A prije tačno trideset i dvije godine – ovaj događaj sam ti prepričavao, ali moram opet – u vrijeme najgoreg rata u Bosni, dok je i u Hrvatskoj rat još trajao, Slavko Goldstein, čuveni zagrebački knjiški urednik, pisac i aktivist – prvo antikomunistički, onda antinacionalistički – uz pomoć izvjesnih elemenata u međunarodnoj zajednici organizirao je u Zagrebu razgovor intelektualaca iz Srbije i Hrvatske.
U to vrijeme, u novembru 1993, iz jedne u drugu zemlju putovalo se preko Madžarske (da, ekscentrično, kao i Krleža, pišem Madžarske, a ne Mađarske!), granice su blindirane i plombirane, činilo se da će zauvijek tako ostati, međusobna omraza savršeno je funkcionirala između ostaloga i zato što je to bilo vrijeme prije interneta i prije kablovskih i satelitskih televizijskih programa, tako da iz Zagreba na ekranu nisi mogao vidjeti živa Srbina, niti si mogao čuti da netko izgovori srpsku riječ.
Goldsteinu je uspjelo da organizira skup, da pronađe novce, osigura podršku svih zapadnih ambasada, a onda i da od vlasti dobije potpune sigurnosne garancije.
I tako su, tog mračnog novembra, u Zagreb doputovali: Miladin Životić, Nebojša Popov, Dušan Makavejev, Slobodan Selenić… I naravno, došao je Filip David.
Istoga tog dana kad se raščulo da su došli, krenuo sam do hotela u kojem su bili smješteni, tada najluksuznijega gradskog hotela Intercontinental, stigao sam do recepcije i upitao recepcionera za gosta Filipa Davida.
Odgovorio je, čudno me gledajući, da nije u sobi. Zahvalio sam na odgovoru, pozdravio i krenuo prema centru grada.
Dvadesetak minuta kasnije sam – uhapšen!
Ustvari, možda i nisam uhapšen, nego su me dvojica zaskočila i prilično grubo ubacila u vozilo.
Iz nekog razloga se u žargonu pogodnom za ovakve situacije automobil uvijek naziva vozilom.
Priveli su me u zgradu neke ozbiljne policije, da me ispitaju o mojim namjerama prema Filipu Davidu.
Neko vrijeme sam, istina ne predugo, bio osumnjičen da sam Fićin atentator.
Na takvu sam optužbu, sjećam se, reagirao prilično gnjevno. Onako kako nije mudro reagirati tokom policijskog ispitivanja.
Danas, međutim, svega se toga sjećam s nekom nježnošću. Ustvari, svih ovih trideset i kusur godina mila mi je to uspomena i stalno je prepričavam.
Sam Fića, uvijek malo unezgođen oko te stvari, nije baš razumio zašto mi je toliko stalo do toga što sam zbog njega priveden. Kao da se i za to osjećao pomalo odgovornim.
A meni je ustvari godila ta neočekivana izmjena zadanih i prihvaćenih uloga. U to vrijeme bio sam ošišan skoro na nulu, imao sam dvadeset i sedam godina, naokolo sam šetao u farmerkama i vijetnamki, i može biti da sam izgledao kao huligan koji je nakanio smaknuti barem jednog – srpskog intelektualca.
Odabrao je Filipa Davida, jer je njegovo ime najbolje zvučalo. Bolje, recimo, nego imena Andreja Mitrovića ili Aleksandra Nenadovića, koji su također bili došli.
Ceo tekst Miljenka Jergovića pročitajte ovde, a njegovo dopisivanje sa Svetslavom Basarom pročitajte na ovom linku na sajtu Velike priče.
NASLOVNA STRANA NOVOG BROJA NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 24. APRILA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Post Views: 4
