Ugledni hrvatski iseljenik u Argentini, arhitekt Gajo Bulat (72) tajnik je Argentinsko-hrvatske gospodarske komore i potpredsjednik Komore za urbanisticke poslove ove južnoamericke države, a povod za naš razgovor, osim njegove struke, svakako su i korijeni ovog Splicanina koji je domovinu napustio 1962. godine. Njegov je, naime, pradjed jedan od prvaka narodnjackog pokreta u Dalmaciji i splitski gradonacelnik Gajo Bulat, a cija se 120. godišnjica pobjede nad autonomašima na izborima za Dalmatinski sabor slavi upravo ove jeseni. Po majci je od roda Tripalovih koji su bili vlasnici gotovo citave Cetinske krajine, a po uvjerenju socijalisti, pa su nakon Drugog svjetskog rata veliki dio svog bogatstva prepustili – narodu. Dakle, današnjim rjecnikom govoreci, s jedne strane desnicari, a s druge ljevicari, ali i jedni i drugi vjerni svojim idealima.
Moj je otac Tomislav do rata bio direktor tvornice cementa Dalmacija, a kad smo pobjegli pred fašistima u Zagreb, bio je na celu koncerna Bata. Zbog toga je 1945. godine osuden na smrt, no uspio se izvuci, i zajedno s bratom Edom, ministrom za oslobodene hrvatske krajeve u Vladi NDH, stigao u Argentinu, bez novcica u džepu. Tako je danas od velikog bogatstva Tripalovih ostala tek koja livada, a od Bulatovih teren na zapadnom dijelu splitske Rive, za koji pokušavam ostvariti povrat. Vi ste u Argentinu otišli dosta kasnije?
Iako sam bio poprilicno uspješan arhitekt u Hrvatskoj, i pet godina sam radio na važnim projektima, poput novog krila splitske bolnice, komunisticki sustav nije odgovarao mojim ambicijama. Stoga sam i ja, prije cetrdeset godina, stigao u Buenos Aires, poceo ubrzo raditi u struci i dobro se snašao.
Vrlo dobro poznajete situaciju u argentinskom gospodarstvu koje je nakon sjajnog uspona, u devedesetima zadesila katastrofa. Neki ekonomski analiticari govore da bi se slicno moglo dogoditi i Hrvatskoj, a vjerujete li Vi u to?
Uspon Argentine seže još u 19. stoljece, a ona je pocetkom prošlog stoljeca bila pojam blagostanja i poštovanja ljudskih prava. Do 1930. godine u njoj je došlo do nevidenog razvoja, i dosegla je peto mjesto medu svjetskim državama po prihodima stanovnika, izvozu, proizvodnji i društvenome standardu, no u novi milenij ulazi ekonomski, politicki i socijalno potpuno slomljena, gotovo bez izgleda u skori oporavak. Sada je 25 posto stanovništva nezaposleno, potpuni je kolaps proizvodnje i bankarskog sustava, blokirani su štedni ulozi gradana…
Puno je razloga za takav slijed dogadaja. Tijekom zadnjih pedeset godina politicki i državni sustav izdržavao se bogatstvom koje su namakli prethodni naraštaji, novcem ukradenim mirovinskim fondovima, tiskanjem novca bez pokrica, što je stvaralo stalnu i nezaustavljivu inflaciju, a administracija je narasla do nevjerojatnih razmjera s gotovo dva milijuna državnih službenika.
Politicari koce pomoc iz dijaspore
Financijski sustav davao je državi zajmove uz visoke kamate koje proizvodnja nije mogla podnijeti, a nagli pad proizvodnje od 1998. godine dovodi do obezvrjedivanja državnih obveznica, sloma financijskog sustava, socijalnog kaosa i propadanja svake fizicke i pravne sigurnosti. Paradoksalno je da bogati argentinski gradani koji su na vrijeme izvukli svoj novac, imaju na racunima u zemljama „financijskog raja“ više gotovine od argentinskoga godišnjeg proizvoda, dok je srednja klasa u bankama izgubila sve što je stjecala citavog života.
Kakvu, prema tom primjeru, sudbinu predvidate hrvatskom gospodarstvu?
Isto što se dogodilo Argentini može se dogoditi i Hrvatskoj kada završi s prodajom onoga od cega živi. Ipak, prednost je Hrvatske u malom broju stanovnika jer su cetiri i pol milijuna u svjetskim razmjerima gotovo zanemarivi. Uz pet-šest pravih projekata kriza se može izbjeci. No, bez proizvodnje nikome nema spasa. Hrvatski gradani uzimaju kredite da bi kupili nove automobile i modernu odjecu, i pili kavice na Rivi… A, pitam vas, odakle ce vracati novac ako nema prozvodnje?! K tome, uzimaju se zajmovi da bi se uvozilo sve i svašta iz inozemstva, a vecina tih artikala mogu se i ovdje proizvoditi. Naši štediše, uza sve to, na žalost ne znaju da strane banke u koje oni ulažu novac, smatrajuci da je tu sigurniji, imaju istu pravnu strukturu kao i bilo koja hrvatska banka, te njihove središnjice nemaju nikakve obveze prema podružnicama.
Koja proizvodnja po Vama ima perspektivu u Hrvatskoj?
O puno toga bi se moglo govoriti, ali recimo da bi proizvodnja zdrave hrane trebala biti hrvatski adut s kojim ce osvojiti zapadno tržište. Hrvatska ima goleme površine tzv. odmorene zemlje, kakva u Europi gotovo da više i ne postoji. Prehrambena idustrija, i to vrlo dobra, vec postoji, ali bi je trebalo više i agresivnije propagirati u svijetu. Slavonska hrastovina, uzmimo, pojam je kvalitetnog i skupocjenog drva u Argentini, i kad bismo nastavili nabrajati, nakupilo bi se puno toga. Jasno da bi i turizam, a osobito nauticki, trebao biti u vrhu jer su jadranski otoci blago koje je još neotkriveno, a naše more je najbliže toplo more sa zaledem sve do skandinavskih zemalja.
U Hrvatskoj birokracija, a tu mislim na politicare, ne dopušta da netko osim njih uspije. A mi u dijaspori koji bismo i te kako mogli i znali pomoci maticnoj državi, jer slicnih primjera imate koliko hocete, potpuno smo zapostavljeni… Može li Vaša Komora pomoci Hrvatskoj da se „prosvijetli“?
Naravno, imamo dovoljno iskustva i kontakata u svijetu da bismo bili pri ruci našem gospodarstvu, ali na koncu se sve svodi na to da Komoru održavamo na životu iz cistog patriotizma. Primjerice, šaljemo poruke Hrvatskoj gospodarskoj komori preko elektronicke pošte, a ona ne odgovara. Na žalost, socijalisticki mentalitet još vlada u ovdašnjem gospodarstvu, a njegovi su najveci dometi bili dobre vecere i službeni putovi. Ovakvo stanje s rasprodajom strateške imovine u Hrvatskoj može potrajati još koju godinu, a usporedio bih tu situaciju s obitelji koja prodaje zalihe da bi preživjela. Na koncu založi i kucu, i onda je izbace na ulicu. Spominjali ste velike projekte koji bi mogli biti izlaz za Hrvatsku, pa bih Vas podsjetio na fijasko projekta AFCO koji je u Split trebao sasuti golem novac.
Vrlo dobro sam upoznat s tim projektom i preko svojih veza u Washingtonu sam nastojao ispitao o cemu se radi. Držim kako je taj projekt u startu krivo prezentiran, s onim šarenim slicicama, a nigdje nije bilo ozbiljne ekonomske i urbanisticke razrade. Ipak sam tadašnjem gradonacelniku Ivanu Škaricu savjetovao da se projekt ne odbaci, nego puno detaljnije razmotri. Iako se ne može raditi kako se kome prohtije, Split nije u mogucnosti previše birati jer nema proizvodnje, a ovim bi se riješile neke kljucne stvari, poput izmještanja luckog i željeznickog terminala u Sjevernu luku, pa bi se rasteretilo gradsko središte. Treba gledati malo u buducnost, pa cete vidjeti da ce se izgradnjom autoceste i sasipanjem te goleme kolicine automobila iz citave Europe na uske splitske ulice koje vode do luke stvoriti kaos. Stoga centar treba zaobici, a gradsku luku otvoriti brzim brodovima, jahtama i krstašima.
Ugodan život na kredit
Što Vas ljuti kad boravite u današnjem Splitu?
Kao covjeka od struke, ali i Splicanina zaljubljenog u svoj grad, svakako urbanisticki nered i nedostatak želje da se to riješi što prije. Split je jedini grad presjecen na dva dijela, jer da biste s jednog dijela Rive došli na drugi, a to je razdaljina od tristotinjak metara, trebate ici okolo cijeloga grada, voziti se pola sata! To je strancima neshvatljivo. Nikoga ne brine što su hoteli u ocajnom stanju i što nema turistickih postelja, umjesto da ovaj grad bude središtem elitnog turizma, cija ce sezona trajati od travnja do studenoga. Split zaslužuje vrhunske arhitekte i svoje probleme mora rješavati na medunarodnim natjecajima jer ce tako dobiti kvalitetne projekte.
Druga stvar je nacin života. Socijalizam je ljudima omogucio da jeftino dodu do stanova i onda se više za drugo nisu previše mucili. U Splitu se ne živi bogato, ali svakako ugodno. Jer nigdje u svijetu nisam vidio da u podne radno sposobni ljudi sjede u kavanama i piju kavu, a istodobno uzimaju zajmove kod banaka!
