**
ESEJ O PRIJATELJSTVU
Legenda o Heraklu kaže da se taj mitski heroj u jednom odsutnom času svog života našao na raskršću putova: morao je da donese sudbonosnu odluku o čitavom svom životu. A odluka je bila neopoziva: ako izabere krivi put, tragediji nikad neće biti kraja.
Moje pjesme predstavljaju pokušaj da prevladam vrijeme, prostor i neke ljude koji toliko sputavaju. I ne samo ja, već svaki čovjek nosi u sebi Heraklovu, ljudsku dramu kao nezaobilazni dio vlastitog puta na ovoj svemirskoj čestici prašine gdje si ljudskost vjekovima krči put kroz mračne predjele užasa.
Suvremena biološka znanost vas obavještava da mozak običnih majmuna predstavlja 31. diobu mozgovne prastanice, mozak antropoida 32-u, mozak pitekantropa 33-u, a mozak čovjeka 34-u diobu mozgovne prastanice. Pa, jesmo li mi to iznevjerili prirodu ili sebe? Ili i jedno i drugo?
Zato, voljela bih kad bi „Bijeli konjanik“ mogao postati Pegaz i odnijeti sobom sve naše vjekovne mržnje i zablude, svađe, nepravde, osvete i poniženja.
Gdje je čovjek? A gdje smo to mi? I zašto je čovjek opet tako sam? I što nam je to ostalo za obranu vlastitog dostojanstva, u ovoj pijanoj, balkanskoj krčmi?
Često u meni muklo i bolno odjekuju stihovi velikog, kineskog pjesnika Ali Qing-a koji 28. 12. 1937. godine noću, napisao:
„Pada snijeg na kineska prostranstva
led ovladava Kinom…
O, Kino
nejaki moji stihovi
u ovoj mrklini
hoće li te išta ugrijati?“
Zar je doista bila u pravu drevna, biblijska izreka koja kaže: „Propast svoju nosiš u sebi, Izraele?“
I kakav smo mi to logaritamski model svemirske civilizacije? Promašeni ili postiđeni? Već čujem odgovor nobelovaca, Jacquesa Monod-a koji smatra: „Stekavši vlast nad sredinom u kojoj je živio, čovjeku je preostao samo jedan ozbiljan protivnik — on sam!“
Pa gdje sam to ja?
Iz mraka mi šapće moj dragi gospodin Galilej, da je ovo najsjajniji dio Kumovske slame, Mliječne staze, a nalazi se u zviježđu Strijelca. Tu je prividno i središte naše istoimene Galaksije.
Kad bih mogla, rado bih večeras porazgovarala sa Omerom Hajjamom, astronomom, filozofom i pjesnikom iz XI-og stoljeća. Bio je to jedan od najlucidnijih umova srednjeg vijeka, filozof, pjesnik, matematičar, a iznad svega astronom. (I mene su kao dijete zvale astralne daljine). Omer Hajjam (1040—1123) živio je na tlu današnjeg Irana i Iraka. Poznat je u svijetu književnosti po svojim rubajijama, kratkim katrenama, pjesmama od po četiri stiha što je specifična forma perzijskog pjesništva iz tog vremena.
U samotnim noćima on se pita:
„Kada se počeo gibati nebeski svod?
Kad će jednom ovaj lijepi brod?
To ni metrom razuma ni vagom nauke
izmjerit neće nikad ljudski rod!
Rođen je u Nišaburu čije je sveučilište bilo na glasu po profesoru Muveffaku. Uz Hajjama, studirala su kod njega još dvojica: Ebul—Kasim i Hassan Sabah. Legenda kaže da su se njih trojica zavjetovala da će onaj tko prvi postigne neki položaj pomoći onoj drugoj dvojici. Kasnije „Kasim je postao prvi vezir kod sultana Arslana i druga dvojica podsjetiše ga na đački zavjet. Ebul—Kasim ponudi Hajjamu neko dobro mjesto na dvoru, no skromni učenjak i pjesnik to odbije s isprikom da se želi posvetiti nauci. Mudri vezir ga shvati i dodijeli mu znatnu godišnju svotu za proučavanje astronomije i matematike. Treći prijatelj —Sabah— smjesta prihvati mjesto ponuđeno Hajjamu i počne spletkariti želeći smaknuti Kasima. Vezir to dočuje i Sabbah pobježe u Egipat…“ Zato Hajjam pjeva:
„Tko je vrijedan moga društva, duše ću mu dati,
i s njime ću — dičeći se — usporedo stati.
Želiš znati što je pako na oveme svijetu?
Pako je nečovjeka ko druga imati.“
Hajjam piše pet stoljeća prije Shaksperea:
„Nemoj tako bahato gaziti po cvijeću
i oholo gledati na prolaznu sreću.
Možda je to cvijeće od praha djevojke
kojoj su se divili kao sveumjeću.“
Ugledni, francuski kritičar T. Gautijer piše o njemu:
„… Monolog Hamletov davno je istesan u ovim rubajijama gdje Hajjam traži ono što se nalazi iza nebeskog zastora koji je spušten između čovjeka i tajne svijeta i gdje istražuje zadnji atom čovječje ilovače do lončarskog vrča kao danski princ kušajući dokazati da je ilovača kojom se lijepi čep na pivarskoj bačvi možda od praha Aleksandra ili Cezara.“
„Bez moje sam privole na svijet došao
i na njemu život u čudu gledao.
Protiv volje idem, dakle, što je svrha
dolaska, odlaska — ja bih rado znao!“
Volim se družiti s ljudima poput O. Hajjama. Oni unose svjetlost u moje neprospavane nemire, skučene mogućnosti i neslućene radosti. Zato, pozivam vas na druženje s „Bijelim konjanikom“. Ako uspijem makar i na tren biti nekome ohrabrujuća iskra razumijevanja i prijateljstva, bit će dovoljno. Ipak, kad bih mogla, voljela bih biti kao Paracelzusova ruža:
iskrsla iz pepela i mraka,
osnažena životom titanske snage,
darovana tebi na dlan
u jednoj, beskrajnoj
svemirskoj noći.
Milena Severović
Bijeli konjanik
Milena Severović
Požarevac, april 1990.
