*
NIJANSAMA I BOJAMA
[…] Ritam je važan kao igra reči za vas?
■ Ne… to ne bih mogao da potvrdim, bar ne za moje tekstove. Ja sam prije svega opčinjen riječima. One zavisno od svog značenja i važnosti koje im ja u datom momentu pridajem, zauzimaju („osvajaju“) određeno mjesto u tekstu. Tako stvoren niz riječi — ta neobična slagalica bliskih ili pojmovno suprotnih riječi — kod mene je samo ponekad skladan i odaje utisak da je namjerno ritmizovan. No, meni lično to ne igra nikakvu ulogu, značajnija mi je poruka koja je u tekstu sadržana…
Bavite se fotografijom, da li nalazite u njima inspiraciju za poeziju?
■ Moje fotografije nastaju spontano i diletantske su… Ja ustvari i ne bih smio da ih nazivam fotografijama. Recimo da su to tehnički nekorektno izvedeni zapisi u slici. Moje fotografije su ponekad pjesme, a ponekad priče…
Na fotografijama pretezno su manastiri i crkve, ima li neki poseban razlog?
■ Naravno… crkve, manastiri, ikone, brada i bore na licu su za mene simboli duhovnosti…
Ponosni pogled blista i unutrašnja sigurnost, imate izraz lica sveca na fotografijama?
■ Odrastao sam u sredini gdje je vladala nemaština, gdje je parče pogače bio privilegija i dar Božji… Mnogo čega je tu nedostajalo, ali jedino čega se imalo bio je obraz… A cijenio se samo čist i pošten. Skoro svi seljaci moga kraja u svojim haljinama liče na monahe i svece. Ako je bar djelić sredine iz koje potičem oslikan i vidljiv u izrazu moga lica onda sam ja sretan čovjek.
Da li kanibalizam i reinkarnacija imaju povezivanje u vašem umu?
■ Precizan odgovor na ovo pitanje bi bio previše opširan, jer bih morao da objasnim kako ja spoznajem značenje ovih pojmova kod tzv. primitivnog i današnjeg modernog, intelektualnog bića… Ali ako izričito zahtijevate, oni u mojim tumačenjima imaju izuzetno negativno značenje… Dovodim ih u vezu sa težnjom čovjeka da bude neuništiv, dakle postane Bogom ili mu se bar približi i bude besmrtan… No, ja lično želim da budem konačan…
Koliko je važan osećaj optimizma za karijeru?
■ Sigurno veliki, no, karijera je nešto što ja ne stavljam u prvi plan…
Kad pogledate unazad karijeru, da li postoji momenat koji se izdvaja posebno uzbudljivo?
■ Možda u tuđini ponovni start od nule… Da li je bio uzbudljiv, zavisi od ugla gledanja, a da je bio težak, bio je…
O autorskom blogu „Lyrik — Lyric“
■ Moj blog nema nikakvih književnih pretenzija… U njemu su nagoviještena moja interesovanja, a nastao je iz lične potrebe. Čovjek u tuđini — koji iz kojekakvih razloga ne može da živi u otadžbini, niti može u dogledno vrijeme da je posjeti — prinuđen je da improvinzuje. Zvuči pomalo patetično ali ovaj blog je stvarno moja virtuelna domovina… Srećan sam kada mi se poneko javi, a ako tu još pronađe nešto što mu se sviđa, još sam srećniji…
Da li pratite svoje instinkte?
■ Slušam govor moga tijela i pokušavam da ga ispravno shvatim — ponekad u tome i uspijevam. Recimo, da nije tako, poodavno ne bih bio među živim osobama…
Da li imate bilo kakve oblike rituala za pisanje?
■ Da. Ja pišem samo spontano i usputno (onako u prolazu)… Kod sebe uvijek imam više naliv pera, hemijskih i grafitnih olovki, ako nemam bloka pišem na svemu, na čemu se pisati može — od toaletnog papira, računa iz prodavnice do tekstila i stranica knjige koju trenutno čitam… A ako ništa drugo nemam u ruci, zabilješke ću da nanesem na sopstvenu kožu…
Ko je vaš izvor inspiracije?
■ Na prvom mjestu priroda i život sa svim svojim nijansama i bojama, a kada bih bio pisac romana potpisivao bih se sa Dostojevski, Andrić, Selimović, Markes ili Eko, kratke priče i novele bih pisao kao Borhes, Kafka, Handke ili barem Albahari… Kad bih bio pjesnik zvao bih se Crnjanski, Popa, Miodrag Pavlović ili Čarls Simić… Kao što vidite sve sami pusti snovi…
Postoje li autobiografske tajne koje ste spremni da podelite sa nama?
■ Mislim da bi svaki iole normalan čovjek rado sve svoje tajne izbrbljao i podijelio sa drugim i na taj način se oslobodio jednog ogromnog tereta koji mu život čini težim, ali tako „ogoljavanje“ je samo pred Bogom moguće… Nije tajna ali možda ne znate da majku i najbolje prijatelje nisam vidio dvadeset dvije godine, da bih volio da posjetim grob oca na čijoj sahrani, nisam mogao da prisustvujem…
O radu i strpljenju, na kraju sve je uspeh?
■ O radu bih radije da ćutim, jer se najčešće povezuje sa prisilom… Strpljenje i žrtvovanje su izuzetne vrline, kojih je sve manje, a na kraju svega je smrt. Za neke kao kazna, za neke kao oslobađanje, a za druge kao zasluženi mir… Volio bih da se umirim…
KRATKA IZBJEGLIČKA
ako mi se ikada
livada
mog zavičaja
u oči ponovo
preslika
bilo očeva ili
ona komšijska
velika
budi milostiv
gospode
u njedra mi zmiju
udjeni
neka mi u srce
otrov ubrizga i
oslobodi me
mučnog brojanja
nasilno
upokojenih očiju / by Miroslav B. Dušanić
Intervju — Tatjana Debeljački vs Miroslav Dušanić objavljen na: Diogen pro kultura | Njemačka, 07.6.2011.
