Odluku vanraspravnog veća obrazložio je sudija Ivan Turudić, koji je predsedavao sudskom veću. Ročište je bilo zatvoreno za javnost.
Obrazlažući presudu sudija Turudić je rekao da je presuda Alojziju Stepincu iz 1946. poništena jer „grubo krši sadašnja i tadašnja osnovna načela materijalnog i procesnog krivičnog prava civilizovanog dela čovečanstva“.
Turudić je kazao da presuda „montiranog političkog suđenja Stepincu“, između ostalog, „krši načelo prava na pošteno suđenje, žalbu i obrazloženu sudsku odluku, kao i načela zabrane prisilnog rada, vladavine prava i pravne države“.
Dodao je da je za ilustraciju karaktera i utvrđenog da se radi o montiranom političkom procesu dovoljno pročitati neke delove zapisnika sa suđenje iz kojeg, na primer, kako je rekao, proizlazi da su uglavnom sprovođeni dokazi kojima „instruirani svedoci tužilaštva terete optuženika o čemu u stvarnosti nije odlučivalo sudsko veće nego komunistički tužilac Jakov Blažević“.
„Presuda jedino u odnosu na optuženog Stepinca nije obrazložena niti u odluci o krivici niti u odluci o kazni. Samo su ponovljeni i onako uopšteni navodi optužnice…“, kazao je Turudić dodajući da je cilj bila „osveta kardinalu Stepincu, moralna diskvalifikacija njega i Katoličke crkve“.
„Osnovna krivica koja se Stepincu stavlja na teret je činjenica da je u vreme NDH bio zagrebački nadbiskup. Sam se zapitao tokom suđenja: Pa šta je trebalo učiniti? Otići u šumu ili pobeći u London. On se odlučio da ostane sa svojim narodom s kojim je bio i za vreme jugoslovenske monarhističke diktature i za vreme Titove komunističke diktature“, rekao je sudija Turudić.
Kazao je i da je Stepincu u zatvoru nuđeno potpisivanje formulara za traženje pomilovanja, što on nije želio da učini pristajući jedino na obnovu postupka pred nezavisnim sudom ili na poništenje presude.
„Nakon 70 godina njegova volja je ispunjena od hrvatskog suda u slobodnoj hrvatskoj državi i zato ova presuda nema samo pojedinačni nego i duboki značaj za istoriju hrvatskog naroda“, zaključio je Turudić.
Inače, revizija ove presude omogućena je izmenama zakona iz 2009. godine, koji predviđa da osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za vreme komunističke vladavine za politička, politički motivisana krivična dela ili druga dela ako je do osuđujuće odluke došlo zloupotrebom političke moći.
Prema tim odredbama, naime, moguće je zatražiti poništenje osuđujuće odluke ili njoj drugog odgovarajućeg pravnog akta.
Ako se utvrdi da je revizija osnovana, sud će, po slovu zakona, „presudom poništiti u celosti ili delimično pobijanu odluku u izreci o krivičnoj odgovornosti“, a protiv odluke veća Županijskog suda podnosilac revizije i tužilac imaju pravo žalbe Vrhovnom sudu.
Jedan od autora izmena Zakona iz 2009. koje su omogućile reviziju postupka protiv Stepinca, Vladimir Šeks, zadovoljan je sudskim obrazloženjem da je u pitanju bio politički montiran proces. „Tadašnji pravni poredak koji je bio na snazi 1946. je bio izvrgnut ruglu i preziru“, rekao je Šeks.
Stepinac je pre nekoliko godina proglašen blaženim, a zatim je Vatikan pokrenuo njegovu kanonizaciju, čemu se, međutim, usprotivila država Srbija i Srpska pravoslavna crkva.
Nakon niza susreta predstavnika srpske države i Crkve sa zvaničnicima Vatikana i susreta predsednika Srbije Tomislava Nikolića, prošlog septembra, sa rimskim papom Franjom, taj postupak kanonizacije je privremeno obustavljen, a istovremeno je formirana komisija SPC i hrvatske katoličke crkve, koja bi uz posredovanje Vatikana trebalo da utvrdi činjenice o životu i delu Stepinca, koji se smatra odgovornim za mnoge žrtve Srba, Jevreja i Roma u Drugom svetskom ratu.
