Nažalost, prošlo je puno godina (posle rata) dok su me gledali ispod oka i šaptali mi iza leđa.
Godinama nisam zahtijevala da dobijem neki status u Hrvatskoj zato što sam bila svjesna da se mene optužuje, za što (?), za moju slobodoumnost, za moju drugačiju percepciju svega što se dešavalo, i nadala se, zbog njih, da će jednog dana doći na moje, ali da do tada moram šutjeti.
Nisam se bunila. Stala sam iza svojih postupaka, ostala sam dosljedna sebi, svojim svjetonazorima i principima.
Odlazila sam na nastupe u Srbiju, Bosnu, Makedoniju, u nekom trenutku i u dijasporu, ali nisam nastupala po Hrvatskoj.
Godinama sam se osjećala kao “persona non grata” u svom rodnom gradu.
To je bio razlog što sam morala otići na čak tri “Farme” jer nismo mogli preživjeti od tatine penzije. “Farme” su bile posljedica mojih životnih odabira iza kojih sam ponosno stala, ali, na kraju dana, ponosna sam što sam i te rijalitije odradila “muški”!
Moja cijena je bila 1500 evra po tjednu. Posljednji put sam ostala unutra puna četiri i pol mjeseca.
Nikako svojom voljom, jer kad uđeš ne možeš izaći dok god produkcija misli da si zanimljiv, a s obzirom na to da sam uvijek bila drugačija i svoja, bila sam zanimljiva!
CEO TEKST I INTERVJU BRANKA ROSIĆA SA MARINOM PERAZIĆ PROČITAJTE NA SAJTU VELIKIH PRIČA
Post Views: 289
