U proslu srijedu, 26. februara, u Aucklandu je odrzan zeljno ocekivani gala koncert Djordja Balasevica, koji nas je pocastvovao svojom posjetom na kraju visesedmicne turneje po Australiji. Nama koji zivimo ovamo na kraju svijeta gostovanja nasih pjevaca su vrlo rijetka – otprilike jednom u tri godine, pa nije cudo da je za ovaj koncert vladalo veliko interesovanje. Zadnji put smo imali priliku da uzivamo u necem slicnom kada su prije 3 godine u Aucklandu gostovali Bajaga i Bora Corba.
Koncert je odrzan u veikoj sali Gradske vijecnice koja moze primiti oko 1700 gledalaca. Ta sala je inace ove godine proglasena za najbolju koncertnu salu na Novom Zelandu. Karte su bile $40, $50 i $60. Cujem da je Djole i u Melburnu imao koncert u slicnoj sali i da su karte tamo bile jos skuplje nego ovdje (A$80 ili NZ$85). Onima koji nemaju osjecaj koliko je to skupo za nasu raju koja tavori vamo dole, okrenuta naglavacke u odnosu na vas na sjeveru, moram da objasnim da sam se zaprepastio kad sam prije 11 godina stigao u Melburn i vidio nase stare iseljenike kako se dvoume da li da odu ili ne odu na proslavu Nove Godine po cijeni A$25, u sto je bila ukljucena muzika, jedno pice i janjece/prasece pecenje.
Po dolasku ispred Gradsku vijecnicu prijatno sam se iznenadio sa velikim brojem nasih ljudi koji su cekali na pocetak koncerta. Cuo sam u prolazu da je prodato je oko 970 karata. Vrlo impozantna cifra imajuci u vidu da nas i nema vise od 3-4 hiljade u Aucklandu i da sam od mnogih cuo da im ne pada ni na na pamet da dodju slusati Djoleta zbog njegovih izrazito proevropskih stavova i opcenito (po njihovom misljenju) neprimjernih izjava koje je davao o Srbima i Srbiji u proteklih burnih desetak godina.
U ocekivanju pocetka koncerta prisao sam organizatoru (jedan moj poznanik, srpska izbjeglica iz Splita), cestitao mu na organizaciji (to mu je bio prvi posao sa estradom) i sugerisao mu da smjesta pocne pregovore za naredni poduhvat – mozda gostovanje Lepe Brene. Rezignirano je odmahnuo rukom. „Sad sam se zajebao i vise nikada. Finansijski cu nacisto propasti“. Znao sam da je imao nekih dodatnih troskova oko otkazivanja koncerta prethodne sedmice (Djole nije uspio da dobije vize za neke clanove svoje ekipe) ali mi ipak nije bilo jasno zasto ce da propadne kad je prodao skoro tisucu karata.
Ubrzo sam shvatio u cemu je razlog finasijskom razocarenja mog prijatelja.
Usli smo u salu. Nakon kratkog iscekivanja na pozornici se pojavio Djole popracen freneticnim aplauzima. Obucen, kao i uvijek, u stare famerke, otrcanu crnu majicu kratkih rukava, sa legendarnim crvemim teniskama na nogama, zauzeo je poziciju pred mikrofonom sa rukama duboko zavucenim u dzepove (odakle ih je za cijelo vrijeme koncerta vrlo rijetko vadio, dovodeci u dilemu sve prisutne sa cim se to igra u dzepovima).
Za mene je to bio prvi put da ga gledam uzivo. Ucinilo mi se da je mnogo je ocelavio i ostario u odnosu na one slike sa kojih ga se ja sjecam. Moram priznati da mom razocarenju sa njegovim izgledom doprinijela i cinjenica da smo isto godiste (obojica smo rodjeni u cuvenoj godini kada je umro Staljin – 1953.). Gledajuci ga onako zdepastog i ruznog postalo mi je jasno zasto se, za razliku od ostalih nasih estradnih zvijezda, zadrzao samo na jednom braku (cime se pohvalio u toku koncerta).
Elem, Djole je poceo koncert. Prvo nam se izjadao da uopste ne zna iz koje zemlje dolazi jer svaki cas mora da provjerava novine da vidi kako mu se otadzbina zove. Zatim nam se izvinuo na ocigledno napuklom glasu sa kojim govori. Kao, neki su mu savjetovali da zbog toga otkaze koncert ali je on smatrao da bi to bilo neprofesionalno pa je ipak dosao (kako ce se kasnije pokazati trebo nam je vala zbog te falinke vratiti makar pola para koje smo platili za karte).
Mislio sam sad ce dat znak toncu da pusti matricu i pocet pjevati, kao i svi odstali nasi pjevaci koji se zapucuju na gostovanje u daleke zemlje. Kad vraga, podsmijehnu se on takvima (aludirajuci na Bajagu i Boru Corbu) i poce da najavljuje svoje muzicare. Oci sam izbecio kad sam vidio da je doveo kompletan orkestar od sest clanova (ustvari 7, jer im se kasnije pridruzio violinista). Valjda je doveo jos nekog tehnicara jer sam kasnije cuo da ih je doslo devetorica, a da mu se producent nije razbolio bilo bi ih cak deset. Tad mi je postalo sasvim jasno zasto se organizator koncerta hvata za glavu, razmisljajuci kao je za pare koje je skrkao na ovaj koncert mogao dovesti 9 drugih pjevaca da pjevaju uz matricu ili uz pratnju nasih vrsnih lokalnih muzicara.
Avaj, kad su momci poceli svirati i Djole pjevati i ja sam se pridruzio organizatoru u njegovom razocarenju. Pokazalo se da Djoletovi muzicari koji sebe nazivaju vrlo provokativnim imenom „Unfuckable“ zive veze nemaju sa muzikom (sem mozda pijaniste, mada bi i njega izbacili iz svake kafane u kojoj bi probao hljeb zaradjivati sviranjem). Jedini izuzetak medju njima je bio stari cigo, violinista, koji im se kasnije pridruzio. On je zaista brilijantno odsvirao svoje partiture u ono malo vremena u kojem je imao priliku da nam pokaze sta zna.
Da muka bude veca, na Djoletov vec spomenuti problem sa glasom (koji mu nije nesto narocito ni kad je zdrav), nadodao se dodatni problem katastrofalno loseg ozvucenja. Ja koji dobro poznajem sve njegove pjesma muku sam mucio da razaznam rijeci, a da ne spominjem djecu koju smo doveli da cuju o cemu to ciko tako lijepo pjeva.
Ostalo mi je osobito zao sto nisam uhvatio rijeci njegovog najnovijeg umjetnickog ostvarenje – pjesme „Ja je ljubim, ona podriguje!“ koju je napisao kao parodiju na najnovije etno pjesme u stilu „Ja pod stolom a pod kim si ti!“.
Ostali smo uskraceni, iz nepoznatih razloga, i za onu njegovu cuvenu pjesmu posvecenu Titu, napisanu davnih 1970-tih, mada sam ocekivao da ce je zapjevati jer je jedan od organizatora koncerta ponosno paradirao salom sa majicom na kojoj je bila Titina fotografija sa porukom „CUVAJTE MI JUGOSLAVIJU!“. Izgleda da je tu pjesmu Djole definitivno skinuo sa repertoara.
* Napravit cu ovdje malu digresiju da objasnim stovanim clanovima ZEMAIL-a da njegovanje uspomene na lik i dijelo druga Tita nije nista neobicno ovdje na Novom Zelandu. Novi Zeland je imao srecu da su u njjega dolazili mahom projugoslovenski orjentisani Dalmatinaci i prave jugoslovenske patriote kojima je Tito bio i ostao zakletva. U centru grada se nalazi najveci hrvatski klub (Dalmatinski klub, prije 1992. poznat pod imenom Jugoslovenski klub) koji trenutno jedini u svijetu jos uvijek drzi na pocasnom mjesti Titovu sliku. Biblioteka tog kluba sa preko 700 clanova je prepuna marksistice literature a u muzeju se nalaze brojne fotografije hrvatskih partizana, njihove ratne zastave i znamenja iz tog doba. U tom klubu se okupljaju ne samo Hrvati nego i brojni pripadnici ostalih nacija iz bivse Juge. Naravno na periferiji grada postoji i „Pravi hrvatski klub“ kao i „Ultranacionalisticki hrvatski klub“ u kojem se okuplja mala grupica pravih ustasa.
Najblistaviji momenti Djoletovog koncerta, koji se na ocaj mnogih od nas pusaca i ljudi sa slabim mjehurom otegao na nevjerovatnih 4 sahata, bili su brojni predasi izmedju pjesama u kojima je Djole svoijim duhovitim observacijama demonstrirao da je neosporno nas najbolji „stand-up comedian“ (kojem ni Minimax nije ravan).
Pricao nam je kako je izazvao pravu buru odusevljenja na svom nedavnom koncertu u Zagrebu kad je publici reko da je „ponosan sto im se obraca na svom maternjem jeziku – hrvatskom“, da bi im ga za par sekundi majstorski spustio (?) dodajuci „al’ vam zato pjevam na srpskom koji je iskvarena varijanta hrvatskog“.
Prava steta sto se ne kane pjevanja i umjesto toga pise pjesme za druge i zabavlja narod onim u cemu je najbolji – izuzetno vrckavim humorom na racun nasih brojnih mana i slabosti.
Mislim takodje da je malo pretjerao sa stalnim isticanjem sebe kao zrtve Slobinog tiranskog rezima i i dokazivanjem kako je dobrodosao kao pjevac u svim glavnim gradovima bivsih republika i pokrajina SFRJ (jedino se nije pohvalio koncertom u Pristini). Kao da mu mi ne vjerujemo da je on pravi europski gospodin demonkrata koji u sebi nema ni trunke sovinizma ili ne daj boze srpskog nacionalizma.
Kad poredim ovaj Djoletov koncert sa davnim koncertom Arsena Dedica kojeg sam imao priliku da slusam u prijeratno doba u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, sve sto mogu da kazem je da je razlika izmedju kocertnog umijeca njih dvojice kao izmedju boga i sesirdjije (moje cestitke Josipu Dujmovicu sto je izabrao da u Zenici ove godine organizuje „Arsenijadu“ a ne “ Balasevicijadu“). Kad vec poredim ovu dvojicu giganata nase muzicke scene nije li interesantno da imaju isto podrijetlo, pa da im se cak i otac isto zove – Jovan/Jovo. Cini se kao da je mjesavina pola hrvatske a pola srpske krvi idealan recept za stvaranje muzickih genija tipa njih dvojice.
Nama koji smo ostali pomalo razocarani muzickim dijelom Djoletovog koncerta ostaje za utjehu (tj. osvetu) je Djole stigo u Auckland na jedan od najruznijih kisnih dana koji se mogu zamisliti, te da je po unaprijed napravljenom planu bio primoran da po istom takvom vremenu sutradan krstari na brodu na kojem je ponovo morao zabavljati nasu raju koja je platila $55 po glavi za taj uzitak „druzenja sa Djoletom“. Ko se po kisnom danu nije vozao brodom oko Aucklanda nemoze ni zamisliti koliko je depresivan i kaznjavajuci taj cin.
Za one koji ce nakon ovog mog „izvijesca“ biti u dilemi da li da odu na Djoletov koncert kad zaluta u njihovo mjesto imam koristan savjet. Otidjite, ali obavezno ponesite sa sobom vokmen i par Djeletovih najboljih CD-ija. Ako Djole bude ponovo promuko i/ili ozvucenje lose, lijepo stavite one male slusalice u usi i uzivajte slusajuci njegove pjesme dok ga gledate kako otvara usta na pozornici. Kad prestane pjevat, onda fino izvadite slusalice i slatko se ismijte slusajuci njegove duhovite observacije. Jedino u takvoj kombinaciji mogu vam garantovati da cete dozivjeti kompletnu satisfakciju (naravno pod uslovom da mozete izdrzati i do 4 sata bez cigara i posjeta WC-u).
Djole i njegova ekipa su otisli iz Aucklanda bogatiji za $20 000 dolara. Ja sam nakon njegovog koncerta otisao u krevet premoren ko da sam vazdan kopo i presrecan sto nisam pjevac. Nikad mi nece biti jasno kako ti nesrecnici izdrze da iz dana u dan satima pjevaju sa velikim elanom iste pjesme i ponavljaju jedne te iste „duhovitosti“. One koji piju i makar malo se krecu po po podijumu (poput Bore Corbe) jos nekako i razumijem, ali one sto se poput Djoleta dernjaju po 3 i po sahata da a ni kap vode ne popiju, stojeci pri tome strogo u istom mjestu – to zaista nikad necu razumjeti. To je neka posebna sorta ljudi.
Toliko o Djoletu i njegovom „gala koncertu“.
Maksuz selam svima iz kisovitog i oblacima prekrivenog Aucklanda (nije cudo da su ovu zemlju Maori davno nazvali Aotearoa, sto na njihovom milozvucnom jeziku prepunom samoglasnika znaci „Zemlja dugog oblaka“)
