Subota je dan kada svi ljudi koji rade normalne poslove sa normalnim radnim vremenom pojure da potroše ono što su zaradili, i odmore se od protekle radne sedmice. Ne volim subote, jer ne radim normalan posao pa ni subota za mene ne predstavlja dan odomora ili dan za kupovinu i uzivanje, vec samo jedan u nizu dana kada moram raditi vise i duze.
Ne pada mi na pamet da ovako lijepo prijepodne provedem na mjestima na kojima se okupljaju moji zemljaci i tražim iglu u plastu sjena, iglu koja nosi nadimak čikin i koja piše kompromitirajuće tekstove o mom gazdi, svešteniku, Orlaviću i gazdinom kumu Giši. Da budem iskren uživam u gazdinoj patnji i intimno sam na strani čikina.
Kao i uvjek kada mi to vrijeme dopušta smjestio sam se pred kavez sa gorilama i sjedeći na velikom kestenovom panju posmatram majmune. Namjerno biram jutra kada nema puno posjetilaca i kada su moji prijatelji jos raspolozeni za igru i ne ignorisu me.
Sprijateljio sam se cini mi se sa prodicama Gorila i Šimpanzi koje redovno posjecujem, dok Orangutani i Pavijani me zbog nečega ne privlače. Male slatka Šimpanze uspjevam da navedem da me imitiraju pa čak je jedan pokušao da zavrne rukave. Smijao sam se dugo malom vragolanu koji se trudio da zavrne krzno do lakta kao što ja činim sa rukavom i otkrio sam ono što znaju oduvjek oni kojima je moda profesija. Majmunska navika oponašanja je u nama jaka kao i u majmunima.
Jutros je Arnold, veliki Gorila mužjak sa srebrenim prelijevima na grudima i leđima nešto neraspoložen i uporno me ignoriše. čini to tako što je legao pored samog neprobojnog stakla i okrenuo mi leđa. On očigledno hoće da ja primjetim da me ignoriše jer mladim pripadnicima svoje porodice ne dozvoljava da priđu staklu i pogledaju me izbliza što redovno čine uvjek kada sam jedini posjetilac.
Ne sumnjam u Arnoldovu intiligenciju, ali mi ne pada na pamet da me ignoriše što sam loš čovjek ili zato što sluti da sam pas čuvar jednoj hijeni, bilo bi to previše čak i za mene koji više volim majmune nego ljude. Biće da njegovi instikti govore nešto što ja ne mogu da naslutim ili on vidi još nekog u blizini nekog koga ja i ne slutim.
Moju zaokupljenost Arnoldom i njegovom porodicom iskoristila je Sonja i nečujno mi prišla iza leđa. Nedostajalo joj je samo dva koraka da mi priđe i zatvori oči, nisam je čuo niti naslutio a ipak sam je primjetio. Sretan sam i pomalo ponosan na tu svoju sposobnost da primjetim one koji mi se prikaradaju, ali sad vidim da se i ona polako istopila jer sam Sonju morao primjetiti mnogo ranije.
– Opet si me primjetio, kako to?- upita i zagrli me čvrsto, previše čvrsto s obzirom da je ostala ljuta kad samo otišao od kuće.
– Odkud znam. Odgovorih potapšavši je po leđima i istovremeno preletjvši pogled po tropskom okolišu. Osjećam da me neko posmatra a to nije Arnold niti neko od njegove porodice.
– Jedan ružan, gadan tip je zviždao za mnom.- požali se Sonja spustivši se na panj pored mene.
– Pa tako obučena i možeš izazvati samo zvižduke.- rekoh odmjerivši kritički njenu pedalj dugu suknju i majicu koja pokriva samo grudi a vrpcama je spojena na leđima. – Zvižduke divljenja naravno.- dodadoh brzo, ali nedovoljno brzo je Sonja žustro skoči i frknu kao divlja mačka.
– Ti si prost, prokleto prost!
– čekaj srce pa rekao sam….
– Znam te ja, znam kakav si, u ostalom svi ste isti.- uvrijeđeno šmrcnu i pognute glave sjede pored mene.
– Dobro de, kako je izgledao taj tip, daj da ga….
– Eto, bila sam u pravu dobro kaže moja mama svi ste vi muškarci u svari samo mužjaci.- Ražesti se ona i ponovo naglo ustade. Grč bijesa joj se ukoči na licu a pogled prikova na nekog ili nešto iza mojih leđa.
– On.- prošaputa prije nego što sam se mogao okrenuti.
Dubok bas, razvučen, naglašeno kvaran govor beogradske ulice začu se u vidu pozdrava:
– Gde si bre džiberu, Kale bi dao brdo love da tvoju facu vidi u klozetskoj šolji.-
Bane blesavi Bane, idiotski naceren, inteligentan upravo kao Arnold možda malo i manje nadanio je svoju majmunsku facu nad mene. Veći je puno i sigurno jači od mene i mada ne pokazuje netrpeljivost prema meni nešto mi hladno prođe niz leđa.
– Vidi, vidi, Bane legenda, odkud ti ovdje?!- upitah glumeći radost što ga vidim jer ovi poluljudi su posebno sujetni pa kada ih neko nazove legendom, carom ili kraljem porastu za par cantimetara u sopstvenim očima, a Bane ni po čemu nije izuzetak od svoje vrste.
– Slušaj bate, ništa lično kužiš, Kale te ne miriše…jebiga rekao mi je da te dovedem, kužiš.- reče čini se iskreno zabrinut za moju sudbinu.
– Dobro.- razvukoh ustajući.
Zabinutost na Banetvom licu splasnu a oči se široko raširiše kada sam ga pogodio iznenadnim direktom u grudi malo ispod mjesta ne kojem se nalazi srce. Još dva udarca u mesnato crveno lice i kolos se nadje na koljenima. Sonjin vrisak se pomješa sa Arnoldovom rikom činilo se da će provaliti staklo i umješati se u svojstvu sudije u sukob između mene i Baneta. Iako nokautiran Bane prošišta. – Za ovu ću ti jebati kevu džiberu jedan!-
– Možda.- procijedih prije nego što mi se noga ote i završi u njegovim slabinama. Sonja ponovo vrisnu a cijela Arnoldova porodica zagraja.
– Idemo, ovaj više neće zviždati ni za čijom djevojkom, bar ne tako brzo.- rekoh ne pogledavši u Sonjino blijedo lice i oči pune straha.
Ma koliko i ona kao i većina žena prezire nasilje, naročito nasilje koje se dešava pred njenim očima duboko u sebi se osjeti polaskanom što se to desilo zbog nje. Ostavio sam je u uvjerenju da sam Baneta premlatio zbog nje i poveo u stan. Ponovilo se. Ovaj put je umorna ustala sa kreveta bez snage da virišti zajecala.
– Zašto, reci mi zašto?- upita slomljenim glasom.
– Ne znam,, brige valjda. Moje selo je spaljeno, porodica protjerana, očuh je ranjen…..
Dobra laž više vrijedi nego sto istina, a poluistina vise nego deset istina. čuvši moje opravdanje obrisa suze i nježno se nasmiješi zagrlivši me čvrsto objema rukama.
