*
MIODRAG BULATOVIĆ
SRPSKI RABLE BULEVE ORGULJE
Sjećanje na genijalnog srpskog pisca
Veselo srce kudjelju prede.
Gdje postoji individualnost,
postoji težnja ka nezavisnosti.
Iz Oklada, do Bijelog Polja, banuo je u Beograd, mlad, odmah iza sloma hitlerizma i početka socijalističke tiranide brozizma, rođeni pisac Miodrag Bulatović, sirotan, izmučen ratnim stravama, bolešljiv, u iznošenom šinjelu, da postane velikan srpske književnosti dvadestog vijeka, najtiražniji i najprevođeniji, uz Iva Andrića, srpski, tada jugoslovenski pisac, da postane genijalni Bule — koji je kao đule odjeknuo u beogradskoj socrealističkoj i „revolucionarnoj“ književnoj čaršiji svojom knjigom „Đavoli dolaze“ odjeknuo glasito: „Bule je došao!“ — pisac je došao.
Darovite je obradovao genijalni pripovijedač, a „revolucionarne“ netalente je uznemirio glasom iz dubine narodne duše, glasom „sa dna kace“, kočićevske jedrine; došao je pisac novih božjih ljudi, okladskih božjaka, novi Bora Stanković, pisac poniženih i uvrijeđenih, koje je socijalistička tiranida usrećila na način kako ga je neponovljivo opisao srpski Dostojevski, rableovski zagledan u oči začuđenim savremenicima i nasmijan jurišnicima na njegov dar i žar i umjetnički mar, kojim je stvaran „CRVENI PETAO“, koji će u Parizu na francuskom biti rasprodavan u velikom tiražu, pošto je 1958. godine uzbunio beogradsku književnu javnost, u kojoj je već u đavolje protivnike „najvećeg procvata socijalietičke slobode“.
NAJOSOBENIJA POJAVA U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Neočekivani srpski Rable iz Oklada bio je sa divljenjem dočekan od mladog Skerlića novog Borislava Mihailovića Mihiza, koji je mihizovski pozdravio genijalnog pripovijedača „Đavola“ da je pisac „van serije“, a tih pedesetih književnih godina Dobrica Ćosić, kog su već zvali srpski Tolstoj iz Velike Drenove i srpski Šolohov, rekao je za pojavu srpskog Rablea Bula da je „najosobenija pojava u srpskoj književnosti“.
Pisac „Đavola“ je bio odmah uočen od maga pripovijedanja Iva Andrića, koji je kazao „Ako ga ne pustimo da uđe u Udruženje književnika, taj će kad-tad ući kroz dimnjak“. Ivo Andrić je tada bio predsjednik Udruženja književnika. Erih Koš u sjećanjima piše da mu je o Miodragu Bulatoviću govorio Ivo Andrić o „mladom darovitom piscu tek prispelom iz provincije“.
Šezdesetih godina već Bule se otisnuo na Zapad, u Njemačku i Francusku. Bio je već tada najprevođeniji srpski pisas, čiju je slavu pronio roman „Crveni petao leti prema nebu“. Bule iz Ciriha piše Ivu Andriću, 20. juna 1961. na francuskom: „Mon tres sher Ami. Posle Italije — Švajcarska! Sneg na planinama. A takoreći na domaku ruke jezero. U Italiji „Ćuprija“ trijumfuje. U ostalom i „Petao“. Sutra putujem u Minhen: onda preko Beča našoj zlatnoj Savi. Biću slobodan i javiću se oko prvog jula. Vama pozdrav od Bulatovića.“ Zahvalnost Bulatovićeva Andriću na njegovoj podršci na početku, duhovnoj i novčanoj, ostala je do kraja života.
Sjećam se književne večeri na Filološkom fakultetu u Beogradu, na kojoj su čitali Miodrag Bulatović, Dragoslav Grbić i mladi pjesnik Dragan Kolundžija, a o njima govorio estetičar Dragan Jeremić, na koju je došao i veliki helenista Miloš N. Đurić, koji nije htio da sjede u prvi red, govoreći: „Ne! Ne sjedam gde sede vlastodršci! Sedam među puk! Ja sam široki puk!“ Čekalo se da dođe Miodrag Bulatović. I taman kad je počelo da se osjeća nestrpljenje publike zbog Bulevog kašnjenja, na vratima čuvene Četrdesetpetice pojavljuje se Ivo Andrić, a iza njega Bule sa rableovskim osmijehom. Pozdravljeni aplauzom Andrić i Bule su bili doživljaj za pamćenje za nas studente književnosti u našoj Četrdesetpetici. Profesor estetike dr Dragan Jeremić je govorio sa posebnim osvrtom na Bulovu prozu, a nakon čitanja trojice učesnika književne večeri, progovorio je u svom stilu veliki Miša Đurić, nazvavši Jeremića „mladi Aristarh“ i pohvalivši pisca i pjesnike, sa posebnim osvrtom na Bulatovićevu pojavu u srpskoj književnosti.
PISMA ANDRIĆU
Brojna Buleva pisma Andriću iz Švajcarske, Pariza, Italije, Minhena, u kome je vidio slog za štampanje „Travničke hronike“ na njemačkom, obećavajući da će donijeti primjerak koji je „prisvojio“, iz Edinburga, govore o pravoj zahvalnosti i odanosti svom dobrotvoru. Bule je i u najžešćem polemičkom žaru sa Oskarom Davičom naglašavao svoju zahvalnost Oketi na pomoći onda kada mu je bila jako nasušna, kada je banuo u Beograd bez novca i odijela pristojnog, ali sa velikim darom, da postane vrhunski srpski pisac Bule.
O književnom djelu Miodraga Bulatovića napisane su hiljade stranica. Rečeno je da su njegovih sedam tomova: „Đavoli dolaze“, „Vuk i zvono“, „Crveni petao leti prema nebu“, „Heroj na magarcu“, „Rat je bio bolji“, „Ljudi s četiri prsta“ i „Gullo gullo“, o bedemu mašte, o knjigama od mjesečine, zapaljenih nebesa i čuda kojih samo njegova usta bijahu puna. Pripovijetke i romani Miodraga Bulatovića su napisani da stoje u srpskoj književnosti dvadestog vijeka uz djela Iva Andrića, Miloša Crnjanskog i Dobricu Đosića. To su pjesnici srpske proze. Bulatović je i u prošlosti i u sadašnjostio vidio zla, nesreće, patnje i očajanja kao vječne čovjekove pratilje od kojih nema uteka u budućnost. Upoređivan je sa Malaparteom, a poređujem ga sa Rableom, Stankovićem, Dostojevskim, a on je najviše volio Gogolja. Bule je jedini pisac koji je natjerao zlo da pjeva.
„MOJE KNJIGE GORE I KAD SU LOŠE“
Zgražao je ćifte i uštogljene lažimoraliste svojim disanjem i pisanjem, življenjem svoje literature, družio se sa bjelosvjetskim hazarderima, teroristima, dilerima, razbojnicima, prijateljicama noći, i sa istaknutim svjetskim intelektualcima i državnicima. Salvador Dali mu je pričao kako je u Španiji vidio Broza u jahaćim čizmama roze boje, kao cirkusanta, što mu brozoljubi nikako nijesu opraštali. Bio je opsjednut fenomenima Markiz de Sada i Drakule. I tim opsesijama, o kojima je govorio bulevski, šokirao je svoje zavidnike, koji su ga iz svojih komitetskih busija i akademija prikazivali kao đavola, a on ih je prozirao i prikazivao ih kao tankomozgoviće zečjih srca.
„Moje knjige gore i kada su loše, čitaoci to osećaju“, govorio je bez samopažnje genijalni Bule, kog akademici SANU ne poželješe da prime u svoje srednjotalentne redove, ali zato Miodrag Bulatović (1930—1991) vječi uz Miloša Crnjanskog u krugu velikih, lijepo je vidjela Milka Lučić, u svom napisu u „Politici“, dodatku za kulturu, od 20.2.2010. godine.
Nemjerljivu energiju izgorio je Bule u polemikama sa slovenačkim, ustaškim, crnogorskim i arnautskim podmetačima laguma u temelje SFRJ, a najbolje je kao stanovnik Ljubljane, Krekog trg sedam, iritirao u Cankarjevom domu kardeljon, opsjednute svojom deželicom, sa kojima je sam polemisao, hrabro i lucidno. Dobro bi bilo da su i ta britka njegova uzlijetanja patriotska i satirična uknjižena. A kako je slikao ustaške humaniste, to će ostati neopisano. Crnogorskim tupoglavcima rugao se sa pola lica zaplakanog a pola, kao bog Janus, nasmijanog.
Crnogorske jadne akademike i arnautske „akademike“ metao je pod istu lupu i slagao se sa mojim viđenjem njihovih mozgića — da su im mali mozgići veći od velikih mozgića. I zato su mu se birokratski svetili kad god im se ukazivala prilika. Mrštili su se i kad bi došao u rodne Oklade. A kad je održao govor u Bijelom Polju u programu književnog karavana Bar-Beograd, u propagandu pruge Beograd-Bar uključen, sa Ćamilom Sijarićem i drugim piscima, po naređenju crnogorskih vlastodržaca isključen je iz karavana, koji je produžio put Veograda, a Bule se vratio u tadašnji Titograd, pa smo u hotelu „Podgorica“ osvanuli divno uz njegove burleske Boško Pušonjić i moja malenkost.
A kad je UK Srbije istaklo Bula kao svog kandidata za predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije, pošto je Srbija bila na redu da da kandidata, sve književne družine svih republika i pokrajina su se saglasile osim UK CG, čije je delegate primorao komitet da promijene već dati saglasing, pa su od dvadeset osam delegata glasali komitetski protiv Bula svi delegati osim Ranka Jovovića, koji je napustio sjednicu, Miodraga Ćupića, suzdržanog, a samo je moja malenkost javno glasala da Bule bude predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije. Sve ostale srconje književne glasali su kako hoće komitetski bumbaširi, koje ne imenujem, jer su bezimeni. Tada je samo Oskar Davičo Oketa vodio kampanju da Bule ne bude predsjednik SPJ.
A kada ga je u Igalu 15. marta 1991. godine srce otkucalo, u istoj godini kad i Rablea, Bule je rekao ljekarki, koja mu je skidala sat ručni da mu da u venu injekciju za razbijanje tromba: „Nek’ kuca sat, kad već ne može moje srce“. I tada su licemjerno se javljali da budu u delegaciji za njegovu sahranu oni pjevuni i prozuni koji su glasali da ne bude predsjednik SPJ, svakako, da idu o trošku UK CG. O vremena i običaji!
Momir Vojvodić, 08 april 2010 | Srpske novine Crna Gora
