Najponosnije ime koje se moglo dati Srbinu je – Krajišnik. Mnogo je srpske krvi stolećima rasipano u grumenu te zemlje koja se zove Krajina. Mnogo je Srpske krvi ta zemlja upila, više od svih zemaljskih carstava Evrope, da bi je danas neko nekome mogao dodeliti, i od onih koji su njenu slavu proneli odvojiti.
Krajina je stara srpska i slovenska reč. Starija od Hrvatske, Notr Dama, Ajfelove kule, Nju Jorka, Pentagona i svih simbola moderne ,,civilizacije“. Krajina je drevno ime za zemlju, kraj u kome jedan narod živi bez obzira na sve, ljubeći nju i njene blagodati. Krajina je gorštačka reč, slavna koliko i njeno poreklo i značenje, njeni ratnici i junaci, njene crkve i manastiri, njen narod. Ona je i Kočina i bosanska, i negotinska i Veljkova, i kninska i dalmatinska, i lička i banijska i kordunska i cetinska. Ali ona je i srpska i Svetosavska, i Stojana Jankovića i Vuka Mandušića, i svih onih Srba koji su i posle propasti srednjevekovnih srpskih zemalja nastavili večnu borbu. Krajina ima i svoje Kosovo i svoju Lazaricu,i svoje pesme o uskocima,i svoju ratničku aristokratiju. Krajina je jedno od najslavnijih imena Srbije.
Sva nepokornost srpskoga naroda, slobodarski duh, viteško ratovanje izgradili su Krajinu srpskom zemljom. Vekovi borbi, još od prvih naseljavanja Srba u Dalmaciju za vreme cara Iraklija, preko slavne Bosne kralja Tvrtka, pa sve do Mletačke, Ugarske i Austrije. Borba svetlosti i tame, osvajača i neosvojenih, kosmičkih dimenzija. Krajinom su gospodarile mnoge države, ali samo po teritoriji, nikad i duhom. Duh zemlje je uvek uz one koji je brane, bez naknade za to, beskompromisno, unapred odredivši sebi sigurnu smrt. Smrt posle koje dolazi novi život i koja ostavlja neizbrisiv trag u vremenu, postaje zavet i amanet pokolenjima, kletva, ali istovremeno i blagoslov.
Krajina je mnogo krvi u grumene svoje zemlje upila. Srpske krvi, rasipane stolećima, od svih zemaljskih carstava Evrope, ali i od onih koji su njenu slavu videli drugim očima. To su bili oni, koji nisu izdržali napade Turaka na toj istoj zemlji, ali samo po imenu. Po krvi, to su ljudi kao i mi, koji su za račune prolaznog carstva prešli sa puta slave na put greha i sladostrašća. Isti oni koji su se juče Srbinom zvali, danas uzeli drugo ime, a već sutra ubili rođenog brata koji ime nije promenio. Brata, koji nije zlo mislio, ali koji nije hteo da bude na kolenima pred osvajačem.
Najponosnije ime koje se moglo dati Srbinu je – Krajišnik. Visok, prav, graničar, hrabar i pomalo lukav, Krajišnik je simbol srpske ratničke tradicije. Krajišnicima su se nazivali najhrabriji ratnici, od kojih je izgrađena duhovna, prava aristokratija. Porodice koje su dobile svoje zvanje ne imetkom ili srodstvom, već koje su ga krvlju otkupile, a takva titula je večna.
Krajina je u očima mnogih danas, izgubljena. U geopolitičkom smislu, to viđenje je i tačno, ali u duhovnom smislu i svesti svih bogoljubivih Srba, ona je i dalje naša. U Dalmaciji, zapadnom Sremu, Baranji, Lici i dalje je duh srpski prisutan isto onako kako je bio prisutan na Kosovu tokom svih ovih stoleća. Ma koliko se neko trudio da to izbriše, neće uspeti, jer duh i krv se sa tla izbrisati ne mogu.
Večnaja pamjat svim žrtvama ,,Oluje“, ,,Bljeska“ i ostalih zverskih pohoda protiv srpskog naroda u Krajini.
Hrvatska nudi maglu
Savo Štrbac, predsjednik Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas“, smatra da hrvatska država i hrvatska administracija opstruišu povratak Srba u Hrvatsku i da su badava svi pozivi Stipe Mesića i Ive Sanadera, koji slijede samo zbog međunarodne zajednice.
– Ako im je to prioritetno državno i nacionalno pitanje, kako kažu, onda ko opstruiše povratak Srba. Oni koji pozivaju oni i opstruišu povratak, jer to je igra. Hrvatska žuri u EU, Hrvatska je pozvana u NATO. Mesić je i nedavno izjavio da je slab povratak Srba. Ima preko 20 zakona koji su diskriminirajući. Neka stvore uslove za povratak Srba pa neće biti prepreka da se vrate.
· Kako da se vrate prognani Srbi kada su već izgubili stanarsko pravo u Hrvatskoj?
ŠTRBAC: U Hrvatskoj su trebali postupiti kao i u BiH, jer je to i bio nalog međunarodne zajednice. Oni su nama ponudili maglu, i nama Srbima i međunarodnoj zajednici. Stambeno rješavanje je kao socijala za Srbe koji se vrate, a nekada su imali društveni stan. Uslov jeste to da su bili nosioci stanarskih prava, da se vrate u Hrvatsku da stalno tamo žive i da nemaju na području SFRJ ništa u privatnom vlasništvu, te da od 1991. ništa nisu zamijenili ili otuđili što se tiče nekretnina. Neko kaže da su Srbi imali 37.000, a neko 50.000 stanova. Koja god se cifra uzme velika je i ti stanovi su ogromno bogatstvo. U stanovima je živjelo najmanje 200.000 urbanih Srba, jer stanovi su u gradovima. Kažem im da nam vrate stanove kako je urađeno u BiH i, ako im je do toga stalo, odmah se vraća 100.000 Srba. Ti stanovi su isplaćeni kroz doprinose iz njihovih ličnih dohodaka. Međutim, oni još nisu ni napravili stanove za stambeno zbrinjavanje, ali kažu da će do 2011. godine riješiti oko četiri hiljade zahtjeva onih koji su predali zahtjev za stambeno zbrinjavanje. Veliki broj i tih ljudi odustao je kada je čuo da se ti stanovi ne mogu nasljeđivati i otkupljivati.
Klikom miša uvećaj kartu
· Gospodin Pupovac je tražio izmjenu Zakona o stanovima?
ŠTRBAC: Ma, svašta on traži, ali on je u koaliciji s HDZ-om.
· Kakva prava Srbi imaju danas u Hrvatskoj?
ŠTRBAC: Pa, imaju veća nego do 1995. kada nisu imali ništa. Hrvati su shvatili… Ko zna kakav je bio sporazum u prethodnom sazivu parlamenta i Vlade, jer i tamo je Pupovac u koaliciji sa Sanaderom. Pupovčeva stranka ima tri zastupnika. Srbi su u koaliciji s HDZ-om, s kojim se sve ovo desilo Srbima. Srbi koji su tamo ostali imaju drugačiju filozofiju nego mi koji to posmatramo iz izbjeglištva. Opredijelili su se da se priključe poziciji i da uzmu mrvice, jer bolje išta nego ništa. Uzimaju mrvice i raduju se svakoj obnovljenoj kući, svakom povratniku. Onoga trenutka kada su Hrvati smislili da nas prebace sve na pojedinačno, a ne na kolektivno, znači pojedinačna penzija, pojedinačan povratak i sve ostalo, onda je nastupilo totalno rasulo u srpskom kolektivitetu.
· Na crnim listama se nalazi oko dvije hiljade Srba?
ŠTRBAC: Taj broj ne opada. Ratni zločini ne zastarijevaju, stalno se podnose nove optužnice, nove prijave, sprovode se nova suđenja u odsustvu, hapse se povratnici. I ove godine je bilo sedam hapšenja, izručuju se iz drugih zemalja. To je opet druga, a ako ne i prva smetnja povratku. Vratiću im još 100.000 Srba u radnoj i plodnoj kategoriji da Hrvatska izvrši analizu krivičnih postupaka i to svede na razumnu mjeru. Niko ne brani ratne zločince, ali ne može biti ratni zločinac neko ko je ubio konja. Hrvati su degradiraili pojam ratnog zločina.
· Da li će Atif Dudaković biti procesuiran od strane Suda BiH za stradanje Srba u Hrvatskoj?
ŠTRBAC: Treba vršiti stalni pritisak argumentima. Evo, sada imate nezamislivu situaciju da se sudi hrvatskim generalima što je bilo nezamislivo. Do 2000. godine državna politika Hrvatske bila je da nijedan Hrvat ne može da počini ratni zločin i niko nije bio procesuiran, osim jednoga. Oni su pošli od toga da su se branili, a oni koji su se branili mogu u samoodbrani da učine sve, eventualno zločin u ratu, ali nikako ratni zločin. Dokazima smo učinili da je Šefik Alić, koji je bio odgovoran za likvidaciju četvorice, bio pod njegovom komandom. Sud je konstatovao i utvrdio da je riječ o pripadnicima Srpske vojske Krajine, da su zarobljeni i likvidirani. Alić nije bio odgovoran po komandnoj odgovornosti, nego neki mudžahedin koji je pobjegao. Pa, valjda postoji još neko u tom lancu. Nažalost, na našim prostorima ko je na jednoj strani heroj na drugoj je zločinac.
Na Balkanu su stalno bili veoma krvavi ratovi, bilo je uništi protivnika, nekada s više junaštva, a nekada s manje. Ovaj rat se odigravao pred očima svijeta i da nije bilo medija i da nije sve zabilježeno to bi sve danas bili heroji. Nažalost, takva percepcija važi i u svijetu. Hrvati i Muslimani su zahvaljujući mnogo čemu, parama, lobiranju, medijima, uspjeli da se prikažu kao žrtve. Srbi je trebalo da pređu ogroman put od zločinačke strane pa do strane u kojoj smo i sami stradali. Sada smo došli i do toga da nas kroz presude tretiraju kao žrtve.
