Albanci u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji
Pripadnici albanske manjine čine četvrtinu ukupnog broja stanovnika Makedonije i znatno manji dio stanovništva Srbije, gdje su uglavnom koncentrirani na jugu zemlje. Ono što je svima zajedničko jesu napeti odnosi sa državama u kojima tradicionalno dominiraju većinske etničke grupe. Takvi odnosi bi mogli značajno uticati na budućnost svih stanovnika Srbije, Crne Gore i Makedonije. Naime, sve tri države su se kandidirale za priključenje Evropskoj uniji. Kako će njihove kandidature napredovati, u velikoj mjeri zavisi od odnosa prema manjinama, uključujući i etničke Albance
Mjesto Tuzi izgleda kao predgrađe koje je izgubilo svoj grad. Smješteno uza samu granicu sa Albanijom, ovo naselje se nastoji osloboditi administrativne kontrole crnogorske prijestolnice, koja se nalazi na desetak minuta vožnje u pravcu sjevera.
Tri hiljade stanovnika naselja Tuzi žele sami upravljati svojim poslovima. Umjesto toga, njihovim gradićem se upravlja kao isturenom ispostavom glavnog grada, Podgorice. Ovdje svi govore albanski, ali prinuđeni su poštivati zakone Crne Gore.
„Niko ne vodi računa o nama“, kaže Agron Dushaj, nezaposleni mladić u svojim dvadesetim godinama. Takve i slične pritužbe mogu se čuti u bezbrojnim kafićima u kojima nezaposleni stanovnici ovog mjesta razmjenjuju priče o svojim nesretnim sudbinama uz šoljice kafe koje ispijaju beskrajno dugo.
Šira autonomija bi trebala riješiti mnoge probleme ovog naselja – između ostalog, osigurati radna mjesta za mlade i investicije u zapuštenu infrastrukturu. Umjesto toga, odbijanje centralnih vlasti da se naselju odobri status samostalne općine samo je još jedan na dugoj listi već postojećih problema.
Relativna brojnost manjina se razlikuje od zemlje do zemlje. Pripadnici albanske manjine čine četvrtinu ukupnog broja stanovnika Makedonije i znatno manji dio stanovništva Srbije, gdje su uglavnom koncentrirani na jugu zemlje. Ono što je svima zajedničko jesu napeti odnosi sa državama u kojima tradicionalno dominiraju većinske etničke grupe.
Takvi odnosi bi mogli značajno uticati na budućnost svih stanovnika Srbije, Crne Gore i Makedonije. Naime, sve tri države su se kandidirale za priključenje Evropskoj uniji. Kako će njihove kandidature napredovati, u velikoj mjeri zavisi od odnosa prema manjinama, uključujući i etničke Albance.
Od triju navedenih zemalja, Crna Gora se smatra najperspektivnijim kandidatom. Ona bi se mogla pridružiti evropskom bloku već u nekoliko narednih godina. Zahtjeve za priključenje podnijele su i Srbija i Makedonija, ali njihov ulazak u Evropsku uniju se ne očekuje tako brzo, a nije ni sasvim izvjestan.
U ovom članku poredimo nezadovoljstva etničkih Albanaca u Crnoj Gori sa nezadovoljstvom pripadnika iste etničke manjine u Makedoniji i Srbiji.
Pokazalo se da jedna od uobičajenih pritužbi koje se čuju u regionu jeste nemogućnost pripadnika manjina da dođu do poslova u javnom sektoru. Ipak, čini se da su izgledi da nezadovoljstvo preraste u građanski sukob najmanji u Crnoj Gori – zemlji koja je najbliže ulasku u Evropsku uniju.
Prema riječima Gencija Nimanbegua, etničkog Albanca i političara, strogi kriteriji za ulazak u evropski blok primoravaju Crnu Goru da poboljša svoj odnos prema manjinama. Očekuje se da će se Nimanbeguova stranka Forca pridružiti vladajućoj koaliciji poslije oktobarskih izbora.
„Naša iskustva pokazuju da su dobre stvari koje se događaju Albancima rezultat djelovanja vanjskih uticaja“, izjavio je Nimanbegu za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN). „To će se vjerovatno nastaviti i tokom daljnjih pregovora sa Bruxellesom.“
‘Poslovi samo za svoje’
Pobuna albanskog stanovništva dovela je Makedoniju do ivice građanskog rata 2001. godine. Mir je ponovno uspostavljen sporazumom koji je postignut uz međunarodno posredovanje. Nedavno zabilježeni slučajevi nasilja, praćenog nacionalističkom retorikom sa obje strane, pokazali su koliko je mir ovdje nesiguran.
Sićušna albanska manjina u Srbiji također se nakratko pobunila protiv države 2000. godine, nakon čega su pobunjenici konačno dospjeli u organe lokalne samouprave. Sukobi u Preševu bili su povezani sa sukobom na Kosovu, gdje se pobuna etničkih Albanaca – uz podršku zračnih napada NATO snaga – završila proglašenjem nezavisnosti u Prištini.
Crna Gora je uvijek bila drugačija. Crnogorski etnički Albanci nikad nisu ustali na oružje protiv države. Naprotiv – ovoj manjini se pripisuje zasluga za nastanak nezavisne crnogorske države. Na referendumu organiziranom 2006. godine glasovi etničkih Albanaca prevagnuli su u korist odluke o izlasku iz državne zajednice sa Srbijom.
„Kad su zavisili od albanskih glasova, nudili su nam sve“, kaže Linda Dushaj, mlada Tužanka koja je diplomirala na fakultetu političkih nauka, ali je uspjela pronaći posao samo kao instruktorica fitnessa. „Na kraju nismo dobili ništa.“
Dok je opća stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori oko 13 posto, u oblastima kao što su Tuzi i Ulcinj, gdje živi većina crnogorskih etničkih Albanaca, nezaposlenost ide i do 20 posto.
Ova manjina čini pet posto ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Međutim, njeni pripadnici čine samo 2,8 posto uposlenika na platnom spisku države, kaže se u izvještaju Vlade o zapošljavanju predstavnika manjina u organima državne uprave iz juna 2011. godine.
Kao i u većini zemalja bivše Jugoslavije, državni sektor u Crnoj Gori je prevelik i neefikasan. Ipak, obećanje sigurne plate i beneficija snažno privlači mlade i obrazovane kadrove – naročito u odsustvu jakog privatnog sektora. Konkurencija za brojne poslove u ministarstvima i administrativnim organima veoma je oštra.
Ali, kao i u drugim dijelovima regiona, u Crnoj Gori je rašireno uvjerenje da najbolja mjesta dobijaju oni koji imaju najjače veze. Zaposlenje u javnom sektoru je za političare sredstvo nagrađivanja – i osiguravanja – lojalnosti.
Liderima etničkih Albanaca koji su bliski crnogorskim vlastima također su upućivane optužbe da poslove daju samo ljudima koji ih podržavaju. Mnogi pripadnici njihove zajednice prihvataju kao činjenicu da takav oblik korupcije pogađa sve stanovnike Crne Gore, a ne samo pripadnike manjina. Ipak, oni smatraju da je zbog diskriminacije njihov položaj još teži.
Dijana Ivanaj, nezaposlena dvadesetšestogodišnja diplomirana studentica iz Podgorice, kaže da je „sasvim prirodno to što državni službenici žele sačuvati poslove za svoje ljude“.
„Ali, ako su mi dali pasoš, smatraju me državljankom Crne Gore i tvrde da imam jednaka prava, onda bi mi trebali i dozvoliti da radim posao za koji sam se školovala.“
Poslije dvije godine potrage za poslom, Dijana Ivanaj je prestala brojati negativne odgovore koje je dobila. Nije se uspjela zaposliti čak ni kao sekretarica, što je posao za koji ima previsoke kvalifikacije. Kao diplomirana forenzičarka, nekada se nadala da će uspjeti dobiti posao u policiji.
Međutim, policija je poznata upravo po tome što u svojim redovima ima jedan od najmanjih postotaka zaposlenih etničkih Albanaca – mada je najveći pojedinačni poslodavac u državnoj upravi, sa oko 4.000 uposlenika na platnom spisku. Etnički Albanci čine samo 1,21 posto zaposlenih u policiji. U carinskoj službi, koja je drugi veliki državni poslodavac, Albanaca je tek 0,72 posto.
U izvještaju iz 2011. godine, iz kojeg su ovi podaci preuzeti, zaključuje se da manjine, u načelu, nisu dovoljno zastupljene u javnom sektoru Crne Gore.
Sabahudin Delić, savjetnik u Ministarstvu za manjinska prava, potvrđuje da ovi podaci pokazuju da problem postoji – ali tvrdi da to nije posljedica diskriminacije.
„Razlog nije to što bilo ko odbija zaposliti pripadnike manjina“, kaže on. „Jednostavno rečeno, u nekim oblastima nema dovoljno kvalitetnih kandidata.“
Delićevo zaposlenje je jedan od malobrojnih izuzetaka od pravila. Etnički Albanci čine 43 posto zaposlenih u Ministarstvu za manjinska prava.
Rastuće tenzije
Nezaposlenost je jedan od najvećih problema i u općinama Preševo i Bujanovac, na siromašnom jugu Srbije, gdje živi oko 70.000 etničkih Albanaca.
Prije nešto više od deset godina, lokalne gerilske snage su pokušale izdejstvovati otcjepljenje od Srbije i priključenje susjednom Kosovu. Ta kratkotrajna pobuna okončana je mirovnim sporazumom koji je pripadnicima manjine garantovao veći uticaj u lokalnoj politici.
Ali veći broj etničkih Albanaca na položajima u vlasti nije doprinio poboljšanju ekonomske situacije ove zajednice. Posljedice ne tako davnih sukoba i stalni strah od novih nemira usporili su rast privatnog sektora.
„Investitori nas zaobilaze jer je novac plašljiva zvjerka“, kaže Nexhat Behluli, bivši pripadnik gerilskih snaga koji sada vodi nekoliko kompanija u ovom regionu. „Nema sigurnosti. Situacija se može radikalizirati svakog trenutka.“
Ni ovdje državni sektor ne daje mnogo nade mladim etničkim Albancima sa fakultetskim diplomama. Mnogi od njih su se školovali na Kosovu, u Makedoniji ili Albaniji, gdje se nastava drži na albanskom jeziku. Međutim, Srbija je do ovog ljeta odbijala priznati njihove diplome. Nakon što se vrate u ekonomski nerazvijenu sredinu, zbog toga im je praktično onemogućeno da dođu do jedinog zaposlenja koje se ovdje može pronaći.
„Potpuno smo isključeni. Osjećamo se kao građani drugog reda“, kaže Valon Arifi, koji je diplomirao dizajn na Kosovu i sada pokušava pronaći dobro plaćen posao.
Unatoč razočarenju, čini se da nema mnogo volje za ulaženje u novi sukob. Nezaposlena omladina u Preševu radije razmišlja o odlasku u neku drugu zemlju nego o ustajanju na oružje. Na hiljade njih je već otišlo – mnoga domaćinstva u regionu žive od novčanih doznaka koje primaju iz inostranstva.
Oružana pobuna u Makedoniji, južnom susjedu Srbije, također je zaustavljena mirovnim sporazumom potpisanim prije više od deset godina. Ohridski sporazum – koji je dobio ime po mjestu na obali jezera u kojem su se suprotstavljeni lideri sastali – bio je pozdravljen kao temelj jednog ravnopravnijeg društva.
Desetak godina kasnije, etnički Albanci se žale da su reforme krenule unazad. Tenzije su i dalje naglašene, a grupe mladića iz dviju zajednica povremeno se sukobljavaju u glavnom gradu, Skoplju.
Zemlja je praktično podijeljena između etničkih Albanaca i makedonske većine. Prema nekim procjenama, gotovo trećina mladih je bez posla – što je jedna od najviših stopa nezaposlenosti na Balkanu.
I mada su stranke etničkih Albanaca ušle u vladajuću koaliciju, pripadnici manjine čine svega 17 posto uposlenika na platnom spisku države. Odredbama Ohridskog sporazuma obećana im je četvrtina poslova u državnoj upravi – proporcionalno učešću u ukupnom broju stanovnika.
Xhabir Deralla, politički analitičar, kaže da radikalni elementi na objema stranama podgrijavaju mogućnost novih sukoba.
„Sukob iz 2001. godine mnogi smatraju utakmicom koju je prekinula međunarodna zajednica“, objašnjava on. „Na društvenim mrežama se sve češće spominje drugo poluvrijeme.“
Ipak, zvaničnik vladajuće stranke VMRO-DPMNE Vlatko Gjorčev tvrdi da se postojeće tenzije preuveličavaju.
„Mediji ponekad prikazuju situaciju dramatičnijom nego što ona to zaista jeste“, kaže on. „Makedonija nije Skandinavija – a čak i u Skandinaviji ima problema.“
‘Nema čarobnog štapića’
U novijoj historiji Crne Gore nisu zabilježeni slučajevi krvoprolića u koje su bili umiješani etnički Albanci. Vlada Crne Gore je čak dobila pohvale ove manjinske zajednice kada je krajem devedesetih godina primila izbjeglice iz susjednog Kosova i osigurala im smještaj.
Moguće je da izgledi za ulazak u Evropsku uniju predstavljaju faktor koji danas stišava nezadovoljstvo etničkih Albanaca. Mitja Drobnič, šef Delegacije Evropske komisije u Podgorici, izjavio je da se odnos crnogorske vlade prema ovoj manjini budno prati.
„Nijedna zemlja ne može pristupiti Evropskoj uniji prije nego što ispuni sve evropske standarde“, izjavio je za BIRN.
Međutim, precedensi unutar Evropske unije pokazuju da je mali broj manjina koje su sasvim zadovoljne tretmanom koji dobijaju.
Gradišćanski Hrvati u Austriji imaju znatno bolji status nego većina pripadnika albanske etničke manjine na Balkanu. Kao državljani zemlje koja je članica Evropske unije i koja se obavezala poštivati njihova prava, rijetko su u prilici žaliti se na diskriminaciju i ne suočavaju se ni sa kakvim preprekama prilikom zapošljavanja.
Umjesto toga, aktivisti koji se bore za prava Hrvata govore o opasnostima od asimilacije. Kako tvrde, njihov jezik, možda posljednji ostatak stare kulture, tiho i neprimjetno izumire.
Hrvati su sićušna manjina i uglavnom su koncentrirani u austrijskoj provinciji Burgenland. Kao potomci izbjeglica koji su se povlačili pred osmanskom vojskom, u ovom regionu žive već više od 500 godina. U prošlosti su često bili izloženi pritisku da prihvate kulturu i običaje većinskog stanovništva.
Danas, međutim, njihova lokalna udruženja dobijaju finansijsku pomoć države. Počevši od 1955. godine, Gradišćanski Hrvati mogu se školovati na maternjem jeziku i postavljati dvojezične table i natpise.
Ali omladina gubi interes za učenje starog jezika, jer osjećaju da od toga ne mogu imati nikakvu posebnu korist.
„Ljudi se žele uklopiti u većinu jer misle da će im biti bolje ako govore samo njemački“, kaže Gabriela Novak Karall iz Hrvatskog centra u Beču.
„Svi se izjašnjavaju kao Austrijanci. Mnogi od njih više ne govore hrvatski ni kod kuće.“
U međuvremenu, u Crnoj Gori, albanski političar Nimanbegu kaže da su pripadnici njegove zajednice realistični u pogledu mogućih koristi od ulaska u EU. „Evropa nema čarobni štapić“, kaže on. „Dosta toga će zavisiti od nas.“
Dijana Ivanaj, nezaposlena diplomirana forenzičarka, kaže da je izdaje strpljenje. Ako se njena situacija uskoro ne popravi, namjerava potražiti sreću u inostranstvu, kao što su to već učinili mnogi njeni sunarodnici.
„Imam samo jedan život i ne mogu ga provesti u vječitom čekanju“, kaže ona.
…………………………………………………………………
Pripadnici crnogorskih manjina zaposleni u državnoj upravi
Prema izvještaju Vlade iz 2011. godine, Crnogorci, koji čine 45 posto stanovništva, zauzimaju 79 posto mjesta na poslovima u državnoj administraciji.
Srpska manjina čini 28 posto stanovništva i zauzima 8,6 posto mjesta u državnoj službi.
Etnički Albanci čine pet posto stanovništva i imaju 2,8 posto poslova u javnom sektoru.
Bošnjaci, Romi, Hrvati i Muslimani su manje brojni i imaju manji udio u poslovima u državnoj administraciji.
(Izvor: Izvještaj Vlade Crne Gore iz 2011. godine)
…………………………………………………………………..
Etnički Albanci čine većinu u Tuzima i većem dijelu jugozapadne Crne Gore. Ipak, u zemlji u cjelini oni su manjina, baš kao i u drugim dvjema republikama bivše Jugoslavije, Makedoniji i Srbiji
…………………………………………………………………..
Oktobarski izbori u Crnoj Gori
Koalicija Evropska Crna Gora – koju čine Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija Crne Gore – osvojila je 39 od 81 mjesta u Skupštini.
Opoziciona koalicija Demokratski front osvojila je 20 mjesta, dok su Socijalistička narodna partija i Pozitivna Crna Gora dobile devet i sedam mjesta.
Da bi ostala na vlasti, koalicija Evropska Crna Gora je morala sklopiti savez sa manjinskim partijama koje su osvojile šest mjesta u parlamentu. Od tog broja dva mjesta pripadaju dvjema glavnim koalicijama etničkih Albanaca.
Etnički Albanci su učestvovali i u prethodnoj vladi, ali tada nisu imali osvojena mjesta u parlamentu. U novoj koaliciji će imati veću političku snagu. Već su iznijeli listu svojih zahtjeva, koja uključuje veće investicije u njihove regione i više poslova u državnoj službi za pripadnike njihove zajednice.
……………………………………………………………………
Etnički Albanci smatraju da im je nezavisnost trebala osigurati veći uticaj u manjoj državi. Međutim, šest godina kasnije, mnogi se i dalje žale da su potisnuti na margine političkog i ekonomskog života. Zbog toga optužuju predstavnike vladajućih struktura – koji su na vlasti već deset godina i nedavno su ponovo izabrani – da su prekršili data obećanja
……………………………………………………………………
* Autor je novinar iz Podgorice. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji s Balkan Investigative Reporting Network.
