Rijeka – Zagrepčanin Robert Martinović Purger i Šibenčanin Elvis, koji bi bez problema pobedio na takmičenju Prislijevog dvojnika u Vegasu, često sviraju staru stvar Dina Merlina Moj je život Švicarska. Osim dobre melodije, Elvis i Purger, poručuju još mnogo toga.
Riječani su nekada zaista imali takav život. Bili su Švicarska na Jadranu i oni koji pamte ta stara, prokažena vremena, sećaju se kako je u doba socijalističke Jugoslavije, dohodak jednog običnog trudbenika Riječkog, po stanovniku, bio jednak prosečnom stanovniku zemlje mog ručnog sata.
– Sve ti je ovo sa našim bajnim republikama otišlo u… – pričaju četrdesetsedmogodišnji Purger i četrdesetdvogodišnji Elvis, dok Splićanin Miro, boem i Dalmoš, od one stare sorte, kao da je izleteo sa kastinga za nastavak Velog mista, pojednostavljuje ono što svirači ne govore direktno:
– U Jugi smo bili carevi, sada smo beda – šeretski se smeje Splićanin, koji sa gitaristima iz Zagreba i Šibenika, luta ulicama multietničke Rijeke. U Zagrebu, Purgeru nema života. Ni Elvisu u Šibeniku.
Potom, da bi me uverili kako su savršeno ozbiljni u svom jugonostalgičarskom dertu, kreću sa svirkom. Najpre dokazuju kako je Bora čorba i dalje poželjan na Jadranu, urlajući Pogledaj dom svoj, anđele. Potom pevaju Olivera Mandića:
– Poludeću, poludeću… – nastavljaju oni sa Oliverovim refrenom, privlačeći Riječane koji su se okupili u strogom centru, proslavljajući nastupajuće maškare.
čak je i na štandu, ispred nekoliko komada lakog oružja, jedan od veterana hrvatske vojske, nekako nežno uzdahnuo na pomen bivše Jugoslavije. član je kompanije za zaštitne i isteražne delatnosti, sa suptilnim nazivom Pretorijanska garda. Ali pretorijanac rmpalija, nešto viši od dva metra i nešto krupniji od Švarcenegera, osvrnuo se oko sebe, uočio da ga niko ne posmatra i priznao da se nekada živelo kako dolikuje čoveku.
Vri na gradskoj pijaci, među tezgama, u onom deli Rijeke koji zasipa velika plima, pa se poslednjih meseci događa da se od snage mora, podiže tlo. Ili se tako bar čini Slavici Marić, penzionerki poreklom iz Knina, koja viče mušterijama, dovikuje se sa komšijama na tezgama – brbljivim Makedoncem i ćutljivim Albancem – savršeno se uklapajući u polifoniju koju stvaraju Purger, Elvis i ulični orkestri što najavljuju karneval. Od morskih plodova do paradajza, od rikula do maslina, prelivaju se boje voća i povrća, savršeno se uklapajući u arhitektonsko bogatstvo kojim dominira barokni gradski toranj sa satom – čuvena ura.
Penzionerka Slavica i dalje kuka nad svojom teškom sudbinom. Bila je spremačica, živi od penzije od 180 evra. Bilo je dovoljno da kažem da dolazim iz Beograda, pa da započne sa uobičajenim ritualom prodavaca na pijaci. Ajme meni, što bi rekao Splićanin Miro, ovaj siromašni svet bi oživeo maršala, prišio bi mu još jednu zvezdicu na epoleti, samo nek u more pobaca novobogataše i one koji su se obogatili na narodnoj nesreći.
– Dok je bilo Juge, nije bilo tuge – setno će Slavica, a potom se javlja na mobilni telefon, istovremeno razgovarajući sa mušterijama.
U kancelariji Vidoja Vujića, župana Primorsko-goranske županije, svakako da nije zvanična politika pustila suzu za Jugom, za kojom transparentno i sa popriličnim revolucionarnim nabojem tuguju Purger, Elvis, Miro i Slavica. Međutim, kada slušam župana Vujića, koji govori kako je propala riječka industrija, kako se ljudi masovno učlanjuju u političke partije da bi se zaposlili u javnom sektoru, kako nikome ne pada na pamet da radi kod privatnika – ako ga baš muka ne natera – i kako je natalitet takav da će za pedesetak godina jedva biti i Hrvata i Srba, pitam se, gde sam to ušao: kod hrvatskog ili srpskog političara.
Nekada smo živeli u srećnija vremena, sada životarimo u istovetnom modelu tranzicije koja večno teče. Industrijski giganti su nestali, poput Torpeda, hrvatske fabrike traktora, ili čuvene konfekcije RIO, koja je izvozila, možete misliti, odela u Italiju, a ono što je preostalo, nosili su društveno-politički radnici Hrvatske. I najveća hrvatska luka tone u krizu, i ona se sa izgubljenim fabrikama i brodskim kontejnerima nalazi na terminalu uspomena onog gubitničkog sveta sa pijace, ili sa korzoa pod urom, kojima se često podsmevamo… Valjda zato, jer nas podsećaju na vremena kada smo bili normalni.
Na terasi Skaj bara, sa čijeg krova se vidi panorama Kvarnerskog zaliva, ćaskam sa biznismenom Zlatkom, Srbinom iz opštine Viškovo, koja se prostire na brdu iznad Rijeke, o fenomenu tuge za Jugom. Zlatko je suviše pragmatičan da bi ga doticala ta iracionalna nostalgija. On posluje sa Slovencima, održava veze sa Beogradom, koketira sa poslovnim ljudima severa Italije, ali priznaje kako ga svaki iole obavešteniji došljak u Rijeku, čim zine, upita za neke od omiljenih toponima iz ju-mitologije: gde se nalazi fudbalski stadion Kantrida, šta li je sa levim krilom Rijeke Damirom Desnicom i voze li se i dalje moto-trke – ili se možda snimaju vesterni – na opasnom Grobničkom polju.
Oni mlađi, pitaju samo jedno: Da li je Severina i dalje u Rijeci ili se vratila mužu, u Srbiju.
Aleksandar Apostolovski
