Nisam znao da su im preporuke debljina njihovih dosijea, ali da su im dosijei u policiji pozamašni shvatio sam čim sam ih ugledao. Iako odjeveni po posljednjoj modi, bez debelih lanaca i narukvica koje otkrivaju skorojeviće, sitne lopove i one koji bi rado da budu ili izgledaju kao kriminalci. Odjednom su krimosi postali najatraktivniji muškarci pod ovim dijelom neba, ne znam zašto i kako je do toga došlo iako slutim da su žene oduvijek makar potajno čeznule za razbojnicima, za onima koji nose toljage.
Lako sam među njima prepoznao vođu. Iako najmanji, najneugledniji sa žutim bolesničkim licem i tamnim podočnjacima, bilo je u njemu nečeg nadmenog gospodarskog a i držanje druge dvojice je kazivalo da je Kasi ili Kale, valjda od Kasijus, vođa trojke. Sa ogromnom ćelavom glavom na kratkom bikovskom vratu i slomljenim bokserkim nosem učinio mi se poznat, vjerovatno zato što takve tipove režiseri često koriste kao likove negativaca u jeftinim američkim filmovima.
– Ti si Vuk?- upita hijena i ne sačekavši da potvrdim tutnu mi tešku torbu od crne kože u ruke.
– Da, da ja sam Vuk, ali nisam nosač.- zarežah kao što i priliči pristojnom psu čuvaru.
– Ha, Vuk ima ponos.- zagrokta Kale i osvrnuvši se prema Banetu majmunolikom dovmetrašu i Canetu tamnoputom ljepotanu dodade:
– Žan se nije pohvalio da ima psa koji ume da govori.-
Bane glupavo zatrepta i počeša se lopatom od šake iza uveta, vjerovatno u nedoumici da li treba da se smije ili da mi odmah odvali bubrege. Cane se diplomatski nasmiješi i klepnuvši me po ramenu reče:
– Ponesi torbu Vuče, Kale je šef a šefa treba slušati.-
Slušam samo jednog gospodara, dođe mi da zalajem, ali me Kasijev mračan, mržnjom protkan pogled spriječi da to učinim.
– Ok, momci Žan ne voli da čeka.- promrmljah, odlučan da kad tad doradim Kaletov više puta slomljen nos.
Tupavi Bane glasno zviznu ugledavši Žanov crni mercedes-lađu a Kale mi istrže ključeve iz ruke i dade ih Canetu.
– Mene samo Cane vozi, neka ti to bude jasno.- reče bezbojno, stavivši mi svoju kvrgavu šaku na rame.
Niži je od mene i staje ga napora da me pogleda u oči a da ne podigne glavu. Interesanto je kako neki ljudi nisu sposobni da podignu ili okrenu glavu i kako samo uspijevaju da gledaju sa visine nekog koje za glavu viši od njih.
– O. K. Sporazumjeli smo se, ti si šef.- prevalih mrzovoljno preko suvih usana. Iako nisam cvijet i već tri godine izigravam psa čuvara ljigavcu Žanu nikako da se naviknem na ljude iz kojih izbija zlo.
Pomirljivo nasmiješen Bane me klepnu rukom po ramenu i dobrodušno zagrokta: – Ti si pametan momak, nisi kao neki kojima treba ubeđivanje.-
Učini mi se da misli na sebe a mrk ožiljak koji mu polovi lice na dvije nejadnake polovine za nijansu poblijeđe. Cane je vozač ni bolji ni gori od mene, samo me čudi sa kojom sigurnošću vozi kroz ulice koje bi trebalo da ne poznaje. Kasno mi pada na pamet da su tipovi poput njih trojice pročešljali zapadnu Evropu uzduž i poprijeko, krali gdje su stigli, ubijali gdje su morali, i bježali iz zatvora u kojima su nerjetko gostovali.
Kao i ranije i sada su zbog prljave rabote protegli noge preko grane, ali umjesto pištoljima, bokserima ili pajserima naoružani su diplomatskim pasošima i imunitetom, razlog više da ne poželim da se vratim kući. Naravno Žan nas nije dočekao kod kuće, bilo bi to priznanje ovim prljavcima da su mu značajni i da kao i on služe istog gospodara a nije ni trebalo da dolaze ovdje nego da se zavuku u brloge koje im je obezbijedio neko od Žanovih potrčaka, no nisu mi dozvolili da im to kažem a ja iz pakosti nisam ni insistirao.
Svi imamo gopodare osmjehnuh se zlurado vadeći njihove torbe iz prtljažnika. Glumeći trapavost dozvolih Kaletevoj preteškoj torbi da padne na tlo.
– Majku ti seljačku jebem!- vrisnu Kale i jurnu k’ meni. Mogao sam lako iskoristiti njegovu jarost i pokazati mu da sam u svom dvorištu i da sam ovdje ja taj koji reži i ujeda nezvane i nasrtljive posjetioce ali to nikako nebi bilo pametno jer nije nevjerovatno da neko posmatra vilu uvaženog Doktora Žana i ne bi bilo dobro da sutra njuške trojice šakala osvanu u novinama ili na radnom stolu šefa policije. Glumeći užasan strah i iskreno kajanje sageh se i Kaletov aperkat završi u vazdu a ja kao da nisam primjetio njegov napad podigoh torbu.
– Ako vilice budu popucale najebat ću ti se keve.- zareža Kale i preuzevši torbu od mene krenu ka ulazu u kuću. Bane me mrko pogleda i krenu poslušno za gospodarom, a Cane sažaljivo odmahnu glavom.
Smijao bih se i plakao bih u isti mah. Veliki Žan nije mogao propustiti priliku a da i ovakvoj situaciji ne profitira baš na onome na čemu je stekao imetak. Vještačke vilice za njegove razmažene pacijente još uvjek rade zubotehničari u Beogradu i to po pedeset puta manjoj cijeni nego što je Žan zaručanava svojim pacijentima. Toj debeloj hijeni nikada neće biti dosta novca, posle zlatnika iz Beča i vještačkih vilica na kojima je stekao dovoljno i za sebe i za svoje degenerisane potomke na red je došlo pranje novca. Ne obično pranje prljavog novca, nego pranje čistog novca koji je nenaplativ jer nam je država pod embargom, pod sankcijama UN-a.
Nisam se nasmijao jer se Kale, Bane i Cane pojaviše napolju prije nego što sam mogao srediti misli. Ispratilo ih je vrištanje Žanove supruge Bjanke, kao što je Žan svoje Jovan promijenio u Žan tako je i Branka postala Bjanka.
– Pizda li ti materina zašto nisi rekao da je gazdarica odlepila?- upita Kale a ružno, bolesno žuto lice poprimi finu nijansu trava-zelene boje.
– Ko gazdarica? Gazdarica odlijepila?- upitah glumeći čuđenje i za svaki slučaj uzmaknuh korak unazad.
– Ako Žan čuje šta si rekao pozdravi se sa diplomatijom, i pripremi čmar za Padinjak ili CZ.
Pravo je čudo kako bijes i mržnja mogu naružiti čovjekovo lice, ako ne griješim što Kaletovu demonsku masku nazivam licem. čuo sam da na pomen onog što ga vjerovatno progoni i u snovima i na javi, to jest načina na koji je plaćao drogu u zatvoru podajući se homićima, Kale obično dobija napad bijesa i postaje neuračunjiv. Nimalo pametno nije bilo pomenuti mu to, ali u meni kao da postoji neki đavolak koji me tjera da ga vrijeđam, valjda da bih sebi dokazao da sam bolji od njega i sličnih i da nisam kriminalac kao oni.
Sve je ostalo na ružnoj psovci o izmetom umrljanom čmaru svih članova moje bliže i dalje porodice. Slegnuvši ramenima obiđoh auto da im se ne bih previše približio i u tri skoka dođoh do male drvene kapije koja vodi na kao tensiko igralište veliku terasu. – Hajde Vuče, dođi budi dobar i odvedi nas do Žana, ti znaš gde ti je gospodar.- reče Cane osmijehnuvši se široko. Niz porcelanskih zuba, vjerovatno Žanov ručni rad, zasija ispod blijedih beskrvnih usana, jedinog što na licu ljepotana Caneta nije savršeno. Priroda je bila izdašna prema tamnoputom ljepotanu iz Cigan male, jedino svijetlomodre usne kao da mu je podarila kao upozorenje da čovjek ne smije biti savršen.
– Postoje neka pravila Cane, neka stara pravila koja kažu da džukci dolaze na gospodarev mig, a ne on na njihov. Sobe su vam spremljene odmorite se i čekajte dok gospodar dođe, a onda se spremite da vas pomazi ili da vas šutne u stražnjicu, a desit će se ovo drugo ako pomenem da je Kale rekao da je Bjanka odlijepila.-
Kale zareža, zagrokta, udari penicom desne u dlan lijeve ruke i posla mi pogled od koga mi se diže kosa na vratu, ali ništa ne reče već se nevoljno okrenu na peti uputi ka stepeništu koje vodi na sprat.
Dobio sam jednu rundu i ostao u prednosti sve dok Kale ne shvati da Žana boli uvo za to šta će on reći o Bjanki. Izjurila je iz stana i podbočivši se siknula prema meni:
– Vuče! Vodi ove bitange odavde. Zašto im nisi rekao da ovamo ne smeju dolaziti?!
Jadna Bjanka, mršti se a bora na čelu joj nedostaje. Hirurg je ukrao njene bore, sakrio njen izraz lica i ostavio samo ukočenu bezličnu masku. Plave skoro prozirne oči bljesnuše hladno prema hijenama.
– Nisu mi dozvolili da im to kažem. Onaj ćelavi majmun mi nije dozvolio da to kažem oduzeli su mi ključeve od auta i ponašaju se prema meni kao prema psu.- izdeklamovah sa isusovskom mirnoćom i najnedužnijim osmjehom na licu.
– Tako znači.-pisnu Bjanka i ponovo pokuša da se namršti. Ne okrenuvši se prema hijenama reče:
– Reci im da se kupe, neka se nose odavde.-
– Momci čuli ste gospođu, u fioci će te naći adresu na koju treba da idete a gospodin Žan će vas već pozvati.- rekoh nezainteresovano posmatrajući smjene boja na Kasijevom licu. Svjestan sam da sam dobio smrtnog neprijatelja iako to nije bilo nužno i da ću pasti u Bjankinu nemilost, ali me danas ništa ne može uzbuditi, jer tek juče sam čuo da mi je selo spaljeno a rodbina protjerana, pa me „sitnice“ kao što su Kale i Bjanka ne dodiruju.
Oborili su njuške kao što dolikuje premlaćenim prezrenim psima, uvukli se u lađu i krenuli, Kasi se još jednom okrenuo i pokazao mi vrlo slikovito kako će mi odvrnuti vrat.
– Ako budeš brži.- promrljah nesvjestan Bjankinog prisustva.
– Koje sranje! Koje ružne njuške majko mila.- zavapi Bjanka i kažiprstom me pozva da je pratim.
Živo mrdajući silikonskom stražnjicom pokaza mi da se iza njenog poziva da uđem u njen hram ljepote kako naziva svoje stanište, krije namjera da upotrijebi psa u svrhe za koje nisu namjenjeni psi čuvari.
Dugim koščatim kažiprstom mi pokaza fotelju i izgubi se iza jednih od trojih vrata. Vjerovatno je otišla da proguta neku od svojih pilulica za mijenjanje raspoloženja.
Ne sjedajući gledam u platno koja prekriva dobar dio zida i pitam se da li ga je naslikao ludak ili je slikano za ludake. Pet likova sa ukočenim sivim licima i poluotvorenim modrim ustima zure u troglavu zelenu zvijer koja se pomalja iz čelično sive vode.
– Pola milona, košta ni manje ni više nego pola miliona.- reče Bjanka ušetavši nečujno u prostoriju. Bez ushićenja govori o pola miliona franka, kao da govori o pet ili deset rapena koje će udijeliti prosjaku.
– Dođi, idemo u atelje baš mi treba model, ti si kao stvoren za to.- naredi i krenu ka polukružnim drvenim stepenicama.
Rekao bih joj da ne dijelim njeno mišljenje i da bih radije otišao negdje i utopio se u hladnom pivu, ali znam da bi me to moglo koštati više od neslane šale koju sam priredio Kaletu ne rekavši mu da se ne smije pojavljivati u Žanovoj kući.
Atelje je čitavo potkrovlje njihove ogromne kuće. Puno je ramova koji zvrje prazni bez slika, sa dva ili tri bojom umrljana platna i jednim veliki drvenim krstom prislonjenim uz takodje dreni stub nosač.
– Svuci se i omotaj ovo oko kukova.- naredi bacivši mi komad bijelog platna.
Ledena kučka bez znatiželje posmatra kako se svlačim i povremeno baca poglede prema velikom platnu sa naslikanim krstom na svijetloplavoj podlozi.
– Stani uz krst.- promrlja odsutno.
Jasno mi je šta želi, hoće da slika Isusa, ali je za model morala uzeti nekog manjeg, sitnijeg i mršavijeg a prije svega nekog sa lijepim plemenitim izrazom lica, ako je uopšte trebala uzimati model jer mogla je naslikati lik pozajmivši ga sa neke od brojnih ikona koje su ne znam na koji način završile u njenoj sbirci. Načuo sam da su ih Albanci krali iz crkava i manistara na Kosovu a Žan otkupljivao od njih, ne iz ljubavi prema vjeri, pravoslavlju i ikonama veće prema njihovoj neprocjenjivoj vrijednosti.
– Fuj! čoveče da li si ti čuo za reč depilacija i da li si čuo da muškarci koji drže do sebe depiliraju tijelo?- upita glasom punim glumljenog gađenja.
– Ne.- uzvratih kratko, nestrpljiv da prekinem ovu torturu.
– Nisi čuo za depilaciju?- iskreno se začudi silikonska lutka i priđe mi na korak udaljenosti. Dovoljno blizu da vidim bore na vratu i pjege na nadlanicama koje odaju starost. Ote mi se zlurad osmijeh.
– Ne nego ne držim do sebe.- odvalih jedva prigušivši smijeh.
– Šteta, šteta što si prost.- procijedi i energičnim korakom odjuri ka platnu. Gledam kako žustrim pokretima slika konture tijela i pitam se zašto sam je do sada smatrao biljkom. Uistinu kolebao sam se između biljke i ptice u zlatnom kavezu jer djelovala je kao spoj oboga. Vajida sam do takvog zaključka dolazio jer je nisam nikada sreo samu, već uvjek u društvu nekog glumca ili književnika iz Beograda koje su ona i Žan na čopore dovodili u posjetu i pokazivali kao trofeje u svom društvu. Ubrzo nestade početne žustrine kojom je slikala i ruka u kojoj je držala kičicu izenada umorno pade. Okrenu se na peti odbacivši četkicu priđe mi nabirući nozdrve.
– Vonjaš, užasno vonjaš.- reče sa očiglednom namjerom da me uvrijedi.
– Šta da radim, ljeto je, znojim se.- rekoh slegnuvši ramenima i spustih ruke da padnu pored tijela.
– Uh kako mrzim, kako mrzim vas prostake, kako…- zagrcnu se i umorno sjede na pod. Nimalo elegantno i daleko od stila fine dame koji brižljivo njeguje.
– Inspiracija, jeli u pitanju manjak inspiracije ili nedostaka orgazma?- upitah bezobrazno se nacerivši. Danas mi se baš hoće da do bijesa dovodim svoju okolinu.
Iako na podu, znači više od metra ispod nivoao mog pogleda, pođe joj za rukom da me pogleda sa visine, onako kako se gleda žaba pregažena automobilskim točkom, krvava i zalijepljena za asfalt.
Naglo ustavši zari svoje koščate prste u moju od znoja vlažnu kosu i povuče me prema sebi, i kada sam se već uplašio da će me poljubiti odgurnu me i napravi par bezvenih koraka u dva smjera istovremeno skidajući suknju.
– Orgazam, da treba mi, treba mi a ti mali bijedni psu, ti ćeš mi ga priuštiti.- reče zaneseno i ne pogledavši me više okrenu mi leđa istovremeno isturivši stražnjicu.
NASTAVAK SLEDECE NEDELJE
