Prije nekoliko godina dobio sam od srpskih emigranta iz Bosne poziv iz Teksasa kojim sam zamoljen da dostavim obavještenja o bokeškim Vidakovićima, jer njegovi novi poznanici u saveznim državama Teksas i Luizijana, čiji su predstavnici veoma ugledni i uticajni, žele da doznaju o svome porijeklu. U tome času ja sam upravo objavljivao knjigu koja je posvećena istorijskom hodu bokeškog, novskog sela Trebesin. Knjiga je štampana ćirilicom, a njeno predstavljanje je priređeno u bivšoj rezidenciji primorskih mitropolita Ljubibratića na Toploj.
Govorio je monah Pavle Kondić – istoričar. Gledao sam tu knjigu i pomislio da ništa u njoj ne može biti pristupačno Vidakovićima u Sjedinjenim Državama Amerike. Iz razgovora sa njihovom vezom, emigrantom iz devedesetih godina poteklim iz Bosne, takođe Vidakovićem, kazano mi je da su se ka prekomorskim zemljama otisnuli u prvoj polovini 19. vijeka što je rijeđi slučaj kada govorimo o bokeškim emigrantima.
Najveći dio Bokelja koji se prešli Atlantik učinio je to u vrijeme duboke ekonomske krize, na izmaku 19. i početkom 20. vijeka. Nedavno, počeo se na novske adrese javljati i jedan Gojković čiji je predak ka američkim kontinetima krenuo još prije, polovinom 18. vijeka. On je stigao u Porto Riko, postao, dakako, katolikom i razvio porodicu koja je opstala do naših dana. Posjeduje čitavu genealošku liniju zahvaljujući urednim matičnim knjigama. Sve što nosi kao saznanje o svome porijeklu ne sadrži ni ime države, ni mjesta, ni naroda, ni konfesije, već isključivo ime manastira Savina kraj kojega su, zaista, tokom 18. vijeka, kao i danas, živjeli savinski Gojkovići.
Dakako, rijetki su pripadnici emigrantskih porodica koji se zanimaju za svoje porijeklo i koji istražuju, a taj trend javio se u poslednje vrijeme kada se u prekoatlantskim zemljama saznalo za intenzivnu trgovinu nekretninama na ovim stranama. Međutim, u poslednje vrijeme, došava se još nešto što ide u drugom smjeru, iz Crne Gore ka zemljama Latinske Amerike i čemu, ipak, iako ne predstavlja istraživački ili naučno-stručni projekat, treba pokloniti pažnju.
Ovaj članak i treba razumjeti kao nastojanje da se srpskim ustanovama kulture i nauke, pa i srpskoj Crkvi, skrene pažnja na jednu tendenciju obilježenu krivotvorenjem koja, kada se odgovarajuće pripomogne, može posijati određene teško popravljive rezultate.
Javile su se, naime, poslednjih godina, štampane publikacije koje nastoje na popisivanju familija u zemljama južne Amerike koje su potekle sa prostora današnje države Crne Gore. Ukupna ova emigracija, na taj način, bez bilo kakvog kritičkog rasuđivanja i uvida, proglašava se i označava kao etnička crnogorska emigracija.
Maločas sam pokazao da američki Vidakovići ili Gojkovići ne znaju ama baš ništa o svome porijeklu. Oni su, kao i drugi, potpuno integrisani u društva u kojima su ostvarili bolji život. Moji temeljni odgovori pripadnicima ovih familija sadržali su, uz predpostavku da su familije potekle iz novskog kraja kako je rečeno u prvim dodirima, obavještenja da su familije u času napuštanja zemlje i danas isključivo srpske i isključivo pravoslavne. Dakako, ne ulazim i ne sporim bilo kakvu drugu činjenicu koja je proistekla iz njihovog daljeg razvoja u dalekim zemljama, ali, podvlačim, osnovno: srpske i pravoslavne.
Nadalje, u naznačenim primjerima, bokeške, iz opsega Mletačke republike i Austrougarske monarhije. Ne vidim ni jedan razlog da u takvim obraćanjima i pomenem Crnu Goru. Hajde da vidimo kako bi je mogao pomenuti? Mogao bih kazati: iz kraja u blizini Crne Gore, ili bih mogao kazati: sa teritorije današnje Crne Gore. To bi sve bilo prihvatljivo, kada ne bih nastojao na tačnosti podataka koje pružam. A svakako, želim pružiti tačne podatke. Ovdje su u pitanju potomci dvaju familija koje su svoje krajeve napustili dosta davno i koji su generacijma bili izloženi svakovrsnim uticajima i najprije – zaboravu. Ukoliko bih posegnuo za kakvim drugim postupkom, vjerujem da bi to moglo predstvaljati ozbiljno etičko ogriješenje. Na stranu činjenica da u vrijeme napuštanja zavičaja ovi Bokelji nisu imali nikakave veze sa oblašću koja je nosila ime Crna Gora i koja je u formalno-pravnom smislu posmatrana kao dio Osmanske imperije. Priređivači ovakvih publikacija koje su, predpostavljam, namjenjene emigraciji sa teritorije današnje Crne Gore, ne prave nikakav formalni prekršaj. Oni se naslovom određuju ka teritoriji Crne Gore, onako kako je danas definisana. Međutim, na taj način čini se očigledno krivotvorenje činjenica o porijeklu žitelja južnoameričkih zemalja koje su obrađivane ovim publikacijama, pa se Crnogorcima proglašava ubjedljiva većina emigranata sa naznačenih djelova Balkanskog poluostrva izbjegavanjem određivanja zemlje porijekla. Prekršaj je još i teži kada se zna da su se Crnogorci, kao i drugi pripadnici srpskog naroda raširenog po Dinarskom sistemu smatrali etničkim Srbima, a tako su činili i njihovi mitropoliti i svi njihovi glavari i predvodnici pred svijetom. Malena je Crna Gora kada njeni pisci i istraživači u crnogorsko ugrađuju Boku i Hercegovinu.
No, ovaj članak je napisan samo iz razloga da skrene pažnju na jedan ostvareni rezultat, ostvaren na način krajnje jednostavan, moguće i služeći se telefonskim imenicima, a da srpske naučne i kulturne ustanove (ne dakako samo one sa tla Srbije) nisu odgovorile na projekte koje za krajnji cilj imaju krivotvorenje činjenica o porijeklu krupne prekomorske emigracije 18-20. vijeka. Svakako da je prisustvo srpskih nacionalnih organizacija na tlu sjeverne Amerike predstavljalo okolnost koja je odvraćala od ovakvih projekata na tome prostoru jer je davalo malo nade za uspjeh, ali južna Amerika, proces pokatoličavanja tamošnjih emigranata, gubljenje veze za Bokom, Crnom Gorom i drugim krajevima sigurno je omogućilo povoljne rezultate priređivačima ovih popisa „crnogorskih iseljenika. Moj konačni utisak je da je u ovome području najviše podbacio srpski nevladin sektor u Crnoj Gori i Boki, pa i srpske političke organizacije sa tla Crne Gore i Boke.
