*
DRAGO KUĐIĆ
BALADE O MARIJI KAO PJESNIČKO VINO
U semberskoj ravnici oduvijek je bilo darovitih pjesnika, što onih rođenih u njoj, što onih koji su tu neko vrijeme živjeli i stvarali. U Semberiji su rođeni Filip Višnjić, Magdalena Nikolić-Živanović, Radača Krsmanović, Ljiljana Lukić, Slobodan Petrović i Drago Kuđić, a od dođoša su Jovan Dučić, Silvije Strahimir Kranjčević, Dušan Baranin i još neki.
U novije vrijeme u Bijeljini stihove piše više od sedamdeset pjesnika, što „domaćih“, što „pridošlih“. Ipak, ime pjesnika Drage Kuđića u posljednje vrijeme sve češće se pominje, jer je njegova književnost, dok je bio živ, bila nekako prećutana. Vremenom, kao i dobro vino, ona dobija sve više na vrijednosti i značaju.
Ima pjesnika koji bljesnu i brzo izbiju u prvi plan, ali s godinama njihovo djelo izblijedi kao trošna moda jednog vremena. Njih u poeziji nazivaju vilinim konjicima, insektima prelijepih boja i nekoliko pari providnih, kao od svile načinjenih krila, koji kratko žive, pa čak u toj kratkoći vremena i ljubav vode u letu, jer ako bi se bar na trenutak zaustavili na nekom cvijetu ili listu zauvijek bi nestali.
Međutim, ima pjesnika čija poezija s proticanjem vremena sve više dobija na značaju i postaje „pjesničko vino“. Drago Kuđić pripadao je ovoj drugoj vrsti pjesnika … Bio je i ostao jedinstvena i neobična pjesnička figura koja se ikada pojavila u Semberiji.
Pjesnik Kuđić rođen je 1931. godine u velikom semberskom selu Popovi, nedaleko od Drine. U tom selu rođen je i najhumaniji Srbin — Ivo Knežević, knez Ivo od Semberije. Još za života Kuđić je za sebe govorio da je nedefinisan i kao čovjek i kao pjesnik. Rano se otisnuo iz zavičaja i naprosto je optrčao sav svijet tragajući, kako je u književnoj kritici zabilježeno, za svojim zlatnim runom.
Teoretičari književnosti zapisali su i da je cijela plejada naših pjesnika pjevala pod snažnim uticajem ruskih revolucionarnih pjesnika, poimence Jesenjina, posljednjeg pjesnika sela, te futuriste Majakovskog, pjesnika modernog grada i svi su bili fascinirani poemom „Oblak u pantalonama“.
Tako i Drago Kuđić, jer je lirska junakinja te poeme, Marija, postala kultno ime njegove poezije. Iz Kuđićevih pjesama o Mariji izranja njegova lirska autobiografija i pjesnička sudbina. To su, uostalom, zapisali i njegovi savremenici književni kritičari, posebno Aleksandar Nikolić.
Pod tim snažnim utiskom Marije iz „Oblaka u pantalonama“ nastale su i Kuđićeve pjesme „Balada o Mariji Mačvanki“, „Marija s Bistričaka“, „Posljednja Marija“ i druge njegove literarne Marije.
Skoro će Mesec zaći na mome nebu
I ja ću otići na zasluženi odmor
Leći ću kao čovjek u san dubok i lep
Iz kog se ne bude ni bogovi ni ljudi
Samo će zvezde da svetle na nebu kao pesme
I ribe će iskriti na dnu mora i okeana
To će moje srce dogorevati na tvome dlanu
A ti ćeš plakati sama i neutešna među pesmama
To će biti moja poslednja pesma tebi Marija
Posle će ti drugi pevati druge pesme, o Marija
Tako je Drago Kuđić pjevao o svojoj posljednjoj Mariji, lirskoj junakinji, djevojci, koju neki vele da je u stvarnosti nije bilo, ali je ona, ipak, bila i ostala kultno ime njegovih pjesama.
Pjesnikovi savremenici u Bijeljini, Brčkom, Sarajevu, Tuzli i drugim mjestima kažu da je on bio neobična i nesvakidašnja ličnost, koja je veoma teško živjela u skučenim prilikama i svog ličnog i društvenog života. Izgledalo je da je još od rođenja bio predodređen za gubitnika.
Vele oni koji su ga poznavali da je Kuđić bio prikovan za brčansku i sembersku obalu davno iščezlog Panonskog mora, kao i Prometej za kavkasku stijenu ili Ovidije za obale Ponta. Pjesnik Kuđić bio je prikovan i za obje, za lijevu sembersku, ali i za desnu mačvansku, obale svoje rodne rijeke Drine.
A život teče li teče moj Nostradamuse
Ja izlazim uplašen svako veče na Savu
I gledam kako život stvarno teče
Kao rijeka kroz šljivarske krajeve
Kuđića su voljeli svi koji su ga znali — pjesnici, slikari, seljaci, glumci, učitelji, školski drugovi… Njegov ispisnik, Kuđićeve duše i svjedok njegovih nemira, koji sada zajedno s njim hodi nebeskim putevima, književnik Panto Sekulić na vijest o smrti svoga prijatelja i pjesnika zavičajnih prostora, 2003. godine bilježi: — „Brčko, februara… Mirno teče Sava. U vječnoj svjetlosti panonskih zvjezdanih prostora počiva u miru naš pjesnik…“. A Drago Kuđić bio je vesela pjesnička duša — poeta lirskog elegičnog senzibiliteta. Zaljubljenik i zanesenjak u pitome drinske pejzaže, pješčane sprudove i popovljanske lugove. U njegovom srcu vječito su gorjele semberske vatre, koje su ga s ljubavlju grijale toplinom rodne ravnice. Kuđićeve životne staze i tajne ovaplođenja su u njegovim stihovima — u pjesmama i sonetima. Darovao ih je ljubiteljima poetske riječi. Najljepše su mu: „Semberske vatre“, sve balade o Mariji, „Laku ti noć Katlin ladik“ i „Panonski anđeo“.
Drago Kuđić je bio nemirnog i radoznalog duha, sa željom da studira umjetnost na Međunarodnom univerzitetu „Lomonosov“ u Moskvi. U februaru 1961. godine ilegalno prelazi jugoslovensko-rumunsku granicu. I odmah ga Rumuni hapse. Osuđen je na pet godina zatvora. Odrobijao je tri godine u nekom rumunskom logoru. Po povratku u zavičaj ozbiljno počinje da se bavi književnošću i novinarstvom. Živio je i u Zenici. Osamdesetih godina prošlog vijeka s porodicom doselio se u Brčko, ali je, uprkos tome, najviše boravio u Sarajevu.
Vremenom je postajao sve usamljeniji, posebno u brčanskoj sredini. Upokojio se u tom gradu petog februara 2003. godine. Poštovaoci njegove poezije vele da njegov duh i sada luta ulicama ovoga grada na Savi. Zasigurno pjesnikov duh luta i u njegovoj rodnoj ravnici i pored rijeke Drine.
Tragajući za svojim zlatnim runom Kuđić je zaista optrčao vaskoliki svijet, a kad ga nije našao onda je u osami, narušenog zdravlja, napušten i zaboravljen svoje hođenje zaustavio u Brčkom. Sahranili su ga službeni ukopnici o trošku socijalne ustanove u tom gradu po veoma hladnom februarskom vremenu te 2003. godine.
Zbog toga mnogi njegovi prijatelji pjesnici i ne znaju gdje mu se nalazi humka. Bliži se još jedan februar, nabujaće još jedne proljećnje vode, a pjesnik nemirna duha počiva na kraju gradskog groblja u Brčkom.
A njegova poezija je sve čitanija.
ROMAN I DRAMA
Marija je istovremeno i Kuđićev lični roman i drama, i intimni nemiri života i ljubavi — besmrtno lično kazivanje. Ako nije postojala djevojka s imenom Marija, zasigurno je u njegovom životu postojala žena sa samo njemu znanim nekim drugim imenom.
Tihomir Nestorović | 21.01.2012 | Glas Srpske
