Savjest
Nema vode niti sapuna koji moga oprati prljav obraz i prljavu savjest. Tuširam se već pola sata a i dalje mi u nosu titra sladunjav smrad, ne znam odakle dolazi, nije smrad Bjankine putenosti, niti parfemi žena pored kojih sam sjedio, prolazio, pozdravljao se, niti znoj, već smrad koji podsjeća na trulež, na trulo ljudsko meso.
Pivo i debela Kubanka koju sam maznuo od Žana još manje mogu da otklone smrad ali su bar donekle umiruju iako ne mogu da otjeraju đavolka koji negdje u mojoj lobanji uporno kucka govoreći; „ti si jedan od njih, svakim danom sve više, da nisi povukao bi se kad već nisi našao ono radi čega si došao“.
Da, šta ja u svari tražim, zašto sam dotrčao u klub „Naša nada“ kada sam saznao da se u njemu skupljaju antikomunisti i nacionalisti? Majka je saznala da je onaj čije prezime nikada nisam ponio, a koji je za kratkog stažiranja u našem kraju pobjegao na zapad, baš tu u tom klubu i to jedan od vodećih ličnosti, ali mi nije rekla kako se zove. Ne znam zašto još uvjek neće to da mi kaže sve češće sumnjam da je u stvari izmislila mog oca i poslala me da ga trazim da bi me sklonila od smrada baruta koji se uvlacio neosjetno u nozdrve vec krajem osamdesetih.
Ponio sam nadu kopileta da će pronaći oca, oca čestitog i uspješnog čovjeka koji će ga ushićen što mu sin postoji priviti na grudi i s ponosom pokazati prijateljima. Našao sam debelog Žana koji me je zbog tvrdih pesnica i maske surovog momaka koju nosim preko tužnog lica napuštenog kopileta, privezao lancem i s’ prezirivim nadomoćnim osmjehom na mješini od lica, me hrani krvavim mesom.
Krvavim mesom koje je ujedno i lanac u obiliku zlatnog Šafahuzena koji je naravno ukraden i ispod žita prodat njemu, skupih odjela i nazovi radnog mesta na kojem nisam nikad bio a na kojem sam kao zaposlen i na osnovu njega mi se produžava radna i boravišna dozvola i naravno novca.
Pivo, još jedno pivo ću popiti da malo uspavam savjest. Kao za inat nema ga u frižideru, jer moj anđeo od cure u frižideru uglavnom drži svoje maske pa za pivo i hranu ostane malo mjesta. Dok sam gunđajući pominjao njene debele sestre i još deblju mamu, moj anđelak upade sav usplahiren stan i ne upitavši za razlog mog mrštenja zacvrkuta:
– Zamisli koja blamaža, pitala sam čovjeka da li njegova majka nosi… da li nosi, znaš ono što nose muslimanke.-
– Veća je sramota što nemamo hladnog piva u frižideru.- frknuh ljutito.
Prečuvši moje frktanje nastavi da vergla.
– Tip se razvalio od smijeha, a na kraju mi bez ljutnje saopšti da je njegova majka dekan na nekom fakultetu u Sarajevu, a znaš sa njim je bio i jedan… a a Hrvat, i ti si Hrvat zar ne….
Vjerovatno moj pogled i izraz lica govore dovoljno pa Sonja umuknu stavivši dlan pred usta, jer ovo je šesti ili sedmi put da me je u ovih par mjeseci pitala jesam li Hrvat, i uvjek iznova me to pita iako sam joj svaki put lijepo objasnio da sam Srbin, samo što joj nisam nacrtao rodoslov moje porodice. Zašto joj se to dešava ne znam, mada sumljam da pošto su Srbi upravo u posljednjih par mjeseci optuženi za sva zla ovog svijeta, ona nekako ubijedi sebe da nisam Srbin.
– Uh izvini, uvjek zaboravim, ovaj ništa otići ću u restoran po pivo.- reče snuždeno.
– Neka, otići ću sam.- procijedih zlovoljno.
– čekaj da se presvučem izaći ću sa tobom.- prošaputa mazno.
Nisam je čuo, odnosno odglumio sam da je ne čujem i zbrisao iz stana. Nije mi do praznih razgovora nije mi uopšte do razgovora želim samo pivo i tišinu. Nakon stotinjak koraka stigao sam do najbliže rupe i uvukao se duboko u tamu punu duvanskog dima i alkoholinih isprenja. Ni prvi gutljaj mi se nije skotrljao niz grlo a Sonja hrupi u kafanu i sva važan mi priđe.
– Zove te bos, bijesan je jer nisi ponio ni pejdžer ni telefon rekao je da se stvoriš kod njega u roku od deset minuta.- prošaputa naglašeno tajanstvenim glasom.
– O. K. Javit ću mu se.- promrljah pokazujući joj pogledom da preuzme od konobarice vrećicu sa pivom koje sam namjeravo ponijeti u stan.
– Hej čekaj.- pobuni se vidjevši da odlazim.
Opet je nisam čuo, trčeći jurim u stan da uzmem pištolj koji krijem među dokumentima u koje Sonja nikad ne zaviruje. Upravo sam se bio odvikao od nošenja te smrtonosne igračake, ali me slutnjaa da bih uskoro mogao postati hrana za ribe tjera da se naoružam.
Prošlo je sedam minuta od trenutka kada mi je Sonja prenijela poruku do trenutka kada sam pozvonio na vratima Žanove vile. Vjerovatno je čuo motor i već bio spreman na vratima jer otvorivši ih gurnu me gunđajući:
– Zašto sam ti kupio pejdžer, da juriš kurve? Vozi u klub.-
Ne pitam u koji klub, jer znam šta naziva klubom, ono što je ostalo od udruženja „Naša nada“, niti mi na pamet pada da ga pitam zašto idemo tamo, slutim da će nesretnik koji je Orlaviću pokvario slavlje večeras biti odrađen.
– Imaš li utoku kod sebe?- upita iznenada.
– Ne, ne nosim utoku, to škodi srcu.- odgovorih cereći se sebi u bradu.
– Kako, kako šteti srcu, šta to trabunjaš?
– Stvarno šteti, ja se upravo skidam sa utoke.
– Ti si podilkanio, utoka nije droga.-
– Gore od droge, ko se navuče na oružje kao da je na kokainu.-
– Jao, jao što kenjaš, još ćeš početi i da razmišljaš.- naljuti se on i kroz stisnute zube procijedi:
– Vozi to sranje zakasnit ćemo na paradu.-
Uvjeran sam da parada znači prebijanje kostiju koje će ova vreća puna strahova sa uživanjem posmatrati i zato mi se ne žuri, nastavljam da meljem.
– Da, da, oružje čini čovjeka slabim, onaj koji nosi oružje vremenom postane krpa pa i onda kada se radi o junaku.-
– Jebote, što ti sereš matori mora da ti je bio guslar.- zacereka se Žan.
– Nemam matorog, odnosno ne znam ko mi je otac.- promrljah jedva sakrivši jed.
– Da, da večeras u klubu gostuje guslar, al’ prije toga će biti tabanje. Požuri bre!-
Ma koliko ja žurio, semafori su igrali protiv Žana stigli smo prekasno. Diplomate smo sreli na izlazu iz kluba, koji je za potrebe „Naše nade“ iznajamljen prije par godina kada je bio premalen da primi članove dok sada uglavnom zvrji prazan. Prozujali su pored nas bez pozdrava i nestali u mraku čak i ne pogledavši nas.
– Mamu i m jebem, ovi su toliko gadni da ih se pomalo plašim.- groknu Žan gurnuvši ulazna vrata.
Prizor koji zatekosmo potvrdi da Žan ima razloga za strahovanje, umjesto jednog na podu nas dočekaše četovrica u lokvama krvi, i grupa unezvjerenih gostiju koji se muvaju ne znajući šta da preuzmu. Da zlo bude veće nijedan od četvorice premlaćenih nije čovjek kojeg su tražili.
– Ovo je nečuveno!- vrisnu Žan odlično odglumivši izenanđenje, u stvari iznenađenje nije morao da glumi, umjesto jednog odredjenog čovjeka diplomati su prebili četvoricu pogrešnih.
Odnekud se pojavi Giša a i kožna ljekarska torba te on i Žan požrtvovano prionuše na ukazivanje prve pomoći unesrećenima. Unesrećenima za čije su stradanje posredno sami krivi.
Nije potrajalo dugo ni cigaretu nisam popušio a stigoše policajci naoružani do zuba i radnici hitne pomoći.
Ubijam se od dosade dok se Žan i Giša trude da objasne policajcima kako je za ovaj nemio događaj kriv neko nepoznat, neko koga niko od ovdašnjih gostiju nije vidio. Skoro da su rekli policajcima kako je gubljenje vermena traženje počinioca.
Kad mi se već učinilo da će sumnjičavi policajci povesti baš njih dvojicu kao jedine osumnjičene pojavi se Orlavić i ne raspitavši se o događaju uleće u razgovor tvrdnjama kako je zlodjelo morao počiniti neko potpuno nepoznat. Da sam slučajno policajac odmah bi ga uhapsio ili barem razvukao po zubima, srećom po njih da nisam.
Topeći se od uslužnosti i ljubaznosti ispratiše momke u plavom a sjedokosi guslar asketski mršavog lica prihvati se gudala i visoko podiigavši glavu zapjeva ili bolje da kažem zaleleka jer tako tužno pjevanje nikad nisam čuo.
Kao da ih jecanje gusala i promukao guslarov glas posebno uzbuđuju sva trojica, Giša, Žan i Orlavić podoše u neko letargično stanje u kojem jedini znak da su tu biješe podizanje čaša.
Žanu ne treba puno, brzo se uz vino pretovori u svinju, već sam to doživljavao a ovaj put se to desilo brže nego inače. Zakrvaljenih očiju sa pjenom na krajevima usana istetura iz prostorije jedva me mahanjem ruke pozvavši da ga pratim.
Sretan sam što se brzo kontuzovao jer želim da se vratim u stan i nastavim uživati u hladnom pivu njegovoj cigari a možda se smilujem i ugasim Sonjinu želju koja joj čitav dan gori u očima.
– Kurve, sve su one kurve burazeru.- zadebljalim jezikom promumla Žan.
Da li govori o Bjanki, svojim prijateljim ili diplomatama pojma nemam niti imam namjeru da saznam, cilj mi je da ga se što prije riješem, odnosno prije nego što povrati sadržaj svog vrećastog stomaka.
– Karala se sa svim profesorima u gimaniziji, svima baš svima a kasnije…uh promumla Žan pljunuvši kroz otvoren prozor automobila. Vjetar mu vrati pljuvačku pravo u lice.
– Ko, Bjanka?- upith izenađeno.
– Keva, moja keva burazeru. Karala se da bi me izvela na pravi put, na pravi put.- odgovori Žan i nasmija se groktavo.
– Bila je čistačica u gimanziji, razumeš, jebena čistačica koja se morala karati da bi njen Jovan, malo Jovanče završio školu. Jebem ti život koliko je ona kurca primila samo da bih ja postao Dr.? –
Učini mi se da plače, da je duboko tužan i da mu je tuga slična mojoj tuga napuštenog kopileta. Brzo se povrati i pljesnuvši rukama zabrunda:
– Sutra pičiš u Begiš po kevu, zaslužila je da je izvučem iz onih govana.-
– Uredu šefe, rado, samo skočio bih na onu stranu Drine da vidim staru i braću, izbjegli su…
– Dogovorit ćemo se sutra.- pristade i tromo iziđe iz auto ne sačekavši da mu otvorim vrata. Izgleda da mu je vino probudilo savjest i podsjetilo ga na prošlost jer ovo je prvi put da je sebe nazvao svojim pravim imenom odnosno onako kako ga je majka nazivala u djetinjstvu.
