Ljudi moji koji sam ja pecaros. Cijelo naselje zna da kad nakrivim sesir a na ledja zabacim pecacki stap sigurno nosim pet-set kilograma svjeze uvlovljene ribe. Zavide mi a mozda mi se i pomalo dive ostali pecaci u mom kraju, ali samo zato sto ne znaju moju tajnu, za set godina od kako stanujem na Rijeci nisam ulovio ni jednu jedinu ribu. Sve ribe koje sam pronio ispod njihovih oborenih noseva upecali su moji klinci.
Moji klinci.
Bilo je to prije sest godina kada sam i sam jedva bio prestao biti klinac i kada sam se doselio na Rijeku, upoznao sam petoricu dvanestogodisnjaka ludih za pecanjem.
Pravi mali majstori, sampioni strpljenja sa pogledima sokolovim i mirnim rukama hirurga.
Dok sam ja eksperimentisao mamcima, klinci su iz rijeke vadili ribe i vracali ih nazad. Smijali su se mojoj trapavosti a i mom baksuzluku, jer i kada sam naucio kako se stavlja mamac na udicu ribe kao za inat nisu htjele ni blizu mamca.
Ubrzo sam sa klincima sklopio pakt, za cokolode i bombone, poneku voznju na mom Harliju davali su mi svu ulovljenu ribu.
Godine prodjose, cetvorica od njih petorice danas imaju kosu ofarbanu u plavo, vrlo kratko osisanu i neprobojan led u ocima. Samo Basti, najbolji pecac i najzgodiniji momak medju njima nije ofarbao kosu u plavo a pogled mu je isto onako djecacki naivan kao i prije sest godina.
Sretoh ga jutros, naravno na Rijeci, upravo je skidao s’ udice neku zalutalu deveriku.
– Ovo sigurno neces ponijeti kuci?- upita i ne sacekavsi moj odgovor vrati najgluplju medju ribama u vodu.
– Necu, odvano vise ne nosim ribe i ne hvalisem se pred drugim pecacima, nema vas… Htjedoh reci nema vas mojih malih drugara ali mi nesto zape u grlu, jer za cetvoricu od njih sam samo omrzeni Jugo i nista vise, vjerovatno su zaboravili druzenja sa svojim nekadasnjim velikim drugarom koji im je pricao price sa dalekog Balkana.
– Znas li gdje je Skala?- iznenada me upita Basti, kao da namjerava da mi skrene tok misli u drugom smjeru.
– Cuo sam, ali ne znam gdje je, valjda u kantonu Lucern.- odgovorih zbunjeno.
– Pozvali me Damir i Goran, to su mi najbolji prijatelji Jugosi, sa starom ekipom se ne druzim vise otisli su previse u desno, pa sam u nedoumici da li da idem.-
– Idi, sto da ne.- docekah spremno.
– Neznam, cudan ste vi narod, to jest vasi mladi su vrlo cudni. Bio sam neki dan u Starsu, u Enetbadenu ako znas gdje je Enetbaden, fin lokal, ali gosti sve vasi klinci se cudno ponasaju…
– Kako cudno?- upitah sa zebnjom.
– Ovako, muskarci se trude da izgledaju kao kriminalci a djevojke nastoje da izgledaju kao prostitutke, ne nalazim u tome nista lijepo.-
– Ne razumijem, kako to mislis?- upitah stvarajuci u mislima sliku nasih klinaca.
– Pa ovako, jedini fin covjek u tom Starsu je nekakav Sasa, e vdis njega su odmah proglasili pederom, jer nije namrsten i ne izgleda kao gangster. Ona sam kaze ovako: „Pogledajte ove goste ovdje, na njihovim licima pise, kod djevojaka „Izgledam kao prava kurvica, cim porastem bit cu kurvetina“, a kod mladica „Izgledam stvarno opasno i mocno cim porastem bit cu kriminalac.““-
Rekavsi ovo Basti se nasmija poce pakovati pecacki pribor.
Neznam sta bih mu rekao, uvidjam da u njegovom zapazanju ima istine, mada znam zasto se klinci tako ponasaju i trude da tako izgledaju, nemam ni snage ni volje da mu objasnjavam.
– Zar i domaci klinci i klinke ne oponasaju americke filmove?- upitah pomalo zlobno.
– Da, ali ima na facama ne pise: „Cim porastem bit cu kriminalac“.- rece Basti i uputi se niz rijeku.
