“Pre izlaska iz kuće svaka dama bi trebala da se pogleda u ogledalo i da ukloni jedan modni dodatak.” – Koko Šanel
Čini mi se da se barem jednom sedmično pojavi po jedan članak u našim modnim časopisima u kojem se pišu (ili prevode strani) tekstovi o čuvenom francuskom stilu kada je ženska moda u pitanju. Te ovo ovako, te ono onako. Uče nas kroz pet koraka i deset odjevnih komada kako da postanemo kraljice francuskog stila. Bombarduju nas slikama, informacijama i savjetima, da čovjek dodje u situaciju da pomisli da se francuskinje bude tip top sredjene. U stvari, da se radjaju sa stilom i osjećajem za modu. Srce im ne kuca tik-tak, vec Cha-nel. Proživljavajući dobar dio života u toj iluziji o tom savršenom i nedokučivom francuskom stilu, putevi me slučajno odvedose u sam centar. Srce Francuske. Pariz. I onda čovjek vidi da nije sve kao što se piše i priča…
Odmah u startu da razgraničimo… ako sve one koji imaju francuske papire ili državljanstvo nazovemo Francuzima, skrnavimo sve ono što tu zemlju čini posebnom. Francuska je zemlja, po mom mišljenju, sa najfleksibilnijom politikom primanja i socijalizovanja azilanata i stanovnika drugih država. Tako da nas ovdje ima svakakvih i od svakud. To mi je u startu srušilo iluzije savršenom francuskom načinu oblačenja. Prvo sam upoznala Indijsku nacionalnu odjeću, odjeću različitih Afričkih plemena, Pakistance, Indonežane, Tajlandjane,… i to sve u Parizu. Ogroman plus za toleranciju i različitost, ali ja tražim francuski stil? Trebalo mi je par mjeseci da povežem stvari i shvatim da na pogrešnom mjestu tražim. Želeći iz prve ruke da saznam šta to njihove žene čini toliko posebnim, uspjela sam sebi da omogućim priliku da zavirim u život, stan, garderober i frižider jedne prave francuskinje. Cijelo njeno porodično stablo (koliko god ga se ona sjećala) rodjeno je na teritoriji Francuske. Moja domaćica je novinarka, koja je taman u vrijeme mog istraživanja proslavila 50. rodjendan, žena koja je proputovala skoro cijeli svijet, živjela na različitim mjestima, ali i nakon svih tih putovanja izgleda tipično francuski. Njegovana, vitka, zdrava, lijepa i jednostavna. Svijet i druge kulture je nisu promijenile, niti joj šta dodale, niti oduzele. Ne može čovjeka a da se ne zapita – kako? Koja je tajna te mladosti duha, a boga mi i tijela na ulasku u šestu deceniju života?
Kada udjete u kupatilo jedne francuske žene, prvo što ćete primjetiti su kreme. Mislim da ne postoje žene na svijetu koje toliko vole svoju kožu i koje toliko uživaju da joj ugode. Kreme za lice. Krema za ruke. Krema za vrat. Krema za noge. Krema za cijelo tijelo. Kreme za područje oko očiju. Krema za stopala. Losioni i mlijeka, za sve ovo prije navedeno. 100% pamučni peškiri, pamučne vatice, tuferi (blaznice), pamučne rukavice, pamuk i opet 100% pamuk. I nasuprot 1001 kreme stoji mali neseser sa šminkom. Mislim da svaka Srpkinja koja se barem jednom u životu našminkala, ima više šminke od moje domaćice. Karmin, maskara, olovka za oči. I to je to. 3 stvari, a cijeli svijet priča o njima. Tri stvari a milioni časopisa su se prodali pisajući o francuskom stilu. Gdje je podloga, puder (kamen, prah, tečni), kontura, sve te silne četkice, mazalice, trepavice, olovke, boje, sjajevi? Gospdja Paskal, se od srca nasmijala mojim pitanjima. A odgovor je bio jasan – zar da svoju kožu, s kojom sam se rodila i sa kojom ću umrijeti, jer druge nemam, zatvorim, prekrijem sa tri sloja pudera i korektora, a tolike godine je njegujem i hranim? Nemaju francuskinje ništa protiv šminke (generalno Francuzi nemaju ništa protiv nikog i ničega, sve im je normalno, sve razumiju i shvataju), to jednostavno nije njihov fazon. Poseban dio kupatila, je jedna polica, koju bih ja nazvala oltarom ove prostorije, na kojoj stoje 3 bočice jedne iste vrste parfema. Pitala sam je zašto ima zalihe istog parfema, objasnila mi je da taj parfem koristi godinama, i da uvijek ima više bočica iz nekog straha da ga ne nestane na tržištu, da ne bude u mogućnosti da ga kupi ili nešto slično, a bez njega ne izlazi napolje. I da vas razočaram, nije u pitanju Chanel, već Hermes 24 Faubourg.
Osjetivši dašak pamuka u kupatilu, ništa manje nisam očekivala u garderoberu. Prirodno, prirodno i samo prirodno kada su materijali u pitanju. Bez sintetike, najlona, plastike. Francuzi jednostavno imaju razvijen osjećaj za to – sve što nije biorazgradivo ne unosiš u kuću (U prilog tome da dodam, da za čišćenje stana ne koriste klasične sanitarije već vinsko sirće). Prirodno i klasično. Dvije riječi koje najbolje opisuju njenu odjeću. Vjerujem da ste svi očekivali da ću govoriti o imenima, kreatorima i brendovima, ali ste se prevarili, baš kao i ja. Ne mogu da ne kažem, da sam vidjela par (ali samo par) jako skupih odjevnih komada (bež i crni mantil, bez i crni kaput). Ali kad se uzme u obzir da je tih par stvari koje su skupe, po svom kroju i kvalitetu doživotnog vijeka trajanja, shvatite da to nije modni trend već investicija. Druga zanimljiva činjenica o njenom ormaru je ta da nije prepun. Nema tu neke gužve i milion stvari. Ali se sve sa svim može kombinovati na milion načina. Nema prekratkih suknji i predubokih dekoltea. S obzirom na njene godine, pomislila sam možda je promijenila način oblačenja, na šta me je ona odvela i pokazala mi ćerkin ormara. Skoro isto kao i kod nje. Poželjela sam malo da zarovim, tačno znajući šta tražim. Vidjevši da ne mogu da nadjem šta sam naumila, pitala me je o čemu je riječ. Svjetski, opštedruštveno prihvaćeni, mega popularani komad odjeće, njihovu milost helanke. Ima ih negdje u kući, trenutno ne zna gdje su, taj jedan par je korišten za šta mu je i namjena – za teretanu. Svaka druga varijanta sa helankama joj nezamisliva.
Kao i svako žensko, tražila sam da vidim torbe i obuću. I tu je situacija bila znatno drugačija nego kod naših djevojaka i žena. Štikle preko 8cm jednostavno nema. Iako je moja domacica, niska žena ne vidi potrebu da se lomata na štiklama od 12 ili, ne daj bože, 15cm. Većina tih cipela sa štiklom bi se mogla svrstati pod klasične salonke. Bez animal printova, bez cirkona. Opet jednostavno i klasično. Što se brendova tiče, iskreno od Zare do Louboutin cipela, ali njen pristup obući je bio tako galantan, bez bilo kakvog uzbudjenja ili potenciranja tih skupih cipela. Pokazala sam joj par Instagram profila svojih poznanica, gdje su svaki Guess, D&G ili Armani komad slikale iz 68 uglova, na šta me je ona pitala da li one rade za njih kad ih reklamiraju i zašto ih besplatno reklamiraju? Tako je i sa torbama bilo, od Louis Vuitton do reklamnih pamučnih bijelih torbi. Sve ima svoju funkciju i svoju namjenu, valjda zato i kupujemo stvari, da one služe nama, a ne mi njima, rekla mi je.
S obzirom da sam upoznala i njenog oca, čovjeka koji zdrav i vitalan, gazi prema devedesetoj godini, interesovalo me kako uspjevaju da sačuvaju zdravlje, svježinu, vitalnost, pa i vitkost u krajnjem slucaju. Prvo me je ispravila, i rekla mi da je ružno reći da su francuskinje mršave, jer mršavo nije kompliment, a onda mi je otvorila svoj frižider. Samo ću vam reći da bi prosječan balkanac zatvoren u njenom stanu sa njenim frižiderom za tri dana umro od gladi. Šalim se naravno, ali su nam navike kada je hrana u pitanju potpuno drugačije. Crveno meso jedu jednom u 10 dana, i smatraju ga vrlo nezdravim. Brza hrana im je nezamisliva. Voće i povrće za koje i nisam znala da postoji, jedu. Kafu piju jednom dnevno, ali zato na čajevima ne štede. I još jedna stvar, od 12h do 13h je ručak, i tada cijela francuska ruča. Tada su pauze, tada su radna mjesta prazna a restorani puni. Uživaju u hrani, i ne jedu u žurbi i u hodu. Uz, naravno, čašu kvalitetnog vina. Mislim da niko na svijetu ne ugadja sebi, kao Francuzi.
Danima sam razmišljala, da li je moguće da se toliko priče i piše o nečemu sto je tako prosto i jednostavno, kao što je francuski stil. Da se pravi mit, misterija nečega što u suštini ne postoji. Upravo tako, na ovo se neće uvrijediti ni jedna francuskinja, taj njihov čuveni stil u stuštini ne postoji, mi nefrancuzi smo ga napravili, a one samo žive i uživaju u svojim jednostavnim životima. Ne komplikuju ni život, ni odnose, pa ni modu. Srećne su sa svojim tijelom, i ne mijenjaju ga umjetnim grudima, zadnjicama, noktima, trepavicama, kosom i čime već. Već ga hrane, njeguju i održavaju. Rijetko ćete čuti da jedna francuskinja govori o drugoj – šta je obukla, da li se udebljala ili je smršala… previše cijene svoj život, svoje vrijeme i energiju da bi ih trošile na nešto što im ne pričinjava zadovoljstvo. Jer, kakav je to život ako se ne uživa u svakom njegovom danu?
LJILJANA ŠPANIĆ
