvali đurčević. Danas ovo bratstvo broji nekoliko porodica u Crnoj Gori. Na području Vrake samo je jedan član ove porodice Jerko primio islam. Od njega potiče bratstvo Jerković u selu Štoj u blizini Skadra. đurčevići i Jerkočevići su se bratili sve do raseljenja Vračana 1934. godine.
Erdeljanović u knjizi „Stara Crna Gora“ (str. 325) izlaže da su se svi potomci Jovana Martinovića, (koji se pominje u jednom dokumentu iz 1687. godine) raselili i „u Fraku kod Skadra“, te se među prvim naseljenicima mogu smatrati i Martinovići.
Značajno je uočiti da se iseljenici nijesu vraćali iz Vrake u maticu, kao što se to događalo sa drugim koji su odlazili na zaradu. Tek u periodu 1925-1934. godine nastupa masovno raseljavanje Vračana i povratak u Crnu Goru.
Razlozi iseljavanja iz Crne Gore bili su: krvna osveta, zavade, „ot velike tjeskote i siromaštine“ (kako kaže Vladika Petar Prvi). Naseljavanje je vršeno na carski has i begovska imanja Bušatlija, a rado su primani kao radni, pošteni i vjerni stanovnici. Prvo naseljavanje vršeno je u selo Raš pod planinom Maranoj, koje je najudaljenije mjesto kako od Crne Gore tako i od Skadra. Ovo selo je bilo, tako se može reći, prihvatna stanica za doseljavanje. Naseljavali su se zatim i u druga sela plodne ravnice Vrake na begovska imanja, koja su kasnije od begova kupovali. Naseljenici područja Vrake porijeklom su iz raznih krajeva Crne Gore, što je danas lako zaključiti po prezimenima kojih je bilo 66. U ovim selima nije bilo Arbanasa niti drugih nacionalnosti.
Sela nastanjena Vračanima su Raš, Kulje, Omara, Stari Borič, Mladi Borič, Grilj, Derignjat, Kamenica, Turalija i Kotrobudan. Ova sela obuhvataju uglavnom dolinu rečice Vrake ali i najbliže naselje Skadru Derignjat na jugu, najdalje Raš na sjeveru i Kamenicu kod Hotskog huma (na zapadu od Vrake).
Bratstva Vračana su: Martinović, Matanović, ćeklić, Mikulić, Mrenović, Marković, Majić, Milogorić, Špićanović, Šaban, Šoć, Šunjević, Bjelanović, Lambulić, Stanić, Vukčević, Vujačić, Vučić, Camnić, Uskoković, đinović, đuretić, đurčević, Ajković, Janković, Senić, Nikić, Sekulić, Žarić, Gašović, Gorović, Radulović, Racković, Radusinović, Brajović, Roganović, Redinović, Radičković, Rešetar, Radović, Raičević, Stajkić, Stanković, Pelčić, ćorović, Basšanović, Dragović, Banjević, Zlatičanin. Kontić, Krkotić, Kavarić, Krstović, Andrijević, Kračković, Dambarić, Popović, Pavlović, Pešović, Pešukić, Pelević, Kadić, Pejović, Klikovac, Babić, čelebić. Pored ovih prezimena Vračana, iz jednog crkvenog dokumenta 1905. godine u Skadru se pominju još 60 prezimena crnogorskih i srpskih koja se ne podudaraju sa onim u Vraki.
U periodu 1879-1914. u Skadar i Štoj kod Skadra doselio se veliki broj muslimanskih porodica iz Crne Gore a ima ih iz Bosne i Hercegovine i Rasa (Sandžaka). Kako je ovo vrijeme kada su sastavljane službene evidencije, podaci o njima su potpuniji. U toku istraživanja našao sam 44 prezimena muslimanskih porodica koje su doseljene iz naše zemlje. Poznato je da je muhamedanska vjera obezbjeđivala punu slobodu i ravnopravnost ovog stanovništva (po načelu „čija država toga i vjera“), te je njihov život i opstanak bio sasvim drugačiji od života pravoslavnog življa. To je istovremeno bio faktor bržeg albaniziranja muslimanskog življa i teško je danas identifikovati njihovo etničko porijeklo, kada se zna da preko stotinu godina traje politika i praksa albaniziranja srpskog islamiziranog stanovništva, polazeći od stanovišta da se albanski etnitet poklapa sa muhamedanskom vjerom. Prezimena muslimana su; Alivodić, Alibanić, Hadrović, Haverić, Osmanagiš, Goković, Deković, Denanić, ćerić, Ramović, Oković, Jakić, Lekić, Šarkić, Halunović, Pepić, Frljučkić, Dervišević, Bratović, Krnjić, Bešlić, Cucović, Otović, Orahovac, Hodžić, Diglisić, Bunić, Dječević, Efović, Graoljević, Hafović, Krpuljević, Lukačević, Isljamović, Bručević, Redžović, Serhatović, Tuzović, Lunjić, Jerkočević, Ademović, Lalević, Lačević, Perović, Jajić.
Makedonci su u osjetnom broju nastanjivali Skadar kao poznati centar trgovine i zanatstva, čime su se svi oni bavili bilo kao pečalbari ili duže nastanjeni. Sada ih ima 100 porodica u Skadru.
Srbi porijeklom od starijeg stanovništva takođe su bili brojni u Skadru, kao što ih je bilo u velikom broju i na širem prostoru i do rijeke Mat. Sada broje preko 200 porodica u Skadru.
*
Cilj ovog izlaganja ograničen je na etničke osobine stanovništva, pa nije moguće izlagati značajne karakteristike ovog stanovništva. Međutim, bitan uticaj na opstanak i nacionalni identitet imali su privreda (zemljoradnja i stočarstvo), očuvana sloga, prijateljstvo, gostoprimstvo, kućna zajednica od nekoliko pasova, običaji, moral, crkvena tradicija a od početka XIX vijeka i razvijeno školstvo. Po svemu ovi elementi narodnog života su bili sasvim slični plemenskom i zadružnom životu crnogorskih porodica u drugim sredinama. Nijesu izostale ni mnoge osvete, kao moralni i pravni fenomen plemenskog društva u Crnoj Gori i Albaniji.
Karakteristične su žive veze sa maticom zemljom. U prvom redu to je povezanost između Zete i Vrake, koju je uslovljavala plovidba jezerom a i rođačke i druge prijateljske veze koje su se održavale i obnavljale.
Vračani su stalno bili angažovani kao pomoćni personal u crnogorskom i kasnije jugoslovenskom konzulatu (tzv. Kavazi), što samo govori o povjerenju i povezanosti koja ih je karakterisala. Na svečano krunisanje Kralja Nikole 1910. godine po pozivu je prisustvovalo 8 biranih Vračana. Pojedinačno ili grupno Vračani su i u drugim prilikama odlazili u Cetinje, radi zadovoljavanja raznih zahtjeva od crnogorske vlasti.
Za vrijeme ratnih dejstava crnogorske vojske 1912-1913. pri opsadi Skadra Vračani su, muškarci i žene, prenosili ratni materijal i hranu i njegovali ranjenike, mada nijesu mobilisani pod oružjem iz određenih političkih razloga. Sam kralj Nikola sa svojim štabom bio je smješten u selu Grude i Gromir, a po drugim selima u kućama Vračana bili su smješteni štabovi, bolnice i jedinice. U prvom svjetskom ratu 1914-1916. Vračani su bili mobilisani u vojsku.
U Vraki su se sklanjali crnogorske komite sa đeneralom Radomirom Vešovićem i Savom Orovićem („Ratni dnevnik 1941-1945.“ Orovića). Bili su smješteni u Rašu, odakle su se podijelili u dvije grupe, pa je druga grupa bila otkrivena i zbog toga su đuro Roganović i Ilija Roganović bili osuđeni od austrijskih vlasti. Ove i mnoge druge činjenice govore o neprekinutoj vezi i patriotskim osjećanjima Vračana prema svojoj matici, jer nikada nijesu izgubili osjećaj pripadnosti Crnoj Gori.
Pomenuto je ranije da se Vračani nijesu vraćali u starevinu sve dok u Albaniji nije zavladao teror i bezvlašće režima kralja Ahmet Zogua 1925. godine. Prvo su se iselili te godine zbog krvne osvete bratstva Pešovići, Vujačići i ćorovići, kao i dvije porodice Roganovića i jedna porodica Mrenovića. Zbog drugih razloga iselio se veliki broj porodica Gorovića, Radinovića, Krkotića i Klikovca, kao i po jedna porodica đinovića i Markovića. Svi su se nastanili u Crnoj Gori na području od Zete do Ulcinja.
Masovno raseljavanje pod pritiskom režima, upravo progon preko 200 porodica nastupio je u proljeće 1934. godine, što je zabilježio podgorički list „Zeta“ 8. aprila, 22. aprila i 3. juna.
Potpuno su raseljena četiri sela (Raš, Kulje, Mladi Borič i Derignjat) a u ostalim su ostala bratstva i porodice, gdje danas ima oko 1000 porodica, ne računajući Skadar i druga mjesta. Prognani su stizali u Podgoricu a odatle su svi naseljeni na području Kosova i Metohije oktobra 1934. godine. Dalja sudbina u tom novom staništu zadesila ih je novim raseljavanjem 1941. godine, koje je poznato. Imajući u vidu da su onda doseljene porodice bile zadružne sa više pasova, danas ima preko 650 porodica Vračana nastanjenih pretežno u Crnoj Gori, ali i u Srbiji, Kosovu i Metohiji. Sada se tačno zna gdje je ko naseljen u našoj zemlji, jer se međusobne veze i dalje živo održavaju.
Znamo bratstva koja su ostala kompletno u Vraki i to: Šoć, Šaban, Stajkić, Stanić, Sekulić, Camnić, ćeklić, Vukčević, Radusinović, Janković, Kontić, Babić, Dambarić, Pejčić.
Bratstva koja su u većini ostala u Vraki su: Zlatičanin, Brajović, Ajković, Krstović, Popović, Šunjević, đuretić. Bratstva koja su u manjini ostala u Vraki su: Matanović, Mikulić, Raičević, Bašanović, Stanković, Martinović, Radinović, Pejović, Rešetar.
Kako je Prezidijum preko Skupštine Albanije 23. septembra 1975. izdao dekret od 4 člana kojim se zabranjuje upotreba nepodobnih imena i prezimena, to je dovelo do promjena imena i prezimena Vračana i danas nije moguće reći kako je sve to ustanovljeno. Primjer da je Mićan Mikulić iz Sela Namenice u blizini državne granice dao imena sinovima Bajram, Alija i Marko govori o posledicama albaniziranja življa. Dalje, znamo da su promijenjena bratstva Pelčić u Šelće (Vrba), Matanović u Foljet (Rošćela), đinović u Grena (ograda ili dvorište) Brajović u Ferizaj (po nazivu njihove livade zv. Fereze) itd.
Utvrđeni su i drugi vidovi nasilja u obliku zabrane maternjeg jezika, škola, vjeroispovesti, običaja, veza sa maticom itd.
Danas je otvoreno pitanje: da li je, poslije svega što je gušilo te ljude, moguće ustanoviti njihov identitet po etničkom porijeklu vjerskim i drugim osjećanjima, te da li se može uzeti u zaštitu svaki pojedinac koji pripada nacionalnoj manjini i kada bi to sada htjela, sa tragičnim zakašnjenjem, da učini naša država. Taj odgovor i ovdje tražimo.
*
Od nastanka Prizrenske lige do danas proteklo je više od 100 godina a neprekidno traje organizovano ostvarivanje njenih ciljeva. To se naročito izrazilo u organizovanom falsifikovanju činjenica i podataka o zemlji i stanovništvu na području Albanije i okolnih teritorija prema kojima ona ispoljava osvajačke namjere.
U interesu osvajačke politike gazi se istorijska istina u mnogim radovima albanskih pisaca koji su zauzeli visoko mjesto i prostor u jugoslovenskoj literaturi. Odsustvo ispravne naučne orijentacije i političke pažnje omogućilo je da se namnože falsifikati i popune prostor gdje je trebalo da nauka ustanovi punu istinu o našim nacionalnim manjinama. Posledice su poznate, ali ne potpuno.
Izvor: „Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji“ – Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
