Ajkule sve češće napadaju. Tehnologija bi mogla da ih zaustavi

ajkule-sve-cesce-napadaju.-tehnologija-bi-mogla-da-ih-zaustavi
Ajkule sve češće napadaju. Tehnologija bi mogla da ih zaustavi

„Pažnja, korisnici plaže,“ oglasio se dron. „Postoji ajkula u vašoj oblasti. Molimo vas da izađete iz vode.“

Dok su plivači žurno izlazili na plažu, 21-godišnjak je dronom, kao svakog dana, očiju prikovanim za ekran, posmatrao vodu iz vazduha. U jednom momentu, ugledao je ajkulu kako prati jato riba ka obali. Kada je talas prešao preko nje, ajkula je iznenada pojurila prema plaži. Zatim, na olakšanje svih prisutnih, vratila se nazad u more, piše The Washington Post.

Pomenuti 21-godišnjak je Nejtanijel Vudkok, jedan od stotina pilota dronova angažovanih u visoko-tehnološkom pokušaju da se smanji porast napada ajkula u Australiji, zemlji sa sto hiljada plaža gde većina ljudi živi blizu obale.

Kako je broj napada u poslednje vreme porastao (u Australiji i širom sveta), nacija se udaljava od tradicionalnih sredstava za borbu protiv ajkula kao što su mreže i prihvata nove tehnologije.

Australija sada ima najveću operaciju nadzora obale putem dronova na svetu i instalira neubojite zamke, ili „drumlines“, koje obaveštavaju vlasti kada ajkula uzme njihov mamac. Ove zamke omogućavaju vlastima da nadgledaju ajkule kao nikada ranije i, kada je reč o načinima prevencije napada ajkula – pretvorile su Australiju u laboratoriju za tako nešto.

Piloti dronova su samo početak. Zvaničnici testiraju daljinski upravljane dronove velikog dometa, kao i načine za integraciju veštačke inteligencije. Međutim, dok se upotreba takve tehnologije ne proširi, mnoga područja ostaju nenadgledana.

Intervencija Nejtanijela Vudkoka na plaži u Molimuku, tri sata južno od Sidneja, u januaru tokom vrhunca australijskog leta, pokazala je spasilačku moć nove tehnologije, ali i otkrila praznine koje postoje. Velika bela ajkula nije bila obeležena pratiocem, pa stanica za slušanje nije mogla da je detektuje. I da se ajkula pojavila nekoliko sati kasnije, Vudkok, jedini operater drona tog dana, bio bi van dužnosti.

Prošle godine je bilo deset smrtnih napada ajkula širom sveta, a četiri su se dogodila u Australiji prema podacima iz Međunarodnog registra napada ajkula Univerziteta Florida. Iako je to manje od šest smrtnih slučajeva u australijskim vodama 2020. godine, trend je u porastu: između 2012. i 2018. godine bilo je samo jedan ili dva smrtna napada ajkula godišnje, a nijedan 2019. godine.

Prošle godine je ženu u Sidnejskom zalivu ugrizla bik-ajkula. To je bio prvi napad u tom vodotoku u poslednjih deset godina. Taj incident i smrtonosni napad godinu dana ranije u reci Svan u Pertu podstakli su strahove da toplija voda uzrokovana klimatskim promenama čini da se ajkule zadržavaju na nekim mestima.

Drevna pretnja

Visoko iznad sunčalista i bodibildera na plaži Bondi nalazi se aboridžinski kameni rezbar koji prikazuje možda prvi zabeleženi napad ajkule na čoveka. Britanski kolonisti su zatekli luku Sidnej „preplavljenu“ ovim životinjama. Kada je Artur Konan Dojl, tvorac Šerloka Holmsa, posetio 1920. godine, divio se tome „kako činjenica da voda vrvi od ajkula ne izaziva strahove kod ovih čvrstih ljudi.“

Ipak, čak su i ta čvrsta nervna sistema povremeno popustila. Kada su se napadi učestalili 1930-ih zbog otpada u blizini obale Sidneja, vlasti su postavile mreže oko popularnih plaža.

Gotovo jedan vek kasnije, mreže su i dalje tu. Ove australijske letnje sezone duž više od dve stotine kilometara duge obale blizu Sidneja postavljeno je 51 mreža, kojima upravlja Odeljenje za primarne industrije Novog Južnog Velsa (DPI).

Državni radnici svakih nekoliko dana proveravaju mreže. „Ciljne vrste“ – velike bele, tigarske i bik-ajkule, koje uzrokuju većinu ozbiljnih ujeda – ako su uhvaćene žive, opremaju se akustičnim pratiocima i usmeravaju nazad u more. Međutim, većina uhvaćenih divljih životinja nisu ajkule, niti opasne, a već su mrtve kada ih otkriju.

“Mreže za ajkule imaju ogroman uticaj na ostali morski život”, rekao je Dankan Hojer iz organizacije Saving Norman, posvećene kritično ugroženim sivim nurse ajkulama na Bondi plaži.

Dodaje da je najveći argument protiv mreža je taj što ne funkcionišu.

“One leže oko četiri metra ispod površine, završavaju daleko iznad morskog dna i dugačke su samo oko 150 metara. U skoro 50 odsto slučajeva hvatanja ajkula, već je na plažnoj strani mreže”, kaže Hojer.

I 17 odsto  neizazvanih napada dogodilo se na mrežama plaža, prema DPI-u.

“Mreže daju lažan osjećaj sigurnosti posetiocima plaže, što političare čini nevoljnim da ih se reše”, rekao je Kris Pepin-Nef, stručnjak za javnu politiku prevencije napada ajkula.

DPI i dalje tvrdi da mreže smanjuju susrete sa ajkulama, ali njihov stav je malo ublažen. Nedavno istraživanje čiji su autori uključivali naučnike DPI reklo je da „nije moglo da detektuje razlike u stopi interakcije“ između ajkula i ljudi na plažama sa mrežama i bez njih od početka 2000-ih. Prošle godine, polovina zajednica sa mrežama glasala je za njihovo uklanjanje.

Na kraju, odluku će doneti vlada države. Premijer Novog Južnog Velsa, Kris Mins, želi da se reši mreža — uz određeni uslov.

„Moram da imam poverenja da su zamene, nove tehnologije, podjednako dobre“, rekao je prošle godine.

Nova strategija

Na sparan jutarnji dan krajem januara, ta nova tehnologija obložila je palubu malog ribarskog broda koji je izlazio iz marine u Coffs Harbouru, oko 500 kilometara severno od Sidneja. Dok je svanulo, Samara Bai bacila je sidro preko ograde broda. Zatim je bacila dve bove koje su bile povezane sa solarnim panelima i senzorima povezanim sa satelitom. Naposletku, bacila je belu ribu na udicu.

Lovila je ajkule.

Izvođač iz DPI-ja postavljao je 15 neubilačnih, ili „SMART,“ linija za bubnjeve. („smart“, skaćeno, na srpskom znači „upravljanje upozorenjima o ajkulama u stvarnom vremenu“).

„Kada ljudi čuju ‘bubnjeve za ribolov’, misle da ubijamo ajkule, ali to nije slučaj“, rekao je Pol Bučer, naučnik iz DPI. On upoređuje ovu tehnologiju sa tradicionalnim bubnjevima za ribolov koje koristi država Kvinslend, koji su smrtonosni i izazvali su ogorčenje.

Novi bubnjevi za ribolov prvi put su korišćeni u Novom Južnom Velsu 2015. godine, nakon četiri napada ajkula (od kojih je jedan bio smrtonosan) u isto toliko nedelja, što je izazvalo strah u obično opuštenim surferima u zajednicama blizu Bajron Beja, severno od Coffs Harboura.

„Osećaj je bio, ‘Imate sve te mreže za ajkule dole u Sidneju, ali šta radite za nas ovde gore’“, priseća se Liz Brenan, koordinator komunikacija za DPI.

Bučer  je rekao da program, koji je porastao sa nekoliko bubnjeva za ribolov na 305, pomaže u očuvanju bezbednosti ljudi. Ajkule obično izbegavaju mesta gde su uhvaćene nekoliko meseci. Takođe pomaže ljudima da saznaju više o životinjama putem DNK i podataka o praćenju.

Bubnjevi za ribolov rade zajedno sa 37 plutača za slušanje, koji obaveštavaju spasioce na plaži i neke posetioce kada se približi označena ajkula.

Ideja je da se konačno zamene mreže za ajkule u Sidneju novijim, neubilačnim tehnologijama.

„Jednostavno mora postojati vlada koja će, kada budu zadovoljni istraživanjem, zameniti mreže za ajkule bubnjevima za ribolov i dronovima“, rekao je Bučer.

Nova tehnologija nije savršena. Ponekad bubnjevi za ribolov daju lažne alarme. Sjaj ili morska trava mogu sprečiti pilote dronova da primete ajkule, dok loše vreme može zadržati neke mašine na zemlji. I dronovi su dobri samo koliko su dobri njihovi operateri, koji moraju ostati budni satima.

„To je puno kafe“, objasnio je Paolo Katanjeo, još jedan pilot dronova, dok je pretraživao talase kod Tamarama, nedaleko od Bondija. Kao i bubnjevi za ribolov, program dronova je porastao od malog eksperimenta 2017. godine do najveće takve operacije na svetu. Više od 200 plaćenih pilota nadgleda 50 lokacija duž obale države od devet do 16 sati tokom četiri zaposlena školska raspusta. Tu su i stotine volontera koji rade tokom cele godine.

Novi Južni Vels je nekada koristio, kako kaže Pepin-Nef, avione koji bi ispustili crveni prah ako bi primetili ajkulu. Zatim je država prešla na helikoptere, ali su se pokazali skupim i neefikasnim.

Kao na bojnom polju, dronovi se pokazuju jeftinijim i efikasnijim na plaži. Ako Katanjeo primeti nešto sumnjivo, spušta svoj dron na visinu od 50 stopa i počinje da snima. Na monitoru ima dijagrame ajkula koji mu pomažu da proceni veličinu životinje. Ako je u pitanju velika bela ajkula, tigarska ili bik-ajkula, i ako se približi plaži na oko 300 metara, obaveštava spasioce da evakuišu vodu. Tokom šest nedelja preko Božićnih praznika, dok je australijsko leto bilo u punom jeku, piloti dronova su uočili 164 ajkule.

DPI eksperimentiše sa veštačkom inteligencijom kako bi pomogao pilotima dronova da identifikuju opasne vrste. Takođe testira „dronove u kutiji“ — smeštene na plažama i koji se daljinski koriste — kao i dronove velikog dometa koji mogu da lete otprilike 100 metara.

Još je rano reći da li će ovo zaustaviti porast napada ajkula. Međutim, u proteklih pet godina nije zabeležen nijedan slučaj interakcije između ajkula i ljudi na plažama koje štite ili dronovi ili novi bubnjevi za ribolov, u poređenju sa 19 u sličnom periodu pre toga.

Ipak, neki upozoravaju da se ne treba previše oslanjati na tehnologiju. Program košta Novi Južni Vels oko 14 miliona dolara godišnje, što mnogi mesta ne mogu da priušte. Čak i u budućnosti, ako australijske plaže budu neprekidno patrolirali dronovi, neće biti moguće sprečiti svaki napad ajkule.

„Kada uđete u domen divljine, činite to na sopstveni rizik „, rekao je Pepin-Nef.

Post Views: 131

Originalni tekst