Planina Hajdukovic – svjedok jednog vremena. Ugledna americka novinarka DZudi Ferguson napisala knjigu o Hajdukovicima – prvim osvajacima Aljaske Kad je prije tri godine poznata americka novinarka DZudi Ferguson, tragajuci za podacima o braci Hajdukovic – Jovanu-DZonu i njegovom bratu od strica Milu Hajdukovicu, prvim osvajacima Aljaske, „zemlje na kraju svijeta“, dosla u njihovo rodno mjesto Utrg, zapanjila se shvativsi koliko su ona brda ispod kojih je DZon (Jovan) Hajdukovic podigao prvu kucu na Aljasci i crmnicka brda – slicni. Kao da ih je jedna ruka stvarala, rekla je DZudi Ferguson. Jedina je razlika sto u Crmnici nema hladnoce i tisine bijelih pustinja. Sad mi je jasno zasto je DZon Hajdukovic, nekrunisani kralj Aljaske, svoju novu domovinu zvao – „bijela Crmnica“, rekla je gosca iz Amerike i obecala da ce knjigu o istoriji Aljaske poceti bas pricom o Crnogorcima. Tako je i bilo – knjiga je izasla iz stampe i prepuna je prica o Crnogorcima. Prije svega o Hajdukovicima kojih je po svim procjenama danas vise na Aljasci nego u Crnoj Gori.
Interesantno je i kako je DZudi Ferguson odlucila da napise istoriju Aljaske. O tome smo ovih dana razgovarali sa Brankom Hajdukovicem, njenim strucnim konsultantom o Hajdukovicima, inace sportskim radnikom i novinarom. Prikupljajuci gradju o Hajdukovicima sa Aljaske i njihovim potomcima u Crnoj Gori, gospodja Ferguson je naisla na tekst dr Dragana Hajdukovica u nekim novinama i uocila njegovu slicnost sa DZonom Hajdukovicem – juniorom, Milovim sinom (ocigledno je ime dobio po stricu DZonu) danas vlasnikom velike avio kompanije u Ferbansku, prica Branko Hajdukovic. Napisala je pismo dr Draganu Hajdukovicu, a on meni. Poslije je DZudi bila nas rado vidjen gost u Crmnici, Podgorici. Dobila je mnogo fotografija, pisama i druge gradje.
Cak je naucila i nas jezik. Odusevljena je Crmnicom i Crnom Gorom. Tri puta je dolazila u Utrg i u Gornji Podgor i sva tri puta se vratila sa novim pricama o Crmnici – tradiciji, obicajima. Nova knjiga DZudi Ferguson je u stvari prava istorija Aljaske. Istorija koja pocinje Crnogorcima – prvim gospodarima sablasno bijele tisine, ali i onima koje ce na Aljasku mnogo godina kasnije dovesti „zlatna groznica“ i price o bogatstvu koje su prevazilazile njihovu mastu. Za gospodju Ferguson nema dileme: Jovan (DZon) Hajdukovic (1879-1965) je bio gospodar prve i nepoznate Aljaske, a njegov brat od strica Milo Hajdukovic (1883-1945) DZonova finansijska potpora i tada najbogatiji covjek ove zemlje (imao je rudnik zlata).
U ono doba kada su jedini stanovnici Aljaske bili Eskimi i Indijanci i kad se, kako kaze jedan nas nadahnuti kolega „postelja sa smrcu dijelila“ – nije bilo lako zaputiti se u „bijelu pustinju“. Mogli su to samo ljudi kakav je bio Jovan Hajdukovic. Bio je sve u „bijeloj zemlji na kraju svijeta“ – kopac zlata, rudar, ribar, sudska i izvrsna vlast. On je, moze se slobodno reci, prvi poceo da se nosi sa surovim cudima bijelih prostranstava. A dosao je kao obrazovan covjek – da pusti korijene. Govorio je cetiri jezika (cak i arapski).
Kad je dosao, pise DZudi Ferguson, Jovana DZona Hajdukovica su docekale bijele tisine i surovi zakoni prirode. Bilo je to 1903. godine. Borba za zivot i smrt bila je njegova svakodnevica. Bio je sve na Aljasci – vlast, maticar, kopac, trgovac, ali prije svega prijatelj ljudi. Nevjerovatno je koliko je volio Indijance, ali i oni njega. Cak je isao i kod americkog predsjednika Huvera i trazio „da bijeli ljudi vise ne ubijaju zivotinje osim ako im one ugroze zivot…“ Indijanci su u DZonu gledali – bozanstvo. Voljeli su ga podjednako i drugi – starosjedioci, dosljaci, lovci, traperi, pustolovi i avanturisti koje su na Aljasku dovele price o zlatu i lakom bogatstvu.
Jovan (DZon) Hajdukovic je umro 1965. godine a knjiga DZudi Ferguson je puna dosad nepoznatih detalja o njegovom zivotu. Za njih ona nije kaze znala 1998. godine, kad je „Pobjeda“ prva pisala o prvim osvajacima „bijele Crmnice“ – Crmnicanima Jovanu i Milu Hajdukovicu. Interesantno je poglavlje o tome kako se Aljaska oduzila DZonu Hajdukovicu za sve sto je uradio za nju – jedna planina je dobila ime – Hajdukovic, a u Nacionalnom parku posjetioca je stavljen na uvid njegov zivot i rad. Rijec je o pravoj otvorenoj knjizi o DZonu, kaze gospodja Ferguson, koja u svojoj istoriji Aljaske nije zaboravila na Mila – DZonovog brata od strica, ni Utrg, ni Crmnicu…
Milo je bio bogat covjek i ljudi su ga postovali, ali je DZon bio popularniji, kaze Branko Hajdukovic. Ostala je i prica da je Jovan bio ozenjen i da je imao kcerku Andju. Kad je odlazio rekao je da se nece vracati dok ne zaradi mnogo novca. Medjutim, nije se vratio. Supruzi Milici i kcerki Andji je doduse slao pomoc i pisma, ali kcerku nikada nije vidio. U pismima je kcerku savjetovao kao svaki otac. I stalno isticao – da je sreca vaznija od novca.
Interesantno je da je danas na Aljasci vise Hajdukovica nego u Crmnici i Bijelom Polju. Milov sin DZon ima cetiri sina – DZima, Majkla, DZona i Boba i dvije kcerke, Trejsi i Lin. DZim je, recimo, jedan od najboljih kosarkasa Aljaske. Svi rade u DZonovoj avio-kompaniji koja je nedavno proslavila 50-godisnjicu rada.
Na kraju, treba reci da Jovan Hajdukovic u knjizi DZudi Ferguson nije covjek koji ide „trbuhom za kruhom“, kako mi obicno vidimo nase u bijelom svijetu. Naprotiv. On je harizmaticna licnost – najsposobniji doseljenik na Aljasci, a njegov brat Milo – njegova finansijska potpora. Kroz njih sam upoznala i Crnu Goru i Crnogorce, veli DZudi Ferguson. Fantasticnu kombinaciju samomislecih ljudi i predivne prirode. Najbolje ipak u Utrgu dok sam slagala kockice iz neobicnog mozaika o Hajdukovicima, ali i za vrijeme dugog i upornog traganja za dokumentima koji govore o njima. I nasla sam ih. Neke u Crmnici, a neke na aukciji.
Crnogorac guverner Aljaske
Sve price o Aljasci na razmedju vjekova, price su o borbi na zivot i smrt. U sablasno bijelu tisinu besputnih i snijeznih prostranstava medju prvima su stizali Crnogorci.
U knjizi „Crnogorski iseljenici“ pominju se pioniri – doseljenici Todor Radovic, Milo Lazarevic i Ilija Lakicevic. Trojica Moracana koji su u neizvjesnost posli 1905. godine. Bili su drvosjece, tesari, rudari, ribari. Medjutim, na zov otadzbine uoci Balkanskih ratova, Milo i Ilija su se vratili – Todor je ostao. I tako sest – decenija. Do 1966. godine. Srodio se sa Aljaskom i njenom surovom klimom, navikao na beskrajnu bijelu tisinu i dane bez sunca. Trojica Moracana koji su za sebe govorili da su medju prvima osvajali Aljasku nijesu i jedini…
Na Aljasku su koju godinu kasnije stigli LJubotinjani, Crmnicani… Medju njima i Savo Dapcevic, a za njim i drugi, zatim Jankovici, Kecojevici, Gregovici iz Pastrovica, Pekovici, Ilici, Vojvodici, DJukanovici, Mihajlovici i mnogi drugi. Ivan Dapcevic je pet puta biran za gradonacelnika grada Sitki. Jedan drugi Crnogorac, Majk Stjepcevic, jedno vrijeme je bio i guverner Aljaske, a DZon Batrovic takodje je bio ugledna i postovana licnost u Ferbanksu. Na Aljasci je citavi vijek proveo i Nikola Petrov Mihaljevic iz Gluhog Dola, pa Pavle Ilic iz Niksica, braca Lazar i Todor Kecojevic iz Crnogorskih Mirusa kod Trebinja, Todor Matkovic iz Podgorice, Radule Ilijin Bracanovic iz Stijene Piperske…
Svi oni su imali istaknuto mjesto u istoriji Aljaske, ali i u knjizi gospodje Ferguson.
„Kuca na putu“ „… Sa ocima i snagom orla, DZon Hajdukovic je hodao kroz zemlju i rijeke istocnjacke prirode. 1903. godine je ostavio iza sebe njegovu balkansku kulturu, ali je nasao nesto familijarno u antabaskanskom jeziku i narodu. Kao nesto slicno sa nedodirnutom divljom ljepotom njegove crnogorske domovine u Jugoslaviji, – Aljaska je postala DZonov drugi dom. On Big Delte, DZon je poceo 60-godisnje traganje za zlatom po Tanana i Gudpaster rijekama. Poslije Gudpaster, Atabaskanci, porodica Abrahama Lukea je „dosla“ i trgovala kod DZona Hajdukovica (u njegovoj kanabi) koja se nalazila uzvodno od brodskog saobracaja Tanana rijeke. DZon je gradio realnost – „motel“ sa dvije price. Big Deltina kanaba (kuca na putu) je pocela da servisira kao Valdez-Ferbansk Trajl, tako i parabrodski i kanue saobracaj na Tanana rijeci. Kao Crnogorac, DZon je svakodnevno koristio svjez hljeb. U bakalnici u Ferbanksu je nasao Riku Vallen, koja je pravila „ljuplaste slatkise“. On je predlozio da se pridruzi njemu, njegovom biznisu u „roudharusu“ 1923. godine. Kasnije kuca je dobila naziv „Rikas ROADHOUSE STATE PARK“. Poceo je da istrazuje, prosperira i uci. On je proveo „kroz svoje ruke“ tone proizvoda svojim trgo-partnerima po Tanana rijeci. Prvo je uspostavio trgovinsku saradnju sa Healys River trg. poslije Tanana Crosing, Tetlini Nabesna. Imao je razumijevanje za svoje musterije, koje su kupovale brasno, kafu ili secer iz njegove prodavnice na potpis. DZon i nekoliko njegovih musterija 1927.
godine su izjavili zelju da otvore federalni rezervni fond za sela Tetlina. Kcerka jednog od njegovih musterija je rekla da je on istinski dzentlmen „natprosjecne inteligencije“. DZon nikada nije dozvolio upotrebu alkohola, na Tanana rijeci, bez obzira sto bi u tom slucaju imao dobar profit. Izgradnjom magistrale 1940. godine, izolovane „divlje“ Srednja i Gornja Tanana su se povezale sa dijelom gdje je radio i zivio DZon. Tako je DZonov biznis oslabio. On je samo rekao „…Moja zvijezda se ugasila…“
