Metohijski san u betonskom kavezu

Tamo, daleko, u rodnom metohijskom selu Dolac, Radovan i Stanica Pešić imali su sve, a onda su 17. juna 1999. godine, zajedno sa sedmoro dece seli na traktor i krenuli na dugi put u izbeglištvo. Dok su odlazili, krovovi u njihovom dvorištu nestajali su u vatrenoj stihiji. Tog jutra, Pešići su ostali bez kućnih pragova i bogaza, i posle tri veka napustili su svoja polja i šume u selu Dolac.
Mesec dana kasnije, iz užičke bolnice stigla je vest: „Stanica Pešić, izbeglica sa Kosova, rodila je osmo dete, sina, koji će se, po želji roditelja, zvati Strahinja“. Posle pet dana, Stanica je dovela Strahinju međ’ braću i sestre, u jednu izbegličku sobu u samačkoj zgradi Građevinskog preduzeća „Zlatibor“, u užičkom naselju Carina.

Obećanje

Jedanaestogodišnji Damjan je uzeo jedan uštipak, ali nije ga pojeo. „Šta je, Damjane, što to ne jedeš?“, pitala ga sestra Gorica. Mališa je ćutao i gledao ispred sebe. „Reci seki šta ti je? De, šapni!“, sagla se Gorica, a onda obećala: „Dobro, maleni, zaradiće seka i za tvoju ekskurziju!“

Voćka iz bašte
I tu, u tom betonskom kavezu, manjem od 20 kvadrata, Strahinja je porastao. Izrastao u đaka prvaka. Tu su Stanica i Radovan starili. Tu, u jednoj sobi, sa tri mala prozora, sa krevetima na spratove do plafona, njihova najstarija kćerka Gorica je slavila 15, 16, 17, 18, 19 i 20. rođendan, sin Krsto je nedavno postao punoletan i izvadio ličnu kartu, Stana je minule jeseni pošla u treći razred Ekonomske škole, Snežana u prvi razred iste škole, Suzana je uzela trinaestu, Damjan jedanaestu, a Marija devetu.
Punih šest godina i šest meseci osmoro mladih Pešića nisu micali dalje od sobička i škole. Oni stariji često su pominjali selo, a oni mlađi često pričaju kako bi voleli da vide more. Ni jednima ni drugima želje se ne ispunjavaju, a da li će, i kad će, niko ne zna.
Posle gotovo sedam godina života u izbeglištvu, Radovan je, kaže, preboleo Kosovo. I Dolac. I imanje. I sav građevinski materijal koji je spremio za izgradnju nove kuće. Ali, veli, nije preboleo kruške, šljive i trešnje majovače na dnu velike bašte. Pričajući onomad o tome, stezao je čašicu sa rakijom od tuđe šljive.

Zdravi i pravi

Iako Pešići žive u gotovo neljudskim uslovima, u sobi punoj memle, u kojoj više nema mesta ni za iglu i, uz to, koriste zajedničko kupatilo i toalet sa drugim izbeglicama u zgradi, svi su zdravi i pravi.
– Ako sam zbog nečega srećan – srećan sam što su mi sva deca zdrava i prava, što ne pamtim kad se neko razbolelo ili loše delo uradilo – tvrdi otac Radovan.

– Kad bi, samo, mogao da urliknem onoliko koliko me sve ovo boli! Šta da radim?! U Metohiju se ne može, a ovde se nema. Tamo je sve izgorelo i nestalo, a ovde je život robija.
U istom, betonskom kavezu, žive i Radovanova majka Grozdana i rođeni brat Jovan.
– Nemam šta dobro da kažem. Žao mi je ove đece. Nemaju livade i šume za igru, nemaju se đe pojuriti – veli Grozdana i pominje kako je u njenom parčetu Metohije voćka rađala i kad se naopako posadi.

Skromna večera
Pre nekoliko večeri, kad smo ih posetili u užičkom sobičku, Gorica je spremala večeru za braću, sestre, oca, majku, strica i baku. A večera – nekoliko vangli uštipaka. Bez kajmaka, bez mleka, bez… Samo, onako, topli i meki…
– Srećom, niko nije probirljiv! Ovde se ne pita šta ima za jelo, nego se jede sve što se spremi i nije se desilo da nešto ostane. Ova soba jeste tesna, ali, kako ono vele, čeljad nisu besna – kaže Radovan.
– Tako je to: Bog ti neđe uzme, a neđe da. Nama je uzeo selo, a dao nam ovu lepotu! Pogledaj ti moje unučice – sve lutka do lutke, a unuci – momčina do momčine – veli baka Grozdana na čije se reči Gorica smeje.
Završila je, priča, tekstilnu školu, nabavila neku staru mašinu i malo šije u kući, malo šije za nekog gazdu.

Odlični đaci

Stana (17) i Snežana (16) su vrlo dobri đaci u ekonomskoj školi. U osnovnoj su bile, kažu, čas vrlo dobre, čas odlične. One nemaju radni sto, nemaju ni računar, ni mobilni telefon… NJihov radni sto je neki slobodan ćošak kreveta, ili školska biblioteka.
– Kad se nešto hoće da nauči, može se naučiti na hiljade načina. Uslovi nisu baš najbolji, ali padaju i dobre ocene – kaže Stana.

– Zaradim neki dinar, pa kupim nešto sebi i braći i sestrama. Sad ću malo više da radim, kako bih omogućila sestri Suzani da plati ekskurziju. Ja sam propustila sve, ali ona će, vala, otići u tu Grčku, bar ja celu noć ne dizala glavu sa mašine – tvrdi Gorica, a Suzana preskače krevet i uleće joj u zagrljaj.
Pešići žive teško, ali se ne predaju. Radovan i Jovan su gotovo svakodnevno u nadnici. Stanica radi u jednoj hladnjači. Gorica šije, Krsto takođe nadniči. Ostali idu u školu. S večeri se okupljaju u svom kavezu, i gledaju televiziju. Radovan prati pregovore oko budućeg statusa Kosova.
– Teško će biti. Ne znam, ja sam išao jednom, tamo, u selo, i kad sam video kako je sve sprženo, kad sam čuo kako me komšije Albanci psuju, odlučio sam da više ne idem tamo – reče Radovan i nemoćno sleže ramenima jer ne vidi ni izlaz iz svog sadašnjeg utočišta.
– Da imam neki dinar, kupio bi’ neđe neku staru kuću na selu i malo zemlje, pa nabavio malo stoke… Ima nas dosta, brali bismo šipurke, kupine, šumske jagode, pečurke… Snašli bismo se… Ali… ovako bio bi’ srećan i kada bi nam neko od zemljaka ustupio svoju kuću ili imanje da se brinemo kao da je naše – zastaje Radovan.
Odlazimo, a osmoro dece i četvoro odraslih večeraju u izbegličkoj sobi, a potom se dogovaraju ko da izgasi svetlo pre spavanja. Onda, sigurno, čekaju san da im vrati rodno selo, one šume i livade…

Loto – jedina šansa

Šesnaestogodišnja Snežana kada joj se pruži retka prilika da ima 30 dinara obavezno ispuni loto listić: „Eh, šta bih sve uradila da dobijemo. Prvo bih brata Stefana odvela na Jadran, neka mu se oči ispune morem, onda bih kupila kompjuter, mobilni i sve ostalo dala tati…“