Dragi prijatelji,
Vjerovatno ste i Vi culi o stradanju banjaluckih beba u juna 92. godine.
Odlukom Savjeta bezbjednosti u ljeto 92′ uspostavljena je zabrana vazdusnog saobracaja nad cijelom teritorijom Bosne i Hercegovine. S obzirom da su sve kopnene veze sa SR Jugoslavijom bile u prekidu, a da je u to vrijeme u banjaluckim porodilistima nedostajalo kiseonika, zatrazena je specijalna dozvola od Savjeta bezbjednosti za prelet aviona koji je natovaren bocama kiseonika i drugom medicinskom opremom vec cekao na ćrodromu u Beogradu.
Nazalost, ta dozvola nikada nije dobijena, sto je rezultiralo smrcu 12 beba u banjaluckom porodilistu. Ovo je prica o trinćstoj, jedinoj prezivjeloj banjaluckoj bebi i ona pocinje tada…
21. juna 1992. godine rodio nam se djecacic kojem je na samom startu zivota oduzeto pravo da zivi kao sva druga djeca ovoga svijeta, koji nikada nece juriti za loptom, preskakati sa bracom komsijske ograde, niti zaigrati svoj maturski ples.
Iako je na vrijeme rodjen, nakon normalne trudnoce i sa svim predispozicijama da bude zdrava, normalna beba, u trenutku radjanja zatrebao mu je kiseonik kojeg u radjaoni nije bilo.
Svojim malim plucima, kao Feniks se uspio izboriti za zivot, ali sa trajnim posljedicama: ostecenje mozga – dijagnoza kvadriplegija, ili u prevodu totalna oduzetost svih ekstremiteta.
Nasem Marku je sada jedanćst godina. Ne govori, ne hoda, ne kontrolise fizioloske potrebe-nas Marko je kao kolibri slomljenih krila koji sve kontakte sa svijetom oko sebe dobija preko velikih, prelijepih, nasmijanih okica.
I pored iskusenja koje je zivot stavio pred nas, mi smatramo svoju porodicu srecnom. Marko ima jos dva brata. Stariji, Ognjen, ima sesnćst godina, dobar je dak i jos bolji sportista. Visestruki je prvak RS u karateu, nosilac crnog pojasa i mlada nada Kosarkaskog kluba „Borac“. San mu je da jednoga dana zaigra na parketima na kojima Divac i drugovi danas caruju.
Marko ima i mladjeg brata Aljosu koji nam je svojim dolaskom na svijet unio novo svjetlo i radost u kuci. I on je vec zagrizao u sport. Vrijedno trenira karate nadajuci se da ce u sportu dostici svog najstarijeg brata.
Ne moram Vam ni reci koliko ljubavi i njeznosti pruzaju Marku. Samo toplo djecije srce i neizmjerna ljubav pomazu Marku da prevlada ceste krize kojima je izlozen njegov osjetljivi organizam. Cesto smo svjedoci kako mu se zivot vraca u tijelo i iskra zablista u oku samo uz pomoc njihove njeznosti i mazenja… Otimamo ga od smrti vec jedanaset godina, iako su mu doktori po rodjenju prognozirali da nece docekati sljedeci dan.
Dirljivo je kako Marko ucestvuje u njihovim radovanjima i uspjesima. Sve petice, diplome i medalje prvo idu Marku u krilo, uz obavezan komentar da su se trudili i osvojili to za svog Marka.
Proteklih godina nastojali smo da nasoj djeci obezbijedimo bar donekle normalan zivot. U tome smo, s mukom, uglavnom i uspijevali i pored svih desavanja kojima je bila izlozena nasa nesrecna zemlja. Bili smo jako ponosni i ni od koga i nikada nismo trazili pomoc, racunajuci da cemo uvijek biti u stanju da nasoj djeci obezbijedimo zivot kakav zasluzuju.
Posljednjih godina zivot u nasoj zemlji je postao strahovito skup, lijekovi koje ne pokriva socijalno osiguranje su poskupili, pelene, kasice (Marko nema nagon za gutanjem i ne moze da zvace hranu, tako da jede samo miksanu hranu koju mu uporno ubacujem u grlo nadajuci se da ce se nekako sliti u jednjak).
Dugo vremena vec nismo u stanju da se izborimo sa troskovima kojih je sve vise, a para sve manje. Moj muz drzi kiosk i to su nasa jedina primanja. Marko zahtijeva njegu 24h dnevno; zbog miksane hrane mora jesti svaka dva sata, a zbog terapije koju prima cesto je u bolnici na transfuziji krvi kojom se popravlja krvna slika. Zbog svega toga moram biti s njim 24h dnevno i nisam u mogucnosti da radim.
Ako ste u mogucnosti da nam u vidu mjesecnih donacija potpomognete da se izborimo sa problemima koje nam je ni krivima ni duznima rat nametnuo, ako zelite da pomognete ovdje popularno nazvanoj „jedinoj prezivjeloj banjaluckoj bebi“, ako mozete da nam pomognete u ostvarenju snova nasih djecaka-molimo Vas da nam se javite!
S postovanjem, U Banjaluci, 28. Augusta 2003. god.
Snezana Medakovic
e-mail adresa moga brata:
ptunguz@hotmail.com
