U ime Oca i Sina i Svetog Duha!
„Svjet je ovaj tiran tiraninu, a kamo li dusi blagorodnoj!“ “ to su rijeci, braco i tuzni zbore, Pjesnika Njegosa koje nam naviru na um ovdje nad odrom jedne takve blagorodne duse Zorana Djindjica, postradalog predsednika Vlade Srbije. Te rijeci nam utoliko prije dolaze na um, sto se nalazimo u hramu koji izrasta iz spaljenih mostiju i mucenickog praha najveceg prosvetitelja srpskog naroda Svetog Save.
Na ovom mjestu, u ovom hramu, prije Zorana, pocivao je jedino onaj koji je ostavio poruku svome i svakom zemaljskom narodu: Zemaljsko je za malena carstvo, a Nebesko uvek i dovijeka! To je bio obezglavljeni Velikomucenik kosovski Lazar. Oprastamo se ovdje danas od Zorana Djindjica, u blizini sanca i spomenika Vozda Karadjordja cija glava je takodje, posjecena kumovskom i bratskom rukom, kao i Zoranova, i ispunjena slamom okapala u Stambolu prije dvjesta godina.
Po onaj narodnoj poslovici: svaka rana je pored srca, a ova Zoranova je posred srca, kako njegove majke Mile, supruge Ruzice, i djece Luke i Jovane, tako i cijeloga naroda. Nije, medjutim, jedina tako duboka rana u ova poslednja nesrecna vremena. Pa se ne zna koja je od njih dublja. Ili ova njegova, otvorena rukom bratomrznje, ili ona djevojcice Milice Rajic, poginule od bombardovanja 1999. godine, ili ona silovane i zaklane Marice Miric, iz Belog Polja, kod Peci, sahranjene uoci Vidovdana iste te godine, iza oltara Pecke Patrijarsije; ili, pak one bezbrojne jos nezacjeljene rane otvorene na ovim nasim prostorima u vrijeme bezumlja nedavnog gradjanskog rata i bombardovanja. I jos strasnije: sve te rane obasjava i grije plamen u nase dane stotina zapaljenih kosovo-metohijskih hramova i svetinja.
Zoran Djindjic ce ostati zapamcen po toj rani od buducih pokoljenja, ali i po jos mnogo cemu. Prvenstveno po tome sto je u momentu najdubljeg ponizenja svoga naroda na obrenovicevski nacin ispruzio ruku bratskog mira i pomirenja Evropi i svijetu. U momentu kada se jos uvijek stotine hiljada njegovog naroda nalaze u progonstvu sa svojih vjekovnih ognjista, u domu bez doma, u zemlji bez zemlje, u Otadzbini bez otadzbine; u trenutku kad nad glavom njegovog naroda jos uvjek visi mac pilatovske pravde, Zoran Djindjic je pokrenuo obnovu narodnog krvotoka, unapredjenje drustvenog i socijalnog zivota, drzavnog zajednistva izmedju Srbije i Crne Gore, uspostavljanje pokidanih veza sa svijetom. No, avaj, ubi ga bratomrznja, kratkovida i slijepa koja previdja vjecnu istinu da: ko se maca masi od maca ce i poginuti.
Ako je ubistvo jednog covjeka toliko veliko zlo, koliko li je tek zlo pogibija i stradanje tolikih ljudi u nedavnim ratovima kod nas i u svijetu. A tom zlu kao da kraja nema. U nase dane priprema se novo prolivanje krvi irackog naroda ratom koji je na pomolu. Rana Zorana Djindjica, nevine suze njegove djece Luke i Jovane, i svih nevino postradalih u ratnim nesrecama novijeg vremena kod nas i u svijetu opominju i podsjecaju sve ljude i narode koji jos imaju razuma i pameti, a na prvom mjestu njegov narod: dosta je bilo bratomrznje, bratoubistava i rata. Svako ubistvo je bratoubistvo, od onog prvog Kainovog do ovog Zoranovog. Zlo nikome i mrznja nikom dobra ne donosi. Rat nikome nije brat.
Ono po cemu ce jos nesumljivo pamtiti ovaj narod Zorana Djindjica jeste njegova briga i staranje za zavrsetak ovoga zavjetnog hrama srpskog naroda iz koga ga ispracamo u bezobalnu vjecnost bozanske tajne, tamo gde nema tuge ni uzdaha, no gdje je zivot beskonacni. Shvatio je Zoran Djindjic da bez hrama kao bogocovjecne mjere ljudskog dostojanstva nema i ne moze biti istinske buducnosti i sveukupne obnove narodnog zivota kao ni obnove zivota svih ljudi i svih zemaljskih naroda. Zato on, evo, i svojim opijelom u hramu Svetoga Save ugradjuje sebe i svoju duboku ranu u njega, najdragocenije sto je bio i sto je imao.
Pomolimo se, zato, Hristu Bogu, Gospodaru zivota i smrti, da svojom svjecelebnom golgotskom ranom i vjecnom ljubavlju zacijeli i ranu Zoranovu, da utjesi njegovu majku, suprugu i djecu, da ohrabri i ukrijepi vjeru i nadu i bratsku ljubav u njegovom narodu. Cuo sam da je Zoran, prilikom posjete Svetom Gradu Jerusalimu, satima cekao da bi se dotakao i da bi cjelivao Grob Hristov i u njemu, upravo tu samozrtvenu golgotsku ljubav Hristovu! Pomolimo se, jos jednom, da Gospod Svemilostivi izbavi narod ovaj od opake bratomrznje, da kako njega, tako i sve zemaljske narode obasja svojim vjecnim mirom, istinom i ljubavlju. Amin! Bog da mu dusu prosti!
