**
GRIGOR VITEZ O SEBI…
Selo u kome sam se 15. februara 1911. rodio i proveo dane djetinjstva zove se Kosovac. To ime podsjeća na kosove i mlade kosoviće, čija sam gnijezda znao naći u Čungaru, mladoj kosovačkoj šumi, koja se prostire iznad sela i u kojoj sam proveo mnoge dječačke dane. Kosovac je malo selo, sa nekih pedesetak kuća, ali sa mnogo nacionalnosti. Danas je taj nacionalni sastav donekle izmijenjen, a u dane moga djetinjstva u Kosovcu je bilo, osim Srba i nešto Hrvata, još dosta Čeha, a zatim Slovaka, Poljaka, Galicijana, i pokoja kuća Mađara, Nijemaca, Talijana i drugih. Ta je mješavina nastala u vrijeme kad je u Slavoniji stvorena tzv. Vojna krajina (Granica), prije dvjesta i više godina. Prije uređenja Vojne krajine kuće moga sela nisu bile gdje su danas, nego nešto sjevernije od glavne ceste. Krajiška komanda naredila je da se sve kuće imaju graditi uz glavnu cestu, a kuće koje su bile izvan ceste da se presele uz cestu. Mjesto gdje su nekad bile kuće moga sela zove se danas Kućišta. To su sad njive, i prilikom oranja još se nailazi na ostatke porculana i posuđa, crijepa i drozge s nekadašnjih ognjišta. Naredba krajiške komande morala se bezuvjetno izvršiti, tako da su danas kuće nanizane s obje strane ceste poput đerdana u dva struka. Od Novske pa sve do Nove Gradiške to izgleda kao da je sve jedno dugačko selo. Samo putokazi i table označuju gdje završava jedno, a gdje počinje drugo selo.
Možda bi trebalo nešto reći i o nastanku prezimena moje porodice. Moji preci s majčine strane, Milosavljevići, došli su u Slavoniju, kako se pretpostavlja, najvjerovatnije negdje iz Bosne, iako nije isključeno ni to da su doselili za velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem. Preci s očeve strane došli su negdje iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih Kotara ili Bukovice, i imali su prezime Alavanja. I danas još imamo rođake s tim prezimenom u okolici Daruvara, i oni su zajedno doselili iz Dalmacije. Jedan od Alavanja, koji je došao u Okučane, dakle u graničarski kraj, imao je počasni naslov vitez, i to je kasnije uzeto kao prezime.
U moje najranije djetinjstvo upleo se prvi svjetski rat. Imao sam tada tri godine. Sjećam se kao kroza san kad je općinski pandur jednog jutra na ćupriji pred našom kućom stao bubnjati. Žene su imale uplašena lica i svi su govorili „rat, rat“, a ja ništa nisam razumijevao od te strašne riječi, koju sam prvi put čuo i koja je među odrasle unosila toliko brige i straha. Kasnije su otjerali našega slugana Stevu zajedno s kolima i kobilom Ružom „u rat“. Kobila Ruža se nije nikad vratila iz rata, a Stevo je kasnije došao kao teški invalid. Kad su otjerali Stevu i kobilu Ružu, ostala je u staji samo kobila Mica, a na oranje je mogao ići samo najstariji brat Joco, koji je imao petnaest godina i bio najstarija muška glava u kući. Nas tri ostala brata nismo dolazili u obzir za neki posao, jer smo bili mala djeca. Najmlađi, Pero, imao je godinu dana, ja sam imao tri, a brat Savo šest godina. Otac je umro pred sam rat iste godine. Ja ga se sjećam samo kako je ležao u krevetu bolestan. Pamtim samo jedan doživljaj u vezi s ocem. U šljiviku su berači brali šljive i pakovali u posebne košare što su odvožene odmah na stanicu. Ja sam u neku malu dječju košaricu nakupio šljiva i odnio ih u sobu ocu. Ne sjećam se da li mi je otac štogod rekao, samo znam da mi je dao jednu limenu kutijicu kojoj je dno bilo obloženo staniolom, što se meni jako dopalo. Kutija je bila za mene od pravoga zlata.
Sjećam se još toga kako je jedna knjiga, čim je rat počeo, bila sakrivena na sjeniku u staji. Meni su rekli da se ta knjiga ne smije imati, pa se mora dobro sakriti. Kasnije, kad sam već znao čitati i kad je rat bio gotov i austro-ugarska carevina propala, ja sam vidio da je to bila knjiga pjesama Jovana Jovanovića Zmaja, štampana ćirilicom. Osjećao sam veliko poštovanje prema toj knjizi, koja je bila sakrivena i koja se mogla slobodno imati i čitati tek kad je jedne carevine sasvim nestalo.
Kad sam pošao u školu, rat je već bio na završetku. U školu sam išao u Okučane, kao i sva druga kosovačka djeca. Osim naših igara za vrijeme odmora, ništa mi se naročito nije usjeklo u sjećanje. Bio sam prosječan đak, i od svega najviše sam volio crtati. U Okučanima sam završio pet razreda osnovne škole i sad je trebalo nekud krenuti dalje: ili na zanat ili gdje bilo, jer svi nismo mogli ostati kod kuće. Ja sam prvi koji je trebalo da ode. I jednoga dana mati i najstariji brat odluče da idem u gimnaziju u Novu Gradišku. Ne bi to, rekli su, bio velik trošak, jer bih svaki dai išao vlakom do Nove Gradiške i natrag. Ići će i susjedov sin. To je bilo prvi put da iz mog sela netko ide dalje u škole. U meni se nešto opiralo protiv toga. To je značilo odvojiti se od svih svojih drugova s kojima sam se igrao, s kojima sam čuvao zajedno goveda u Čungaru, i postati nešto drugo. Znao sam da će me drugačije gledati, da više neću spadati u njihovo društvo, jer, eto, hoću da postanem „gospodin“. Najprije sam kolima s mamom i bratom otišao u Novu Gradišku da se upišem. Obukao sam najsvečanije što sam imao: nova košulja, nove „šlingane“ gaće, prsluk, šeširić i oko pasa vezan pojas. Bio je još poneki kandidat sa sela tako obučen, ali smo ispali bijele vrane. Sva ostala djeca bila su obučena građanski. Osjećao sam se nelagodno, jer su nas ostali gledali s prezirom. To su osjetili i moji i više nisam nikad dolazio tako obučen. Kupili su mi građansko odjelce, i tako sam postao gimnazijalac. Ali nikakvo odijelo nije moglo izbrisati jaz koji je postojao između prave gradske djece i nas sa sela, a pogotovo nas „vlakaša“, koji smo svaki dan putovali vlakom. Morali smo rano ustajati, a naročito u jesensko i zimsko doba, gaziti dosta blata do stanice, te bismo dolazili blatnih cipela i hlača. A u razredu smo mogli čuti od ponekog profesora: „Ti i nisi za gimnaziju. Bolje da si ostao kod kuće, na zemlji, da čuvaš marvu. Samo oduzimate kruh našoj djeci.“ A mi smo učili po čekaonicama i u vagonu, jer često kod kuće nismo stizali svršiti sve zadaće, a sigurno su i drugi kao i ja morali pomagati kod kuće napojiti stoku, nastrijeti, pripremiti drva i uraditi još mnoge druge poslove, a onda tek se prihvatiti učenja. Učiti je i inače bilo nezgodno u kući gdje je više druge čeljadi i djece, koji ne shvaćaju da je za učenje potreban mir. Za me je najljepša bila nedjelja. Mama se zauzimala za me: „Pustite ga na miru barem nedjeljom.“ A ja sam nedjelju podijelio na dva dijela. Prije podne sam radio ono što sam najviše volio: crtao sam. A poslije podne sam učio ono što sam morao da bih zadovoljio u školi. Crtanje me veoma privlačilo. Uživao sam u njemu. Svake nedjelje nastala bi po jedna slika. A ostalih šest dana sam „oštrio zube“ na to kako ću u nedjelju slikati. Kad sam god kuda prolazio, promatrao sam kako bi se to dalo naslikati, kako bih slagao i miješao boje. Iz vagona, putem u Novu Gradišku ili natrag, ja sam polja, livade, šumarke i njihove boje gledao samo tako kako bih ih mogao slikati. Zato je za me bio izvanredan doživljaj kad je na gimnaziju došao kao profesor crtanja slikar Vladislav Kralj Međimurec. On je priredio i svoju izložbu u zgradi gimnazije. Nisam se mogao nadiviti kako je vješto radio uljanim bojama, što je za me bilo nedostiživo, samo san. Prvi put sam tada vidio živog slikara i njegove slike. A mi smo u školi crtali gipsane figure ili kakve druge mrtve predmete. Pitao sam se: zašto ne bismo slikali nešto življe, s mnogo boja, kao što slika sam naš profesor? Kad bi postavio preda me kakvu figuru, i ja je odmah nacrtao, on je znao reći:
— Ja, pa ne znam šta da pred vas postavim više! Vi sve odmah nacrtate.
Jednom sam, dvadeset i pet godina kasnije, bio na književnoj večeri u Čakovcu i tamo našao svog nekadašnjeg profesora, slikara Kralja. Kad sam mu spomenuo da sam ja onaj kome je on morao uvijek pronalaziti šta će mu dati da crta, on se jedva sjećao.
Pa ja sam tada bio mali gimnazijalčić, jedan među stotinama drugih, pa kako bi me se mogao sjetiti!
Slikarstvo me je i kasnije zaokupljalo. U učiteljskoj školi, kao maturant, priredio sam sa još dvojicom drugova izložbu. Bavio sam se mišlju da idem negdje u slikarsku akademiju. Kad sam položio učiteljski diplomski ispit, trebalo je da najprije idem u vojsku. Polazeđi u vojsku, poklonio sam svoje uljane boje i kistove svom drugu s kojim sam često zajedno radio. I kao da sam time ostavio i svoje želje da više slikam. Bavio sam se još samo ponekad malo slikanjem i skulpturom, ali nikad više onako zaneseno kao prije. Odvukla me književnost, za koju sam se čitavo vrijeme isto tako zanimao. To se interesovanje probudilo u trećem i četvrtom razredu gimnazije. Imali smo jednog profesora koji je stanovao u Novskoj i s nama vlakašima svaki dan putovao u gimnaziju i natrag. Zvao se Vjekoslav Radmilović. Nikad ga neđu zaboraviti. Nosio je debelo vuneno odijelo, kožne gamaše i bakandže. Na leđima je imao, kao i mi đaci, uprtnjaču, a preko svega crnosivu pelerinu. Poštapao se drvenim izrezbarenim nadžakom, koji je na dnu imao gvozdeni šiljak. Mi smo ga zavoljeli već i zato što je s nama zajedno bio vlakaš. Ali bilo je nešto posebno u njemu. On je bio knjižničar gimnazijske knjižnice. On nam je izdavao knjige za čitanje. On nas je, tako reći, uvodio u svijet knjiga. Ja sam tek tada počeo čitati knjige. Moje najveće otkriće tada bio je Žil Vern. Pročitao sam sve što je bilo u knjižnici od njega. Tad sam tek pročitao i „Priče iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić i „Robinsona“. Sjećam se još i „U pustinji i prašumi“ Henrika Sjenkjeviča, ali i takvih knjiga kao što su pripovijetke Petra Kočića, ili „Hajduk Stanko“ Janka Veselinovića. Od pjesama sam volio Zmaja i narodne junačke pjesme. Jednom nam je profesor Radmilović pričao o Petru Kočiću. On ga je znao kao maturanta, jer je tada još bio mlad i bio je profesor mladom Kočiću. Kočić je, kaže, bio visok da bi mogao „glavom doseći žarulju na stropu“. Sve je to za me bilo zanimljivo da bih profesora Radmilovića mogao uvijek slušati. Mislim da sam tada počeo na knjige gledati drugim očima, a pogotovo su me zanimali oni koji knjige pišu. Profesor Radmilović je znao reći:
— Treba mnogo vremena i truda da se jedna knjiga napiše. To je težak posao.
Znao nam je tako približiti Vuka Karadžića i značaj njegova rada da sam ja nakon toga počeo zapisivati narodne pjesme iz moga sela i okolice koje nigdje nisu bile zapisane ni objavljene. Bile su to većinom lirske pjesme, ili epsko-lirske, koje obično pjevaju u kolu. Velik broj pjesama zapisao sam po kazivanju svoje majke. Bila ih je čitava jedna zbirka. Rukopis je, na žalost, izgubljen. Još sam jedanput zapisivao narodne pjesme. Bilo je to na Papuku, za vrijeme narodnooslobodilačke borbe. Pjesme koje sam zapisao i, otkucane na pisaćoj mašini, našao sam iza oslobođenja među nekim spisima u tadašnjem Ministarstvu prosvjete. Ipak, one su poslužile kao materijal sastavljačima prve partizanske zbirke „Druže Tito, ljubičice bijela.“
U četvrtom razredu gimnazije pokušao sam pisati stihove. Napisao sam dvije pjesme. Jedna je bila o proljeću, a druga patriotska, o Crnogorcima. Čitao sam o njihovim junaštvima i nepokornosti pa me to oduševilo da napišem pjesmu. U cijeloj gimnaziji nije se čulo da bi itko još pokušao pisati bilo što drugo osim onoga što je bilo za školu. O kakvom đačkom listu u školi nije bilo tada još ni spomena. A mene je bilo sram da itko sazna da pišem pjesme. Ipak sam morao nekome otkriti tajnu. Povjerio sam to jedino svom najboljem drugu u razredu s kojim sam zajedno sjedio u klupi. On se jako začudio i jedva mi je povjerovao da sam pjesme ja napisao. A kad sam ih napisao, i sam sam se začudio kako mi je pravljenje stihova dosta lako polazilo za rukom. Bilo je to za mene kao neko otkriće.
Kad sam, nakon četvrtog razreda, prešao u učiteljsku školu u Pakrac, tamo je već bilo drukčije. Tamo se našlo drugova koji su uspjeli da objave stihove u sasvim ozbiljnim književnim časopisima. Milivoj Bosanac je objavio svoju prvu pjesmu u časopisu „Misao“, a zatim se pojavio i u „Vijencu“. On je bio stariji za dva razreda od mene i mog druga Stevana Carevića, koji je također pisao pjesme i išao sa mnom u isti razred. Kad smo Carević i ja bili u trećem razredu, onda se u prvom razredu pojavio Grgur Karlovčan, koji je isto počeo pisati pjesme. Milivoj Bosanac je, kasnije, u Zagrebu objavio zbirku pjesama „Lirika“, a onda prestao da se javlja s književnim radovima. Stevan Carević je kao pakrački čak objavio pjesme u „Vencu“, „Mladosti“, „Vijencu“ i u „Literaturi“, koju je urećivao Stevan Galogaža. Kasnije, kao učitelj u Makedoniji i u Srbiji, Carević se više bavio pedagoškim i novinarskim radom i sudjelovao je u narodnom revolucionarnom pokretu. Za vrijeme okupacije Nijemci su ga uspjeli uhvatiti i strijeljali su ga u Jajincima kod Beograda 1942. g. Grgur Karlovčan, kao što je poznato, nastavio je književni i revolucionarni rad sve do svoje tragične smrti u ustaškom logoru U Staroj Gradiški. U učiteljskoj školi u Pakracu, osim školske knjižnice, postojala je i knjižnica đačke literarne družine „Karadžić“, koja je imala oko šest hiljada knjiga i časopisa. Nije bilo značajnijega književnog časopisa koji družina „Karadžić“ nije primala. A knjižnica je svake godine obnavljana novim djelima. Ušlo je u običaj da svi čitaju. Malo je bilo onih koji su se knjige klonili. Imali smo sva značajnija nova djela naših pisaca, pa čak i nadrealistička izdanja, koja u ono vrijeme općenito nisu smatrana ozbiljnom književnošću, već samo modernističkim iživljavanjem. A đački omladinski časopisi, kao što su bili „Mladost“ i „Venac“ i još neki, raspačavani su na škole u pedesetak primjeraka svakog broja, a svih đaka nije bilo više od dvije stotine.
Literarna družina je održavala svoje redovite skupove, na kojima su se čitali referati i originalni beletristički đački radovi. Moje otkriće u to vrijeme bio je Maksim Gorki. Pročitao sam sve što sam uspio pronaći od njega. Sjećam se dobro romana „Mati“, kojemu su nedostajale zadnje stranice, te je netko samo na kraju dopisao tintanom olovkom: „Žandari su ubili majku“. Na skupu sam čitao svoj referat o Gorkome, pa su me počeli zvati „Gorki“. U toj školi nije bilo sramota ako se pročuje da netko piše pjesme ili što drugo. Ali ja ipak nikad nisam čitao svoje stihove javno, na skupu. Čitao sam samo referate, kao onaj o Gorkom, o Barbisu i drugo. Nije ni Carević nikad čitao javno svoje stihove, ali je zato Karlovčan hrabro čitao javno i stihove i priče koje je pisao.
U trećem razredu štampana mi je prva pjesma. Pjesmu sam bio poslao časopisu „Život i rad“ u Beogradu, a oni su je objavili u svom godišnjaku, kalendaru „Budućnost“ za 1930. godinu. Pjesma se zvala „Vedar dan“.
Još je jednu veliku prednost imalo moje školovanje u Pakracu u odnosu na ono u Novoj Gradiški. Stanovao sam i hranio se u internatu. Sve moje slobodno vrijeme pripadalo je meni. Mogao sam ga rasporediti kako sam htio. Samo za ljetnih školskih praznika pretvarao sam se u pastira, orača, kopača, kosca. Nije bilo seljačkoga posla koji nisam radio. Nikad nisam imao slobodnih školskih praznika. Kako sam zavidio onima koji su to imali! Zato je za mene bio praznik od polovice augusta, otprilike, pa sve do početka škole. Polovicom avgusta vinograd bi već počinjao da rudi, i moja je dužnost bila da budem pudar. Ponio bih sa sobom knjige i po cio dan provodio bih u vinogradu. Vinograd je bio na brijegu, na čistini, i u njemu mala koliba. Uz vinograd je bila poneka njiva, a svud unaokolo mlada šuma, Čungar, neiscrpno vrelo mojih istraživanja i lutanja. Ja sam i inače volio prirodu i sve živo u njoj. Od svih knjiga koje sam dobio kad sam pošao u gimnaziju najviše me privlačio prirodopis. U njemu je bilo slika i u bojama. Čak ni profesorica prirodopisa, koja je bila dosta zagrižljiva i sitničava, nije uspjela da mi tu knjigu, i zanimanje za prirodu, omrzne. A Čungar je bio živa knjiga čije sam zelene stranice s uživanjem listao i razgledao. Iz vinograda, a naročito s krova kolibe, volio sam razgledati okolicu. Na sjeveru se iza mora šume dizao plavi Psunj, a na jugu, preko Save, vidjela se isto tako plava, ali mnogo svjetlija silueta Kozare. Kad je vrijeme bilo čisto, mogao se tu i tamo vidjeti blistav trak Save. Te slike šuma, njiva, livada i sela zauvijek su zauzele mjesto u mom sjećanju i nikakve kasnije slike nisu ih istisnule.
U to vrijeme, a naročito u trećem razredu, pa dalje u četvrtom i petom, počinje se u nas polako izgrađivati pogled na svijet. Već sama sklonost prema takvim piscima kao što su Maksim Gorki, Henri Barbise, Romen Rolan, Džek London, a od naših naročito Miroslav Krleža, značila je da se opredjeljujemo za revolucionarno. U tome se naročito isticao Stevan Carević. On je štampao pjesme u Galogažinoj „Literaturi“, časopisu koji se smatrao izrazito komunističkim. Nije nam tada još bila pristupačna teoretska marksistička literatura. Na nas su više djelovala beletristička djela, kao što je Barbisov „Oganj“, Gorkoga „Mati“, Sinklerov „Car ugalj“ i Krležina djela.
Nastojali smo da u literarnoj družini zauzmemo glavne pozicije. Tako sam već u trećem razredu izabran za predsjednika, dok je Carević bio član uprave i čitaoničar. Član uprave je bio i Slobodan Trifunović. Upravu smo vodili i sljedeće godine, kad sam opet bio predsjednik, a Carević opet član uprave i čitaoničar. Tako su ključevi od društvene prostorije bili u našim rukama. Tada se desilo da smo počeli sudjelovati u ilegalnom radu. Za literarnu družinu smo nabavili i šapirograf pod izlikom da treba umnožavati note za muzičku sekciju, pa smo krišom, jer smo samo Carević i ja imali ključeve, umnožavali letke i neke upute za konspirativni rad, što smo dobivali u zadatak od drugova iz Pakraca. Bili su to Savo Malešević i Milivoj Magdić (Magdić se ubrzo pokazao kao izdajnik). Trifunović, Carević i ja bili smo omladinska trojka. Veza je bio Trifunović. Morali smo raditi oprezno. Nakon rada na šapirografu prali smo Carević i ja prste i dlanove sapunom i trljali pijeskom da se ne bi vidjeli tragovi kemijske tinte. Ali sve je to bilo uzalud. Trifunović i Carević su preko ferija uhapšeni i odvedeni na policiju u Zagreb. U sobi šefa policije Bedekovića sjedio je Maglić, a pred njim sav onaj materijal koji smo mi onako samoprijegorno umnožavali. Bilo je očito da je Maglić bio špijun. On je imao zadatak da nas razočara u samom početku. Šef policije je pustio Carevića i Trifunovića kući i napisao pismo upravi škole da su bili zavedeni i da ih treba primiti natrag u školu. I oni su se pojavili u školi dogola ošišani.
Ipak su u školi počeli sve jače da pušu „crveni vjetrovi“. Direktor škole nastojao je da to spriječi, ali nije imao naročita uspjeha. Uspio je da iz škole istjera Grgura Karlovčana, a povod je bio jedan njegov ispad u školskoj zadaći. Pozivao je pojedine drugove sebi u kancelariju, savjetovao, prijetio, ali je uspio samo toliko da drugovi budu oprezniji. Kad se u školi čulo da smo Carević i ja, nekoliko mjeseci poslije diplomskog ispita, dospjeli u zatvor, on je putem oglasne knjige upozorio đake po svim razredima da smo ja i Carević osramotili školu i da se ne treba u nas ugledati.
Odmah nekako poslije objavljivanja prve pjesme pokušao sam pisati i prozu. Išlo je dosta teško. Sve su to bile stvari male, kratkoga daha i lirski obojene. Nikako da pogodim pravi pripovjedački ton. Ljeti 1933. poslao sam u Zagreb jednu takvu novelu za almanah mladih naprednih pisaca „Prodor“. U njemu je trebalo da se pojave, između ostalih i Stevan Carević, Grgur Karlovčan, Ivan Kovačić (kasnije Goran) i Slobodan Trifunović. Ali almanah nije izašao. Već je bio složen u štampariji, ali je policija došla i rasturila slog. Tako moja prva prozna tvorevina nije ugledala svjetlo dana. Ne znam danas ni kako se zvala, jer prepisa nisam imao, samo znam da je tema bila proturatna. Zanosio sam se mišlju da napišem roman o selu. Imao sam nabačeno nekoliko poglavlja. Naslov je bio „Zemlja i ljudi“. Ali ga nisam nikad dovršio. A stihove sam pisao samo izuzetno. Mogao bih takve slučajeve na prste izbrojati. Jedan takav slučaj već sam spomenuo u predgovoru jednoj svojoj knjizi. To je onaj slučaj kad mi je miš odnio pjesmu napisanu na komadiću papira. Bilo je to u zatvoru, u Trebinju. Ali prije nego što ju je miš odnio, ja sam je dan-dva prije držao u rukama i razgledao ležeći na svojoj slamarici. Najednom su se počela otvarati vrata i u moju ćeliju uđe general. Pitao me je tko sam i zašto sam u zatvoru, a onda je zatražio da mu dam ceduljicu koju sam malo prije imao u rukama. General je to primijetio, jer na vratima svake ćelije ima rupa (buša) kroz koju se mogu posmatrati zatvorenici. Pokazao sam generalu. On je čitao, čitao, a onda pogledao u mene:
— Ovamo nekakav komunista, a piše tu takve mekoćutne stihove! — I vrati mi pjesmu, očito razočaran, poput onog sreskog načelnika u Nušićevu „Sumnjivom licu“. No, iako mi je general vratio pjesmu, ona je ipak bila osuđena na propast. Kako sam rekao, miš ju je odvukao u svoju rupu. Ja sam to shvatio kao kritiku, pa sam miša nacrtao na zidu ćelije i ispod njega napisao „moj najstroži kritičar“. To je bilo negdje početkom 1933. godine, i ja nisam više napisao ni jedne pjesme sve do 1936. godine. Tada sam, sjećam se, poslao, uz ostale prozne priloge, i jednu pjesmu uredniku časopisa „Savremeni pogledi“ Josipu Berkoviću, koji je nije objavio jer ju je izgubio. Pitao me, kad smo se sreli, imam li prepis, jer je svakako htio da je objavi. Prepisa nisam imao, i tad sam pričao Berkoviću kakva, eto, sudbina prati moje pjesme. Pišem ih dosta rijetko, a onda i to što napišem odnese miš ili izgubi urednik. I rekao sam Berkoviću da ja samo ponekad pišem pjesme, a da ih odsad više neću pisati. Ali nisam održao riječ. Godine 1939, kad je rat bio već pred vratima, bilo je proljeće, sve je cvalo, trebalo bi da bude lijepo, ali sve potamnjuje strašna sjena rata. To me je ponukalo da napišem pjesmu „Proljeće 1939“, i ona je izišla istoga proljeća u sarajevskom „Pregledu“.
Još jednom se sudbina okomila na moje stihove. Bilo je to u jeseni 1944. godine, kad je trebalo da s jednom grupom partizana pređem iz Slavonije na Baniju, u Topusko. Kiše su padale i mi smo s velikim teškoćama prešli poplavljeno Lonjsko polje, Savu, neke kanale i poplavljene šume. I kad smo se već nalazili gotovo pred ciljem, pred nas se ispriječila mala rijeka Sunja. Trebalo je još samo nju preći i bili bismo na slobodnom teritoriju. Most preko Sunje bio je spaljen, srušen. Samo smo u mraku nazirali pokoji stup kako strši iz vode na mjestu gdje je bio most. Kiše su lijevale i rijeka je bila nabujala. U blizini je bila željeznička pruga i Nijemci su svaki čas slali rafale svijetlećih metaka niz prugu. Odlučili smo da pregazimo rijeku. Najprije je to u blizini nekadašnjeg mosta pokušao Jakov Blažević. Skinuo je odijelo, samo je ostao u gaćicama i cipelama. Odijelo i ostale stvari zamotao je u vuneii pokrivač, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Bio je mrak, oko jedan sat po ponoći, i mi smo ga mogli pogledom pratiti samo do polovice vode. A onda je nestao i javio se s druge obale da je morao nekoliko metara plivati, jer je voda duboka. Znači, treba plivati, a neki među nama nisu znali, a i bili su toliko umorni od hodanja i nespavanja da nisu više bili sposobni ni za kakve podvige. Potražili smo mjesto gde ljeti, kad je voda mala, prelaze kola. Pokušao sam ja. Skinuo sam sve do cipela i gaćica, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Negdje oko polovice rijeke više nije bilo pijeska pod nogama, već je voda jurila velikom snagom i zanosila. Da se odrvem, mahnuo sam rukama, a zavržljaj mi je spao s glave i razvezao se. Uspio sam zadržati u rukama naprtnjaču i vuneni pokrivač, a odijelo je odnijela Sunja. Morao sam se vratiti. U odijelu koje je odnijela Sunja imao sam blok, povezan u kožu, i u njemu su bili moji zapisi i stihovi. Otišli su Sunjom. Bilo je u bloku nekoliko pjesama koje sam napisao na Papuku.
Već sam, nekom drugom zgodom objašnjavao kako sam se odlučio da pišem pjesme za djecu. Da bi stvar bila jasnija, treba da se zna da sam nekoliko godina prije rata radio u razredu s djecom kao učitelj. Zatim sam prije rata napisao nekoliko priča za djecu i objavio ih u tadašnjim dječjim časopisima, „Smilju“, „Jugoslovenčetu“ i „Dobrom detetu“. Zanimljivo je da tada na stihove za djecu nisam ni pomišljao. Negdje pred kraj rata, u rano proljeće 1945, u Šibeniku, gdje su tada bile naše partizanske ustanove, napisao sam pjesmu o monteru s namjerom da to bude jedna popularna pjesma o izgradnji, koja nas je čekala čim se rat svrši. Poslije oslobođenja, u Zagrebu, dao sam tu pjesmu Viktoru Cvitanu, s kojim sam radio u Ministarstvu prosvjete, a on ju je uvrstio u školsku čitanku. To su učinili još neki sastavljači čitanki u drugim republikama, pa čak i van naše zemlje, i tako je ta pjesma postala „dječja“ bez neke moje posebne namjere. Nekoliko godina kasnije, kao urednik dječjeg časopisa „Pionir“, napisao sam nekoliko pjesama, ali više po dužnosti nego iz unutrašnje potrebe. Tek kad je počeo da izlazi dječji časopis „Radost“, onda sam, na stalno nukanje urednika Viktora Cvitana, postao gotovo stalni saradnik toga časopisa, a onda i drugih časopisa i listova. Tako su, polako, jedna za drugom nastajale i moje zbirke stihova za djecu „Vesele zamke“, „Prepelica“, „Sto vukova“, „Kad bi drveće hodalo“ i druge.
Najveći utjecaj na moje pisanje stihova za djecu ima, u prvom redu, moje djetinjstvo, priroda i doživljene slike mog zavičaja, a onda moj rad s djecom u razredu, moja kćerkica Olgica, narodne priče, pjesme i zagonetke te putovi i uspjesi značajnijih pjesnika koji su pisali za djecu. Ja tačno znam iznad kojih njiva moja ševa vije svoju jutarnju pjesmu, u kojoj je livadi šumio moj „hrast“, gdje je stajala „jabuka kraj puta“, koje više nema, koju su livadu kosili kosci kad je izletjela prepelica koja se našla i u naslovu jedne moje zbirke.
U mojim pjesmama za djecu ima mnogo slika prirode i životinja i mnogo dječjih nestašluka. A svaka zamisao i slika započinjala je uvijek negdje u Čungaru, ili na livadama, ili u voćnjacima i vinogradima moga kraja.
Iz školske lektire, 1966.
[postavljeno 29.11.2009]
