Ako bi neko tražio od običnog smrtnika da opiše jednog pjesnika vrlo je vjerovatno da bi taj opisao Darka. Na izmaku je tridesetih, sa prerano osjedjelom crnom kosom vezanom u rep, trodnevnom bradom i Lenonkama na polovini povijenog nosa, nervozan i često mu pogled odsutno luta. Prije lijep nego ružan, pomalo tmuran i misteriozan muškarac kojeg majka neke udavače nebi rado vidjela u blizini svoje kćeri, a svaki podozriv policajac bi mu zatražio legitimaciju.
Zaglavio se u vrevi popodnevnog saobraćaja i očajno baca pogled na časovnik. Još dvadesetak minuta mu je preostalo do sastanka sa Kneginjom. Namjerio je doći ranije, osvrnuti se po okolini i tačno pet do devetnćst pokucati na vrata gospodje Dimitrijević kod koje se već danima nalazi Kneginja. Kasni, saobraćaj se odvija, bolje bi bilo reći mili u tri kolone i sve su prilike da će na sastanak doći sa najmanje dvadesetak minuta zakašnjenja.
Zagrizao bi volan koji čvrsto stišće šakama ili istrčao iz auta i skačući po krovovima automobila pobjegao iz vreve, samo kad bi mu to garantovalo da će stići na vrijeme na zakazani stastanak. Sastanak od kojeg očekuje puno, odnosno očekivao je sve dok mu Stranac nije usadio crv sumnje u sinoćnjem razgovoru.
Ko je u stvari Stranac?
Njemu Darku i njegovim prijateljima čiči i Filozofu, trojici pjesnika koji prodajom svojih knjiga žele pomoći svom narodu a snagom svoje poezije probuditi patriotizam, pridružio se Stranac. Romanopisac, nepoznat, neafirimsan, i pomalo neugodon momak. Neugodan prije svega zato što je prije nego što su zajedno nastupili postavio pitanje:
– Momci, jeste li vi čitali Fukoovo klatno?-
Darko je odmah priznao da nije, Filozof se snebivao, a čiča pokušao da izvrda odgovor ali ga Stranac nije pustio, pa je na kraju priznao da je započeo čitanje ali da je odustao jer mu je bilo dosadno.
– Momci, ne pročitati Fukoovo klatno, a objavljivati knjige u Srbiji danas, ne da je neoprezno nego bi se moglo reći da je glupo.- Da se razgovor nije vodio u automobilu i da nisu bili u prilici da zalutaju od zajedničkog nastupa nebi bilo ništa. Ionako su čiča i Filozof nedvosmisleno pokazali da Stranca smatraju umišljenim, netaktičnim naduvenkom.
Tek nakon nastupa a u iščekivanju Kneginjinog pojavljivanja Darko se usudio da tiho pita Stranca na šta je mislio kada je rekao da je neoprezno objavljivati knjige u Srbiji ako se prije toga nije pročitao roman glasovitog Umberta Eka.
– Jednostavno, glavni junaci romana šišaju naivne ovčice u jednoj izdavačkoj kući na isti način na koji vas šiša Radomir i ini Radomiri u Srbiji. Dočekaju vas raširenih ruku, napalate vam recenziju, naplate vam cenzuru, štampu, korice, oderu vas k’o Musa jarca i još morate da im budete zahvalni, a niti jednu vašu knjigu ne prodaju oni nego se jebete po ovim našim zabavama.-
Da ga ne upita a kako je to on štampao knjigu, kad tako s’ visine govori i piscima i izadavačima, spriječio ga je Kneginjin dolazak. Prostorija od nekih dvije stotine mjesta popunjena do posljednjeg mesta, zamrije u tišini koja nastupi kad starica ušeta i teškim staračkim korakom stupi na improvizovanu pozornicu.
čiča i Filozof ne dišu, a Stranac lista svoju knjigu i smješka se. Kneginjino „Pomoz Bog“ prokomentarisa jetkim osmijehom i mrmljanjem iz kog je Darko mogao zaključiti da je rekao nešto kao: „čudo ne reče: smrt fažizmu“.
Iako stara i vidno umorna Kneginja je krepkim glasom započela besjedu o početku II svjetskog rata, aprilskom slomu i pripremama za ustanak ne zaboravivši navesti da su po Beogradu SKOJ-evici i ona ispisivali umjesto „Smrt fasizmu-sloboda narodu“, stari srpski poziv na ustanak „Srbija se umirit ne može“.
Posle ovih njenih riječi Stranac je kao oparen skočio i promrsio kroz stisnute zube:
– Zar ima obraza, zar ima savjesti, a zna da su oni koji su potegli oružje na Nijemce potpisali smrtnu presudu stotini svojih sunaradonika, da svakim metkom sto mrtvih sunarodnika….
Odjurio je na zadovoljstvo čiče i Fiolozofa, dok se u Darka uvukao crv sumnje. Crv koji od sinoće neumorno rije utrobom. Crv koji mu nije dao da zaspi i koji kao da mu je šaputao na uvo: „Ne, ona neće pisati recenziju tvom Djeneralu“
Ponovo baci nervozno pogled na časovnik i vidjevši da će neumitno zakasniti odluči se za telefoniranje. Opor glas gospodje Dimitrijević, glas koji kazuje da je on nedostojni mali crv i da sebi nije smio dozvoliti kašnjenje, podjari sumnju koja je već tinjala. Kako, zašto je Kneginja okružena, sujetnim a priglupim snobovima, a ne ljudima kao što je on, ili čiča, ili Filozof, ili bilo koji srpski gastarbajter samo ne neko od kvazi intelktualaca koji svoje sunradonike gledaju sa nekog umišljenog neba?
Kolona napokon krenu. Darko udari objema šakama u volan i čvrsto stisnuvši zube pritisnu papučicu gasa te se drsko provuče izmedju dva automobila i prestroji za izlazak sa autoputa. Pomirljivo nasimješen gledao je u bijesne rekacije ostalih vozača koje su se kretale od; isplaženog jezika i nijemih psovki do pokazivanja stisnute pernice i ispruženog srednjeg prsta.
– Da dobiješ recenziju od Kneginje, budi spreman da ponešto rizikuješ.- savjetovao ga je čiča.
Rizikovao je, upravo je rizikovao da izazove lančani sudar sve da bi što prije stigao do Pegaza koji će ga uznijeti na Olimp srpskog pjesništva kako je znao reći Filozof. Filozof je Kneginju nazivao Darkovim Pegazom, smatrajući da će njena recenzija za Darkovu novu knjigu značiti isto što i Pegaz za mitološke pjesnike.
Opet mu se u sjećanje uvuče Stranac. Zlobno naceren govori o izdavaštvu i odmahujući rukom pokretom punim nadmenog omalovažavanja govori:
– Hej, ako imaš dovoljno novca, možeš platiti jednog Matiju da ti napiše recenziju. Dotle je došlo, jebem ti, jesmo izabrali vrijeme u kojem ćemo se baviti pisanjem.-
Izašavši iz automobila Darko odmahnu glavom kao da će time otjerati zlobnog Stranaca iz svojih misli i na lice navući izraz sigurnosti koja se počela topiti još sinoć.
Zagladi rukama kosu i navukavši na lice osmijeh pozovoni gurnuvši pred špijunku dva buketa ruža, jedan za Kneginju a drugi za gospodju Dimitrijević.
– Alerigčna sam na cveće, izvinite alergična sam na cveće.- prosikta sredovječna plavuša, raskošno, zrelo lijepa, sa dva komada plavog leda umjesto očiju..
Smušeno se osmijehnuvši, Darko jedva prevali preko usana da mu je žao i u tri skoka se nađe pored najbližeg kontejnera.
– Tako je već bolje. Izvolite Kneginja vas čeka.- nešto blažim glasom reče Dimitrijevićka i širokim pokretom ruke ga pozva da je prati.
Kneginja ga dočeka umotana u debeo vuneni džemper sa takodje vunenim čarapama do koljena i rukama u mufu od krazna Darku nepoznate životinje. Njegov poljubac u njenu nadlanicu proprati nečitkim osmijehom i klimanjem glave mu pokaza da sjede nasuprot nje. Pogledom otpusti Dimitrijevićku i unijevši se Darku u lice započe tihim sugestivnim glasom:
– Ti si divan mladić, pesnik sa dosta talenta, jednom rečju nebrušen dijamant, ali… Ima jedno veliko ali!
– A to je?- upita Darko nesigurnim tremom obojenim glasom.
– Moraš izbaciti tri pesme, ili u krajnjem slučaju samo jednu. Da ovu jednu u svakom slučaju. – Djeneralu, pesmu posvećenu Djeneralu?- upita Darko.
– Da.-
– Zašto?- upita Darko a glas mu se pretovori u očajnički krik.
– On je bio samo pukovnik.- tihim hladnim glasom odgovori Kneginja a lice joj zamrači sjena mržnje i straha.
– Ali za ime Boga, pa Vi, bar Vi znate šta su čiči… zavapi Darko.
– Idi, idi iz ovih stopa i obrati se nekom ko poput Vuka fanatično veruje u čiču. Idi, ja još verujem u ideju za koju sam se borila prije pedeset godina!- povišenim glasom reče Kneginja.
– Ali…razočarali ste me..verovao sam… – promuca Darko osjećajući kako mu se dijafragma podiže a neka nevidljiva ruka mu čvrsto stišće vrat i sprečava ga da udahne vazduh.
– Idi mladi čoveče, idi i mani se ovog lepog a ćoravog posla jer..- glasan hroptav kašalj prekide je u pola rečenice. Sakrivše lice maramicom Kneginja mu pokaza mršavom, staračkim pjegama prošarnom šakom da odlazi. Odnekud, kao da je samo čekala na taj znak pojavi se Dimitrijevićka i nedvosmislenim pokretom i ruke i ledenim pogledom mu pokaza da je posta nepoželjan.
Jedva da je napravio dva koraka nakon izlaska iz stana ledene ljepotice slankasta tečnost u ustima ga upozori da će sadržaj njegovog želuca morati napolje. Uspio je stići do kontejnera i isprazniti jed po ružama koje nikad nisu stigle do Kneginje.
