-Visis. – rekose u isti mah dvojica staraca odnekud iz Radjevine, saznavsi da sam ostao bez posla. Sama rijec aludira vise na staracko stanje muskosti nego na smrt vjesanjem. Da budem iskren osjecao sam se bas tako kako starci rekose. Zabolje me nacin na koji to rekose ova dvojica pecalbara koji su ovjekovjeceni u jednom vicu koji je ovdje aktuelan. Naime prica se da su Jovo i Milan iako braca sasvim razliciti karakteri. Dok je Jovo stedio novac kao Jevrejin, Milan je obilazio nocne barove i izlazio u nase restorane sa muzikom. Dosadilo Jovi da savjetuje i kori mladjeg brata Milana zbog rasipnickog nacina zivota te jedne veceri izidje zajedno sa njim. Zdruzeni s’ Bahusom lutali su od restorana do restorana, te iako je Milan uglavnom bio brzi u potezanju novcanika, Jovo je uspio spiskati citavih sto franaka. Kazu da sa bratom nije govorio vise od mjesec dana, i da tri noci nije mogao zaspati zbog spiskanog novca.
– Naci ce se vec nesto.- promrljah zlovoljno.
– Neces sinko.- rece Milan mladji od dvojice penzinera i jedan od rijetkih Jugosa koji u ovoj hladnoj zemlji docekaju starosnu penziju.
– Pa dobro neka i ne nadjem, nije to razlog da ne popijemo po jos jedno pivo.-rekoh glumeci bezbriznost.
Konobar takodje nas zemljak pridje sa tri krigle piva na posluzavniku i tiho upita:
– Sta cujem, ostao si bez posla?-
– Da, ali to nije razlog za brigu.- nasmijah se odgurnuvsi sitan novac koji mi je vracao.
Pivo mi se ucini gorce nego ikada a starci, jadniji, ruzniji nego sto sam do sada primjecivao. Bez pozdrava smugnuh iz restorana u toplu junsku noc. Lupez mjesec pun okrugao kao lubenica osvijetlio uske ulicice bolje do neonskih svijetiljki,a meni se u nocima punog mjeseca nikada ne spava.
Zasto da ne.- odobrih samom sebi uputivsi se prema Holivudu, nocnom baru koji jedini u gradu radi do dva posle ponoci.
Na moju nesrecu zivim u jednom malom uspavanom gnijezdu gdje svako svakoga poznaje, a narocito se mi stranci medjusobno dobro poznajemo. Osam mjeseci sam tajio da sam ostao bez posla i radne dozvole i da sam u zemlji ostao samo zato sto je u Bosni gradjanski rat, jer ne zelim da vidim sazaljenje ni na cijem licu. Jos manje zelim primjetiti ironiju ili zluradost koja me ne moze mimoici jer spadam u muskarce na koje psi nikada ne laju niti reze, ali to zato cine ljudi.
Vec sam nacin na koji su starci prokomentarisali vijest da sam ostao bez posla stavio mi je do znanja da ce se odnos izmedju mene i mojih poznanik izmjeniti. Do sada sam bio onaj kojeg postuju iako ga ne vole, od danas cu postati onaj koga sazaljevaju ili potajno preziru jer jos uvijek me se boje.
Holivud me doceka bukom i dimom. Gosti uglavnom mladji od mene propratise moju dolazak ravnodusno, dok gazda dbeli Italijan uzdahnu vidno oneraspolozen.
– Hoi Djani, dugo se nismo vidjeli.- rekoh cereci se bezobrazno u pravcu njegove svinjske njuske.
Samo klimnu glavom razvukavsi debele usne u ruzan osmijeh i odmagli u u pravcu podijuma za ples.
Djani me ne moze ocima vidjeti i bio bi najsrecniji kada bi mi se nesto ruzno desilo sto bi me sprijecilo da se popnem krivudavim metalnim stepenicama na treci sprat gdje se nalazi ova rupa koju on naziva elitnim barom. Razloga za netrpeljivost ima dovoljno, dva puta sam mu goste pretvorio u pokretne modrice,a njegova zena Andjela neskriveno pokazuje da sam joj simpatican. Upravo se pojavila i vidjevsi da je Djani daleko ustinu me za nadlakticu nasmignuvsi mi zavjerenicki.
Cula sam da si ostao bez posla.- rece i gurnu mi u saku posjetnicu. Pokretom glave i vjerovatno namigivanjem dala je do znanja barmenu da pice koje ja popijem ide na njen racun. Barmen, mladic od dvadesetak godina, Dragan Srbin sa Kosova sa primjetnim greskama u govoru namignuvsi rece:
– A bre jesi sretan covek, tako ubav zena….jebi ga pos’o ti ne treba ako kecas moju gazdaricu…
Ne seri mali.- ljutnuh se pozdravivsi istovremeno klimanjem glave dvojicu Sarajlija, Elvisa i Alena. Iako se ne druzimo niti se moze reci da se medjusobno simpatisemo, pozdravimo se svaki put kad se sretnemo a to je prilicno cesto jer i oni kao i ja traze djavola po mracnim nocnim barovima. U takvim situacijam mi nikada ne prilaze nego klimnu glavom i podignu casu, medjutim sada se odlijepise od ugla iz kojeg su mjerili uspaljene mlade plesacice i uputise prema meni. Ne vjerujem im pa se okrenuh prema njima, iako nisu nikada pokazali neprijateljstvo i netrpeljivost zbog rata u Bosni, zivot me naucio necem, sto sam mogao nauciti i od Njegosa a to je ona; „Spustavah se ja niz vase uze, umalo se uze ne pretrze, od tada smo visi prijatelji.“
– Culi smo da si popusio otkaz.- rece Elvis nakon pozdrava.
– Kad prije?- upitah ljutito jer nije proslo ni dva sata od kako sam neoprezno izletio i rekao da vec odavno nemam posao a ni radnu dozvolu.
– Nemas puno prijatelja, a lose vijesti se daleko cuju.- naceri se Alen izdigavsi visoko obrve i okrenuvsi se pema Draganu podize tri dignuta prsta, ali ne palac, kaziprst i srednjak, nego mali prstenjak i srednjak. Dragan klimnu glavom da je shvatio da Alen porucuje nova tri piva a ja prasnuh u smijeh.
– E moj Alene digao ti prste tako ili onako, isti ti je to kurac.- rekoh kroz smijeh.
– Znam jebi ga, al’ sta ces. Nasmija se Alen i dodade uozbiljivsi se: Nego mi bi tebi da pomognemo, raja si pa nema smisla da te pustimo da visis.-
Ponovo mi ta odvratna rijec zazvoni u usima, ovaj put jos ruznije nego prvi put.
Hvala ne treba.- odbih ljutito i bez rijeci se zaputih ka izlazu. Andjela me stize pogledom i pokaza prstom u vazduhu kako se biraju brojevi telefona. Kao da je nisam primjetio smugnuh napolje u zelji da pobjegnem, od svega, a najvise od samog sebe. Prozreo sam Alenovu i Elvisovu namjeru da od meine stvore svog gorilu i nije me to uvrijedilo, jer oni su ipak samo sitni sarajevski dzeparosi i nista drugo. Vise me boli zluradost mojih sunarodnika koji su bajatu novost o mom gubitku posla i dozvole za rad tako brzo promuljali po ustima i izbljuvali po svim uglovima ovog polumrtvog gnijezda.
Koracajuci zurno polumracnom ulicom osjetih da je vec odavno bilo vrijeme da ispraznim besiku i sjena starog hrasta koji raste pored samog trotoara ucini mi se idealna za taj posao.Upravo sam zavrsavao kad iz sporedne ulice necujno do mene doklizi automobil sa upaljenim pozicionim svijetlima. Dvojica mladih policajaca iskocise sa pistoljima na gotovs na ulicu viknuvsi nesto potpuno nerazumljivo. Iako rijeci nisam razumio ruke mi same od sebe sunuse ka zvijezdanom nebu, jer znam vrlo dobro da medju evropskim policajcima Svajcarci drze neslavno prvo mjesto po broju ubijenih prilikom legitimisanja i hapsenja. Lisice sklopise oko mojih ruku prije nego sto sam stigao da se pobunim. Nimalo njezno ugurase me u automobil i zadovoljno se cereci krenuse ka policijskoj stanici koja je udaljen jedva par stotina koraka.
Iz podzemen garaze me ugurase u lift licem okrenutim prema zidu, a na petom spratu gdje se nalazi stanica me grubo izvukose iz lifta i ponosni kao da su ulovili neku krupnu zvijerku gurnuse kroz pokretna vrata.
– Odgovara opisu.- reca manji a stariji policajac gurnuvsi me pored dezurnog policajca. Ovaj klimnu glavom i uze telefon u ruku i to bijese zadnje sto sam vidio jer me gurnuse u mracnu prostoriju bez svijetla i prozora. Pipam rukom glatke zidove i ne nalazim nigdje prekidac da upalim svijetlo, ali zato nalazim WC solju i umivaonik. Celija istraznog zatvora nekih cetiuri kvadrata, nema prozora i nema svijetla, dovoljno da covjek poludi. Da mi se nebi to desilo lijezem na pod i stavivsi ruku pod glavu pocinjem hrkati tako glasno da i meni samom smeta. Znam da ce to primjetiti, ako me ne snimaju kamerom slusaju me u svakom slucaju. Ocekujem da ce se u svakom trenutku pojaviti bijesni sto ja spavam i izvesti me i poceti saslusanje, ali niko se ne pojavljuje. Ako je moguce uspavati samog sebe hrkanjem, onda je to meni poslo za rukom.
Neznam koliko dugo sam spavao, samo znam da sam sanjao kako me jure psi sa bijelom pijenom na njuskama, kad neko hrupi u moju celiju i snop svijetlosti mi obasja lice.
– Pa on spava.- rece pistav zenski glas.
– Klosar.- rece smiren msuki glas i ja se lijeno podigoh na koljena. Dvije cvrste ruke zgrabise me za nadlaktice i pomogose mi da se osovim na noge. Na svijetlosti u hodniku ugledah robusnu a ne lijepu zenu u uniformi i policajca koji me je i doveo. Pokusah da se nasmijesim zeni u uniformi i to kao da ju razbijesni, grubo me ugurase u jednu prostoriju takodje bez prozora ali osvijetljenu sa ogledalom umjesto cetvrtog zida. Jedna stolica na sredini sobe je jedini komad namjestaja i najlogicnije bi bilo da sjednem na nju. Svojeglav kakav sam, umjesto da sjednem na stolicu da bi me oni koji se kriju iza zida mogli posmatrati, ljezem na stomaku u namjeri da jos malo odrijemam. Jedva sam dodirnuo pod kad Amazonka koja me je dovela ujuuri u sobu ljutito prosiktvasi:
– Sjednite na stolicu! –
– Nikad ne sjedim sam.- uzvratih hladno podigavsi se na laktove.
– Prokletstvo, kakvih sve budala ima pod nebom!- dreknu ona i gurnuvsi me vrhom cipele u u nogu zareza:
– Ustanite inace cete se lose provesti.-
– Meni je vec vrlo lose lijepa gospodjo.- rekoh nasmijesivsi se blago i hitro skocih na noge. Previse hitro za njen ukus jer uzmnace korak unazad sa rukom na drski pistolja. Nacesrivsi se bezobrazno sjedonh na stolicu opkoracivsi je i okrenuvsi ledja ogledalu.
-Prokletstvo.- zagrmi dubok muski bas i u prostoriju udje bradat gorostas i okrenu me zajedno sa stolicom prema ogledalu.
-Ako hoces da se zezas probaj sa mnom.- zaprijeti purpurno crvenih obraza. – Cim se uvjerite da ste me bezveze doveli ovamo.- rekoh bez imalo straha pogledavsi ga pravo u sitne svinjske oci. Ruka malo deblja od moje noge podize se prijeteci iznad moje glave. Jos uvijek bez straha promrmljah:
– Sila pravdu uvijek pobjedi.-
Opsovavsi nesto ne razumljivo grmalj napusti prostoriju, a Amazonka ostade trenutka duze posmatrajuci me namrsteno. Ispratih je bezobraznim nedvosmisenim cerekom. Vrata tresnuse kao grom i vec sam pomislio da cu ostati pred ogledalom par sati, kad se Amazonka vrati smuseno se osmijehnuvsi.
– Slobodni ste. Mozete ici.- rece izbjegavajuci da me pogleda u oci.-
– O kako velikodusno, da ne ocekujete mozda da Vam zahvalim sto me pustate da idem?- upitah cinicno se nacerivsi.
– Mozete i da ostanete.- zagrmi ponovo grmalj gledajuci me ocima punim mrznje. – Sa kakvim pravom se ponasć tako?- upitah odlucno koraknuvsi prema njemu, zu put laktom zakacih nevelike Amazonkine dojke i samar vruc kao placinka pogodi me u desni obraz.
– Sta Vam bi?- upitah bezazleno se nacerivsi.
– Uvidjevsi da je prebrzo reagovala i da njen kolega nije primjetio moj namjeran pokret laktom ujede se za donju usnu i odjuri. On glup koliko i velik zabezeknuto pogleda u mene pa u nju i nakostrijesivsi se kao pijevac pridje mi na korak.
– Odlazi govnaru i pazi da te ne sretnem!- zareza i dohvativsi me kao da sam lutka od slame a ne muskarac od nekih devedeset kilograma izgura iz stanice. Neznam kada je stigla da se presvuce ali pred liftom ugledah Amazonku u civilnom odjelu sa opasnim izrazom lica.
– Zapmitite, necete imati mira dok god ste u ovom gradu.-
– Vi to govorite o ljudskim pravim i slobodama?- upitah bez osmijeha pogledavsi je duboko u hladne plave oci. Okrenu se na peti ljutito zabacivsi glavom i odjuri a ja ostadoh da cekam lift i razmisljam bas o tome, o pravima i slobodama onih koje niko nece, i koji nemaju gdje da odu.
