čuo sam da ludaci u toku seksa odnosno kada dožive vrhunac zagrizu u ono što im se nađe najbliže ustima. Iako sam s pravom sumnjao u Bjankin zdrav razum dozvolio sam sebi luskuz da promijenimo početni položaj i da se se ukliještim među njenim mršavim nogama i poturim desno rame njenim besprijekornim porcelancima.
Platio sam to komadom kože koji je krvav i ružan ostao u njenoj zgrčenoj čeljusti i mržnjom čije ću posljedice osjećati u budućnosti.
Ostala je na podu previjajući se u grčevima kakve sam vidio samo kod epileptičara a ja sam tuleći bolno poskakivao oko nje riješen da što prije napustim Žana i nađem nekakav čestit posao, kao da je Žana moguće ili bar lako napustiti.
Uskočio sam u odjelo prije nego što se Bjanka povratila i zatvorio rupu u koži parcetom onog istiog platna koje sam ranije imao oko kukova. Odlazeći primjetio sam da je jedan Bjankina dojka kruškolika, a druga jabukolika, mora da je hirurg nešto pogriješio kod količine silikona, pomislih silazeći niz stepenice.
Misli pomjeraju brda, razmišljao sam o hirurgu koji je unakazio Bjankine dojke a na izlaznim vratima natrapah na Žana i Hansa, Hansa Majera hirurga koji je dorađivao Bjanku kao i one bezimene kao i one sa zvucnim imenima. Dvojica prijatelja, čije prijateljstvo je teško objasniti i još teže razumjeti razmijeniše poglede koji znače više od riječi. Kao da su upravo rekli jedan drugom: „Vidi i tvoja žena se jebe sa drugima,“ i „Pa šta, jebe se sa mojm psom a ne sa nekom nepoznatom džukelom.“
Žanove male svinjske oči na kratko oboji bijes da bi trenutak kasnije postale bezbojne. Hans se snishodljivo nasmiješi i prođe previdjevši moju namjeru da ga pozdravim.
– Gdje je Bjanka, šta ti tražiš ovdje?- upita Žan tiho i na srpskom.
– Gore je, slika, baš sam joj pomogao pomjeriti onaj krst.- odogovorih smeterno.
– A da joj nisi malo pomjerao silikon, ha?- groknu Žan nekontrolisano glasno. Na pomen silikona Hans se osvrnu i đavolski naceri.
– Ma ne, šta Vam pada na pamet, ja gospodju poštujem kao…
– Dobro je, dobro je, idi po one majmune… ne nemoj ići ćemo zajedno.- reče iznenada promijenivši raspoloženje. Sjenka straha i brige natkrili masno preplanulo lice i kao da mu pomože da zaboravi sumnju, sumnju da sam pomjerao Bjankin skupo plaćeni silikon. – Da čekam napolju?- upitah servilno.
Nije odgovorio, otišao je za Hansom žureći valjda da mu što prije utrapi jedno od ikona koje je samo njemu znanim kanalima dobijao iz Zagreba, svježe opljačkane iz nekog srpskog manastira.
Urezujem sve to negdje u dubini svijesti, vjerovatno u nekom malom sačuvanom dijeliću savjesti kao i namjeru da kad-tad ujedem ruku koja me hrani, da kad-tad propjevam o hijenama koje poznajem a koje sam upoznao radeći za Žana i njihovim prljavim poslovima često skrivenim pod plaštom patriotizma.
Sunce koje je nesmiljeno peklo, zaklonio je paperjst oblak što je donijelo i malo svježine, a više od toga donio mi je pogled na malog dvogodišnjeg dječaka crnca i njegovu dadilju visku nordijku obučenu u azruno plavo.
Otrže svoju malu crnu rukicu iz dugih blijedih dadiljinih prstiju i potrča prema meni. Iako me je vidio svega dva puta, imam osjećaj da me dječak voli ili bar da sluti moju naklonost kao i moju sumlju. Beni, zove se Beni i vanbračni je Hansov sin, ili Hans samo tako misli.
Plavokoso stvorenje umotano u azur dojuri do nas i spriječi me da dječačića privijem na grudi što mi je bila prva pomisao. – Ne dodirujte ga.- prosikta komad glečera i odvuče dječaka od mene.
Otac, možda sam ja njegov otac, zapišta mi u grudima, zapišta ali se ne probi napolje. Benijeva majka je Hansa označila kao oca iako sumljam da je Hans i u najboljim godinama imao dovoljno sjemena za produžetak vrste a kamoli u šezdesetoj.
Beni se tvrdoglavo opirao dadiljinoj demonstraciji sile da bi na kraju upotrijebio zubiće i zario ih u njenu beskrvnu šaku. Trijumfalno se naceri kad plavuša bolno jauknu i nerazmljivo gunđajući dojuri ponovo do mene.
Nijem je, Beni je nijem, kao da zna tajnu svog očinstva pa ga je neka zla vještica začarala da onijemi i nikad ne oda impotentnom poočimu ime ždrijebca sa kojim se majka sparivala.
Ždrijebca, da ždrijebca jer bilo je to one noći kada je Hansov konj Crni đavo osvojio prvo mesto. Hans i Žan su se te večeri zalivali ogromnim količanama vina, sve za zdravlje i dug život Crnog đavola a ja sam uživao sa kao đavo crnom Naomi. Poslije je Naomi tvrdila da je nakon našeg odlaska zavela Hansa jer je bila uspaljena a nezadovoljena iz toga se rodio Beni.
Kao da mi čita misli i ne želi da dalje o tome razmišljam Beni me povuče za nogavicu i rukom pokaza prema kruškovom stablu koje sa nadvija nad terasu, očigledno želeći da ga podignem do krošnje.
Zadovoljstvo mu pokvari Hans koji se natovaren ikonom umotanom u nepromočivo platno zajedno sa Žanom pojavi i pogledom naredi dadilji da povede Benija.
Riječi me zapeše u grlu, riječi pune zlobne ironije koje bih izrekao na račun Benijeve sličnosti sa Hansom. Žan kao da je slutio moju namjeru pozva me oštrim pogledom i istim takvim pokretom glave i naredi:
– Idi po onu trojicu i dovedi ih kod Pauka, doći ću sam.-
Ne sačekavši da pristanem, nema ni potrebe ja uvjek bez riječi slušam gospodara, okrenu se i odgega ka ulazu u kuću. Pitam se kakav li će razgovor voditi sa svojom suprugom, ako uopšte budu razgovarali i ptiam se da li će dođi dan da ja tako razgovaram sa svojom suprugom Ninom, ako mi se posreći da mi postane supruga i da li ćemo se s godinama pretvoriti u svinje kakvi su Bjanka i Žan.
