Trebalo mi je vremena da se naviknem, da dobra zalogaj zalijem casom dobrog vina, a da mi savijest ne proradi. Bio je rat i svaki “luksuz” koji sam sebi priustio pekao me je kao so na rani, jer potrosen novac sam mogao upotrijebiti da pomognem nekom kome je to prijeko potrebno. Da su svi ljudi bolecivi kao ja, nebi bilo siromasnih a ni bogatih. Bio bi svijet nalik na utopisticke teorije Tomasa Mora i sve bi vjerovatno otislo do djavola.
Poceo je jedan novi rat. Devatnćst zemalja NATO pakta bombarduju Jugoslaviju. Nazivaju to misijom, iako su misionari umjesto molitvenika ponijeli bojne sjekire.
Drugi put za mjesec dana od kako, ne spavam a jedem kao pticica odlazim u restoran na veceru. Ne zato sto mi je do vecere vec zbog toga sto u stanu skoro da i nemamo niceg za jelo. Vrijeme nam prolazi izmedju posla i demonstracija, tako da ne stizemo da odemo u kupovinu
Prvi put mi je vecera prisjela jer je u nasem omiljenom restoranu Krone, legendom medju nasim restoranima u Svajcarskoj, slavio svoje pojavljivanje na televiziji jedan nas zubar. Uoci samog pocetka bombardovanja pojavio se emisiji uzivo i izgubio verbalni rat protiv jednog Albanca i voditelja emisije a ujedno i vlasnika TV kuce Rozea Savinskog. Nije da ga osudjujem sto je izgubio borbu koja nije bila ravnopravna, vec ne mogu da svarim to sto je slavio izgubljenu bitku. Po njegovom postupku se moze zakljuciti da mi Srbi uporno slavimo izgubljene bitke. Zli jezici rekose da se doktor potrudio i da je moguce kupiti video zapis njegovog nastupa na televiziji za ciglih sedamdeset franaka. Nisam razmisljao da li je istina ili zlonamjerna laz u svakom slucaju prisjela mi je vecera kao i sam dolazak u restoran.
Veceras ocekujemo prijatelje, i Milenu i Dragana oni stizu iz Amerike u koju su otisli krajem prve sedmice od pocetka bombardovanja.
U restoranu koji iako je pun jedva da se cuju razgovori. Svi su tuzni i zabrinuti, a rijedak smijeh i kada se cuje zazvoni kao kletva.
Nisu poznati glumacki par Dravic-Nikolic mada neodoljivo podsjecaju na njih kako imenima tako i izgledom. Unijese sa sobom dah vedrine i dobrog raspolozenja. Veselo pozdravljaju sve prisutne kao da ne primecuju kisele izraze lica i vlazne oci.
– Dobra stara Evropa.- zadovoljno rece Dragan smjestivsi se u stolicu pored mene.
-Da, America je stvarno lepa, ali Evropu ne bih dala ni zasta.- slozi se Milena pomilovavsi rukom svoju novu frizuru koja me podsjeca na srednjevijekovini sljem.
– Dobra ti je frizura.- zacvrkut amoja zenica trudeci se bez zle namjeri da oponasa Milenin mazan glas.
– Petsto dolora, skoro petsto dolora. To je nesto neponovljivo. Punih pet sati sam provela kod frizerke, uz to idu i dorucak, kafa, sampanjac, pravi mali parti sta da vam kazem.
Muka mi je. Zeludac prijeti da izjuri napolje. Milena i Dragan mi izgledaju kao vanzemaljci jer da su za moj sto sjeli Svajcarci bili bi manje odusevljeni svakodnevnim tricarijama ako znaju da moju zemlju bombarduje NATO alijansa.
Bit ce ovo kraj jednog druzenja i prijateljstva, pomislih pun negativne energije. Necu se moci uzdrzati a da Mileni i Draganu ne odrzim slovo o patriotizmu i ingnorantstvu.
Kao da ga Andjeli poslase konobar Baki se doklati do stola i pokazavsi mi pogledom prema ulazu u separe promrmlja:
– Zanimljivo predvanje. Jedan istoricar pa ako te zanima….
Zanima me.- docekah spremno i jedva promrmljavsi izvinjenje drustvu kliznuh u neveliku kvadartnu prostoriju punu duvanskog dima, sa desetek slusalaca pretvorenih u uvu.
Omalen tamnokos mladic nicim ne pokaza da je primjetio moj nenajavljen upad. Nastavi mekim ravnomjernim glasom razglabati:
– Dakle Franci dolaze od naseg Vranci. Znaci da je to srpsko pleme odgajalo posebnu pasminu konja crne boje, ali su kao i ostali za verske obrede koristili belog pastuva.-
– Mogu li postaviti jedno pitanje?- iznenada upita visok tamnokos muskarac.
– Samo da zavrsim.- uzvrati istoricar i nastavi verglati o vanzemaljskom porijeklu Srba, pominjuci cesto prezimena Pjanovic i Deretic.
Zavrtje mi su u glavi. Istoricar nas je doveo sa neke planete i to prije dvjesto cetrdeset hiljada godina, razjurio po planeti zemlji i ponegdje pomijesao sa domorodnim crncima koji su po njemu zaista evoluirali iz majmunima i njima zajednickog majmunolikog pretka, a dokaz za to je oblik crnacke lobanje.
– Stanite malo, samo malo.- grmnnuh iz dubine grudi.
– Samo da zavrsim.- molecivo me pogleda istoricar.
– Da ne zavrsite, recite mi samo jesu li nam onda svi ljudi na svijetu rodjaci, svi bijelci?- upitah odlucno iako su me ostali mjerili bijesnim pogledima.
– Da.- odgovori istoricar kratko.
– Nedao Bog da vam je teorija tacna, potrazio bih pomoc naucnika i napravio izmjenu na genetskom kodu s ciljem da se pretvorim u crnca.- rekoh ustajuci.
– Cekajte nisam zavrsio….- pobuni se on.
Neka bolje da ne zavrsis ili bar bolje da te ja ne cujem, pomislih. Izmedju praznog razgovora s ingnorantima tipa Milena i Dragan i slusanja ludog istoricara, izabrat cu trece, odlazak kuci sa praznim zelucem.
