Vijest da je hrvatski teniski stručnjak Nikola Pilić postao savjetnik reprezentacije Srbije, list „Slobodna Dalmacija“ započela je ovako: „Hrvatski teniski stručnjak Nikola Pilić postao je savjetnik reprezentacije – Srbije!?“ Neko manje upućen upitaće se zašto, prema „Slobodnoj Dalmaciji“, Nikola Pilić ne postaje savjetnik reprezentacije „- Srbije.“, nego postaje savjetnik reprezentacije „- Srbije!?“. Zašto on ne odlazi raditi u „Srbiju.“, nego odlazi raditi u „Srbiju!?“
Da je, uzmimo, Pilić svoj profesionalni angažman ostvario u NJemačkoj, Italiji ili Grčkoj, rečenica s tom informacijom završila bi staloženom i neutralnom tačkom, a ne uskličnikom i upitnikom, zgroženošću i začuđenošću, znakovima koji pozivaju čitataoca da ukruti svoje nacionalno biće i obrati pozornost na slučaj vjerovatne izdaje.
Mala interpunkcijska gomila – „!?“, a moglo je i „?!?“, ili recimo „!?!“, no i „!?“ je sasvim dovoljno poslužila autoru vijesti da iskaže stanje svoje očigledne nadraženosti, a da pritom ne posegne za nekom od sočnih kvalifikacija iz bogatoga fundusa hrvatskoga književnog jezika. Uskličnik i upitnik – u nedostatku formulacija koje bi objedinile i rutinsku nacionalističku isključivost i rutinsku građansko-liberalnu širinu – nešto su poput dimnih signala što ih novine odašilju čitaocu kako bi probudile njegov patriotski adrenalin i upozorile na opasnost.
Nema sumnje da će se Nikola Pilić sljedećih dana nadobivati javnih batina – štaviše, prve su obilne porcije već počele stizati – ali, u trenutku njegove inicijacije u nacionalnog izroda, kletva je jasno i efikasno bačena i kada nema riječi kojima bi se opisao njegov gnusni čin. Već sutradan „Slobodna Dalmacija“ je objavila anketu gdje se slučajno izabrani predstavnici „naroda“, tj. njegovi „glasovi“, nisu oslanjali na interpunkcijske trice i kučine. Jedan je „glas“ tako ustvrdio da ga „uopće ne iznenađuje što je Nikola Pilić odlučio pomoći Srbima“, jer, koliko on zna, „i žena mu je Srpkinja, a i on je uvijek nekako bio projugoslavenski orijentiran“. Drugi je „glas“ Piliću poručio kako „ne bi iša tamo da ima imalo pameti“, tj. da bi mu „bolje bilo da je osta ovdi u Hrvatskoj, među svojim narodom“… Za „ženu Srpkinju“ i „projugoslavensku orijentaciju“ zadužen je, naravno, „narod“, koji – prema boljim demokratskim običajima – također ima pristup dnevnim novinama, a novine su u svojem profesionalnom segmentu dužne tome „narodu“ ponuditi odgovarajuće uskličnike i upitnike, dakle kvalitetne i dovoljno razumljive znake za uzbunu. Baš kao što su donedavno, takođe uz pomoć uskličnika i upitnika, novine svome „narodu“ dodavale noževe i sjekire.
