Vraćajući se na mjesto premijera, đukanović je priznao da je pred njim vrijeme teških odluka. Može li isti đukanović, koji je samostalno birao ljude na čelnim pozicijama, sada se otresti onih koji nijesu zadovoljili i naprasno dovesti nove ljude koji će značiti kadrovski diskontinuitet i promjene u vrhu? I još teži zadatak: da li đukanović, koji na jedan način vlada Crnom Gorom više od dvije decenije, može radikalno promijeniti način vladavine?
Predsjedništvo DPS-a jednoglasno je juče predložilo, a crnogorski predsjednik Filip Vujanović objeručke prihvatio prijedlog vlastite partije: novi mandatar biće Milo đukanović, aktuelni predsjednik Demokratske partije socijalista.
Milo đukanović, šesti put za 23 godine. Bilo je to iznenađenje samo za one koji tvrdoglavo odbijaju da prihvate realnost da je vladajuća koalicija zaista dobila parlamentarne izbore; za one koji su povjerovali da su istiniti naslovi opozicionih medija kako je vladajuća koalicija gubitnik iako je osvojila dvostruko više glasova od Demokratskog fronta, najjače opozicione stranke.
Za realnije, đukanovićevo imenovanje za mandatara, bio je viđeni rasplet priče još u noći 14. oktobra. Prosto: predsjednik DPS-a iznio je izbornu kampanju na svojim plećima, sam primao i sam zadavao udarce, tražio je i na kraju dobio većinsko povjerenje crnogorskih građana.
Hronika najavljenog raspleta: Samo, povratak višestrukog crnogorskog premijera nije bila stvar samo njegove želje ili volje. Rezultat oktobarskih izbora je vrlo jasno upozorio Mila đukanovića da njegovi politički nasljednici nijesu ispunili očekivanja; da se lagano, ali neumitno kruni povjerenje građana u vlast i da su potrebne hitne kadrovske promjene.
U tome je suština priče o povratku: nije to bila posljedica lične želje ili neutažive ambicije, već političke iznudice u kojoj se obrela vladajuća koalicija, ali i sam đukanović. Poraz u Nikšiću je bolna poruka da – ovako više ne može.
Kada je napuštao državnu funkciju 2010. godine, đukanović je rekao da su dvije decenije na državim funkcijama „suviše veliko i teško breme“ i da je „konačno sazrelo vrijeme da neko mlađi, sa entuzijazmom i energijom“, preuzme upravljanje državom. I sam đukanović je tada vjerovao da bi njegov nasljednik, Igor Lukšić mogao biti spasonosno rješenje – početak lagane, mirne i bezbolne smjene generacija u DPS-u i u vlasti.
Bilo je zamišljeno da se Lukšić – novi premijer bez bremena političkog nasljeđa – ne sukobljava sa opozicijom, da mirno komunicira i sa medijima koji su bili neprijateljski prema đukanoviću, ali i da bude jednako posvećen jačanju rejtinga Demokratske partije socijalista. Sam đukanović je presudno uticao – utišavajući unutarpartijske glasove protivljenja stare garde – da u novu Vladu Igora Lukšića uđe i ekipa mladih ministara, da unutar državne uprave zavladaju neki novi ljudi…
Uspon i pad mladih sokolova: U prvim mjesecima se činilo da bi možda Lukšićeva ekipa mogla da obavi tako težak zadatak; bilo je tapšanja po ramenu, pozitivnih tekstova u medijima, podrške međunarodnog faktora, značajnih susreta u Berlinu, Briselu…
To je, ipak, bio samo privid uspjeha. Svjetska ekonomska kriza – ali i nesnalaženje „mladih sokolova“ u Vladi Crne Gore u kreiranju efikasne ekonomske državne strategije – povećali su probleme privrede, ali i muke vlasti. Malo koje žarište – počev od KAP-a do Boksita – je ugašeno, stranih investicija nije bilo ni za lijek a protesti nezadovoljnih su počeli da se valjaju ulicama crnogorskih gradova. Nezadovoljstvo je raslo i svi su prstom tražili krivca i nalazili ga – kao i mnogi građani širom Evrope – u izvršnoj vlasti, premijeru Lukšiću i njegovim i ministrima. Nema u svemu tome baš neke pravde: na Lukšićeva pleća su natovareni i neki tereti iz prošlosti za koje sam nije kriv – poput nesolidnih ruskih investitora u KAP-u ili tajnovitih vlasnika koji su ojadili nikšićku Željezaru. Ali, i to je dio politike.
Upravo je rezultat oktobarskih izbora đukanovića žestoko upozorio da njegovi politički nasljednici nijesu baš ispunili očekivanja i da on sam, u danima koji slijede, mora da se uključi u rješavanje problema. Ne samo kao predsjednik najjače partije nego kao čovjek koji vuče konce državne uprave.
đukanovićev usud: Mora da se – u osami van partijskih turbulencija, đukanović uhvatio za glavu: kako se to desilo da, nakon dvije godine partijske hladovine, ponovo mora da uhvati kormilo broda?
Dvije i po decenije u vrhu politike troši svakoga, a đukanović je za političkog života zaista preturio mnogo toga preko glave; radikalno mijenjao svoju politiku i vlastiti imidž, žestoko ratovao i još žešće se mirio, pregovarao sa Evropom i Evropskom unijom o crnogorskom pravu na referendum… Može mu se, dakle, povjerovati kada je tvrdio da nije sklon povratku na državno čelo.
Ali, povratak nije bio stvar izbora: prethodne dvije godine pokazale da ne može da vlada iz sjenke. A nova generacija, mlađi političari iz DPS-a nijesu ispunili prazninu koju je đukanović ostavio povlačenjem sa državne funkcije. Ima analitičara koji tvrde da Lukšiću, Katniću ili Kavariću nije ni ostavljena prava šansa; da ih je vlastita partija stezala i sputavala raznim zahtjevima. Politička moć se, međutim, ne daruje, niti ostavlja u nasljedstvo već se osvaja u svakodnevnoj borbi na terenu. čini se da mnogi mlađi ministri nijesu shvatili da je trebalo biti inventivniji i hrabriji u sprovođenju vlastitih odluka.
Osim toga, đukanović se nije osjetio spokojnim i zaštićenim od opozicionog prekopavanja prošlosti, ispitivanja mnogih spornih odluka (poput one o privatizaciji Telekoma); raznih medijskih afera u kojima su se volšebno pojavljivali čak i lažne informacije iz državnih službi. Javna je tajna da opozicioni protivnici odavno žele đukanovića vidjeti – ne samo politički poraženog – nego poniženog, bačenog u blato. Izgleda da sam đukanović nije među mlađim kolegama osjetio baš neku veliku spremnost da zaštite svog političkog mentora. Zato je njegov povratak na državnu funkciju bila – iznudica, jedini način da se suprotstavi oponentima, da im izađe na crtu.
Dva teška pitanja: Mnogi su do nedavno bili skloni da se opklade kako će đukanović zaigrati na kartu predsjedničkih izbora.
No, predsjednička fukcija je ipak protokolarnog karaktera; nije baš kao položaj engleske kraljice, ali predsjednik države svakako nema značajnijih operativnih nadležnosti.
Zato je prihvatanje funkcije mandatara bio jedini potez. Iako je to najzahtjevnija i najteža funkcija u državnoj administraciji, nekako je logično u parlamentarnim sistemima da nju zauzme najjači igrač vladajuće koalicije. Ako hoće da stvarno vlada, mjesto premijera je za đukanovića – najbolja pozicija. Osim toga, sa premijerskog položaja đukanović bi mogao Vujanoviću (ili nekom drugom kandidatu vladajuće koalicije) da odlučujuće pomogne za predsjedničke izbore.
Breme vlasti: Istini za volju, đukanoviću će ovo biti šesti put da sjeda u premijersku fotelju i svakako će takav politički rasplet dodatno povećati frustracije naročito među opozicionim liderima. Svakako, biće i onih ogorčenih koji će trubiti o povratku diktatora i javno tražiti od međunarodne zajednice da se ne dozvoli đukanovićev povratak.
Crnogorska priča se ipak – dominantno – odvija u Crnoj Gori i to će biti samo uzaludni vapaji onih koji su tek 9. novembra shvatili ko je pobijedio na parlamentarnim izborima 14. oktobra.
đukanoviću predstoji teško vrijeme, moraće da odgovori na dva izazova. Prije svega: može li višestruki bivši, sada i budući premijer – koji je i do sada uglavnom sam birao ljude na čelnim pozicijama – odjednom pronaći i dovesti neke nove ljude i napraviti očekivani kadrovski diskontinuitet u vrhu? Osim toga: da li đukanović, koji vlada Crnom Gorom 23 godine, zaista može radikalno promijeniti način vladavine iako je sam priznao da je i to neophodno ako njegova partija želi da zadrži povjerenje građana?
Koliko god mu smetala opozicija, bez obzira na neke, ne odveć prijateljske, međunarodne uticaje – bitka koja predstoji zavisi isključivo od poteza koje će sam đukanović povući. Problemi su uvijek i šansa. Povratak na mjesto premijera je i prilika da konačno ispravi neke svoje ranije loše poteze, ali i da se oslobodi kadrovskih zabluda u timu koji bira. Ukoliko se okruži istom partijskom gardom koja mu je „pomogla“ u kreiranju nekih grešaka – ubrzo će požaliti što se vratio na mjesto sa kojeg je i počela njegova politička karijera.
Šesti premijerski mandat – to je put kojim se zaista rjeđe ide. Tačnije, to je neistražena teritorija jer sličnog primjera nema u Evropi. Jedno se čini izvjesnim: ovo je zaista posljednji đukanovićev premijerski pokušaj da napravi bolju budućnost koju je obećao.
