Gdje sam ja, tu mi je dom, kaže stara izreka. Skoro da sam mislio te riječi bez pauze, kao da se podrazumijevaju. I ponosio se kako sam jak i samostalan. I vjerovatno negdje jesam, sa stažom van kuće od skoro dvije decenije. Dobro, sa pauzama, ali to je to. Studije, pa posao u drugom gradu. Pa inostranstvo zadnjih 6-7 godina. Toronto. Kanada. Lijep grad, država. Široke ulice, ogromni marketi, parkovi… Uređeno, kako prija posle našega nemarnog i često ružnog odnosa prema svemu što je preko kućnog praga. Napokon pristojan posao. I radost što ću da pozovem majku, sestre da podijelimo ovo novo življenje i zadovoljstvo.
Ali ovo pisanje nije o Kanadi. Riječ je o mojim osjećanjima posle događaja zadnjih dana. Tačnije zadnja dva mjeseca.
Krenuo sam kući, polovinom maja, na dvonedeljni odmor. Sa nejasnim osjećanjem nelagode. Nešto će se desiti, možda. Neko teško osjećanje. Dolazim na vrata stana, mama me dočekuje. I ja i ona drugačiji, nekako. Nije to taj osmijeh na koji sam navikao. I ja nisam isti. Oči vide, duša neće, da majka nije dobro. A ona, kao i uvijek, ne želi to da prizna. Ni sebi, a kamoli drugom, da ne bi zabrinula, moje sestre i mene.
Ali, opet, sledeća dva dana, noći, razgovaramo. Osmjehuje se sa meni najdražim osmjehom na svijetu, ja, postajem opet njeno dijete, veselo i bezbrižno.
Nedjelja, ja izađoh na viđenje sa prijateljima. Poziv od kuće, mama da nije dobro. Doktori, bolnica. Infarkt, jak. Borba za njen život. Skrivam suze u kupatilu, pa se vraćam njoj, da se zajedno borimo, ne dam je. Mislim, ja sam tu, ne možeš tek tako Gospode da je uzmeš, pa to je ona, moja draga duša. Oporavak ide, polako. Ali, srce slabo, doktori kažu treba operacija. U tim danima, iako strahom skoro paralisan, nada nikada veća. Nada da će, ako prođe dobro, operacija dati nove dane, kvalitetnije življenje, godine i godine života. Vraćam se u Toronto, na posao, sa gotovim planovima da, kada izađe iz bolnice, dođem na koju nedjelju kući. Da se opet zajedno borimo. I da naša pažnja i ljubav omekša Gospoda koji će joj dati još koju godinicu, da nam poživi.
Operacija. Jutro kod nje, a u Torontu besana noć. Traje duže nego planirano. Znam, nešto nije u redu. Posle punih pet sati, doktor, operacija uspjela, ali srce, kaže, kao sunđer. Dajte joj vremena, dodaje. Što god značilo, meni nekakav osjećaj čudan, kao da borba tek predstoji. Kao da operacija nije bila ono olakšanje koje sam očekivao. Prolaze dani, nju ne bude. Kažu, ne smiju dok se stanje ne stabilizuje. sad je bolje. Jedan dan stabilno. Drugi dan, nije. Tako dani prolaze. Na poslu i nekako. A noći, noći, nikako da prođu, čekajući novosti.
Više od dvije nedjelje borbe. Sestra me zove, dođi, nije dobro, komplikacije. Ja se spremam, špaljem poruke, daj da doktori probaju još i ovo, pa možda i ovo. Ne shvatam. I stižem kasno, da je vidim, makar uspavanu. Već u rajskom naselju. A meni, dani koji mi dolaze u susret, dani tuge. Upoznajem novi osjećaj, nekakvu prazninu u grudima, u srcu. Osjećaj kao da dahu kojim uzimam život nešto nedostaje, nije potpun. I osjećam da znam gdje sam bio, do sada. U njenom srcu, dijete bezbrižno, njeno dijete. A sada, gdje sam ja?
