Josip Perković je u tajnoj službi uglavnom radio na funkcijama u vezi sa borbom protiv neprijateljske emigracije, podseća zagrebački Jutarnji list.
Uhodio je, kako navode, hrvatske emigrante, razvio mrežu doušnika u emigrantskim krugovima u inostranstvu, obrađivao je ili nalagao obrade onih koje je služba smatrala hrvatskim nacionalistima ili teroristima, među kojima je nesumnjivo bilo i nasilja potpuno neuobičajenih za jednog intelektualca ili sveštenika.
Perković je, dodaje se, dogurao sve do pozicije prvog čoveka republičkog SDS-a u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Početkom 90-ih se uključio u borbu za osamostaljenje Hrvatske te je, zajedno s nekim ljudima koje je pre obrađivao, učestvovao u stvaranju hrvatskih tajnih službi, piše ovaj zagrebački dnevnik.
Sada mu se pak u Minhenu sudi za učešće u ubistvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Volfracfausenu kod glavnoga grada Bavarske.
Iza tog ubistva, više to nitko ne spori, navodi list, stajala je tajna služba SFRJ, kao i iza niza drugih likvidacija.
Na suđenju u Minhenu Perković se do sada branio ćutanjem.
„Zbog svega toga nije baš lako zamisliti tog čoveka, koji greje optuženičku klupu pod optužbom za teško ubistvo, kako skrušeno stoji pred oltarom, sluša misu i sklopljenih ruku moli: Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo da sagriješih vrlo mnogo… Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh…“, piše Jutarnji list.
A koliko god to bilo teško uklopiti u njegov profil, Josip Perković to ipak čini u minhenskom zatvoru Štadelheim, povrdio je njegov advokat Anto Nobilo.
„Da, dopušteno mu je da ide u crkvu u krugu zatvora. To je njegova lična stvar. Ja sam ateist i ne želim u to da se mešam. Ne znam koliko je Perković praktikovao veru i da li je bio vernik“, rekao je Nobilo.
Dodao je da zna da je Perković još u školskim danima bio ministrant u crkvi.
„Je li se Perković pod stare dane, u 72. godini života, uistinu ‘preobratio’ i vratio veri u Boga? Je li mu bilo dosta samoće u ćeliji istražnog zatvora? Je li to naznaka mogućeg ‘pokajanja’ i u samom sudskom postupku ili se možda radi o nečemu posve drugom? Odgovore na ta pitanja zna samo Josip Perković čiji komentar trenutno nije moguće dobiti“, navodi hrvatski dnevnik.
Prema informacijama iz sudskih kuloara u Minhenu, Perkovićevi nemački advokati zatražili su sredinom aprila od suda da njihovom klijentu odobri nešto blaži režim u istražnom zatvoru.
Perković se naime u minhenskom zatvoru u strogoj izolaciji nalazi duže od dve godine, od kraja januara 2014. Sve vreme bio je sam u ćeliji, nije izlazio u šetnje u dvorištu zatvora s ostalim zatvorenicima, a svi njegovi kontakti bili su strogo nadzirani. I posete članova porodice odvijale su se tako pod nadzorom policijskih službenika uz obavezno prisutnog prevodioca.
Nije mogao ni da primi ni da pošalje pismo, a da ono nije prethodno pročitano od zaduženih službenika.
Advokat Nobilo smatra da su tako strogi uslovi neprimereni, pa je odbrana, kaže, tražila da se njihovom klijentu omogući šetnja u dvorištu zajedno s drugim zatvorenicima da bi ipak mogao ostvariti kakve-takve socijalne kontakte.
Sud je taj predlog odmah i prihvatio.
Tako je Perkoviću dopušteno da posećuje katoličke mise u kapelici u krugu zatvora, a prvi put su mu odobreni i nenadzirani kontakti sa zatvorskim sveštenikom i njegovom saradnicom koja govori hrvatski jezik.
Svrha tih kontakata, kako se navodi, trebalo bi da bude duhovna obnova, odnosno psihološka pomoć zatvoreniku Perkoviću.
Perković je osim toga preko svojih advokata tražio i dobio dozvolu da preko zatvorskih sveštenika prima biblijske tekstove na hrvatskom, kao i crkvenu štampu.
Tako Perković osim dokumenata vezanih uz sudski spis sada u svojoj ćeliji čita i Glas Koncila iz kojeg se može informisati o verskim, ali i drugim događajima u Hrvatskoj, piše Jutarnji list.
