… Izjurivši iz njihove kuće Krcun je otišao za Rudo, gdje su već u podrum kuće, mog dobrog prijatelja Pavla Mikovića, pripadnici OZNE strpali štrbačkog sveštenika. Povod za ovo hapšenje bila je sumnja da je on dan ranije pričestio generala Mihailovića.
Ubrzo su naspram njega doveli vezanog i domaćina Pavla Mikovića i otpočeli zvjersko mučenje. Posebno se nad sveštenikom iživljavao Mile Milatović koji mu je užarenu šipku od puške provlačio kroz butine obje noge i stavljao ga da sjedi na užarenoj peći. Krcun je psovao i divljao, šamarao, a Pavla je udario drškom pištolja u sljepoočnicu tako da je on momentalno izgubio svijest. Probudio se sa vunenom čarapom u ustima dok su mu kroz nos sipali vodu.
Sjećam se da mi je jednom prilikom u njegovoj kafani pričao kako ništa u životu ružnije od Krcuna nije vidio, koga su mržnja i bijes potpuno izobličili tih dana.
Ništa oni nisu mogli saznati od ovih ljudi… Ako je pričestio Dražu, sveštenik Dobro Popović nije mogao znati gdje je to bilo, jer je sigurno imao povez preko očiju. Pa nisu četnici bili budale kako ih prikazuju…
Pavle, pogotovo, nije mogao znati ništa, jer su njega samo pitali za Srpka Medenicu, koji mu je bio rođak i za koga su pretpostavljali da je ponekad navraćao kod njega po hranu.
Sramota je što je ove čestite ljude onaj Krsmanović opisao kao potencijalne izdajnike, skrećući pažnju sa onih pravih. Rekao sam na početku ove moje priče da je sramota koje sve zarađivao na srpskoj nesreći… Ali šta možemo. Toga je bilo i biće kod Srba uvijek…
Iz Vidovića prema Ravancima, Kalabićevu grupu je poveo Radenko Vidović, koga su zvali i Katil. On je nešto ranije izbjegao sigurnu smrt, kada je sa grupom uglednih seljana bio zatvoren u Anđića podrumu u Budimliji.
Sandžački partizani, uglavnom muslimani, su ih zatvorili sa namjerom da ih likvidiraju. Jedne večeri, uoči smaknuća dozvolili su ženama da im donesu hranu. Radenkova žena je donijela žensku haljinu i maramu, pa je on obukavši to i u onom polumraku napustio podrum zajedno sa ženama. U toku noći ova grupa zatvorenika je odvedena kraj potoka i pobijena. Mještanima, rodbini i prijateljima je bilo rečeno da su odvedeni u Prijepolje u komandu na saslušanje. Poslije izvjesnog vremena otkriveni su u obali potoka zatrpani leševi ovih nesrećnika.
Radenko mi je pričao da je on uz Vardu odveo Kalabića i grupu njegovih četnika do na Ravance, do kuće Marka Kiridžića. Bio je snijeg i tragovi su ostajali za njima što je i njemu bilo pomalo čudno. Rekao mi je da je bio jako uplašen, posebno poslije upada ove grupe u Markovu kuću.
Oni su stigli pred kuću i lupali na vrata. Pošto im niko nije odgovarao oni su vrata razvalili i u kući zatekli Markovu ženu sa djetetom. Marko se najvjerovatnije po nečijoj poruci već bio sklonio iz kuće.
Bilo je Radenku čudno i ponašanje ovih četnika, jer se u tom periodu nije dešavalo ovako bahato ponašanje. Poslije upada u kuću oni su se rasporedili i u toru zaklali jednu ovcu.
I on mi je skrenuo pažnju da je bio post i da ga je to začudilo:
«Ništa ja njih ne pitam, ćutim i čekam priliku da pobjegnem», kaže Radenko. «Postojala je opasnost da nas milicija napadne, jer su naši tragovi bili vidljivi. Kada sam vidio da će vrag odnijeti šalu pitao sam jednog onog četnika da me puste da idem kući, na šta mi je on odgovorio da pitam komandanta. Sa strahom, pognute glave sam prišao i pitao da idem. Nisam dobio ododobrenje… čak sam dobio takav prekor, da sam pomislio da je bolje da me udario nego što se onoliko izgalamio i ispsovao na mene.»
Tek pred veče tog dana Radenko je uspio da se izvuče i pobjegne prema Vidovićima. Oprezno je prišao Tikomirovoj kući i tek kada se uvjerio da u njoj nema nikoga osim ukućana pokucao i ušao unutra. Te noći kod Tikomira je svraćao Budimir Gajić sa svojom grupom, koja je prethodne noći bila kod kuće Radomira Markovića. Oni su se raspitivali za Kalabićevu grupu, a Radenka su pitali gdje je Kalabić zanoćio na Ravancima.
Bila je to još jedna provjera veoma opreznog Budimira Gajića, pred susret na Ravancima sa Kalabićevom grupom. Još u toku te noći taj susret je dogovoren, s tim što je prethodno o svemu preko kurira Gajić obavijestio majora Vasiljevića, tražeći dalje instrukcije. Najvjerovatnije da je tada Gajić još jednom izrazio sumnju po pitanju Kalabića i njegove grupe.
Šta se dešavalo u glavi generala Mihailovića u tim trenucima ja ne znam. Nemoj misliti da i on nije sumnjao? Pa, on je obavještajni oficir … Nije bio baš tako naivan kako su to komunisti prikazali… Imao je i on svoju logiku…
Mora se priznati da je i on bio u dilemi, razapet između trenutne sigurnosti i boravka u mračnim i vlažnim skloništima, bez radio stanice i veze sa svijetom i susreta sa svojim čika Perom, komandantom gorske garde koji mu sigurno donosi dobre vijesti čim se po ovom vremenu zaputio iz Srbije.
Možda je razmišljao i drugom logikom: Ako me i on izdao i ako su stvarno sumnje njegovih ljudi opravdane, onda šta je njemu preostalo … Šta je imao da traži? Kraj će se desiti danas ili sutra sve jedno. Ako se desi i da ga uhapse možda će uspjeti da pred javnošću, pred cijelim svijetom kaže istinu… Možda će reagovati Amerika, Francuska…Bilo kako bilo, on je ipak taj koji je odlučio da se sretne sa komandantom gorske garde.
Zbog provjere identiteta on je Gajiću zajedno sa njegovim kurirom poslao svog pratioca Blagoja Kovača, koji je komandanta gorske garde odlično poznavao i obrnuto. Kalabić je dobro poznavao Blagoja Kovača, ali i drugu dvojicu Dražinih pratilaca, braću Nikolu i Uroša Majstorovića, koje i pominje u pismima koja šalje Draži, tražeći susret.
Znači, Draža je poslao svog pratioca Blagoja Kovača, koji je trebao da utvrdi identitet Kalabića. Poslije bi ga Kovač preko Gajićevih kurira izvijestio i o drugim interesantnim detaljima vezanim za sumnje koje je pojava ove grupe izazvala posebno kod Budimira Gajića i majora Dragiše Vasiljevića.
