U pismu, koje je neuobičajeno oštro i objavljeno je u javnosti, što inače nije praksa, Hrvatski biskupi izneli su niz zamerki srpskom patrijarhu Irineju i pojedinim episkopima SPC. Između ostalog patrijarhu zameraju što tvrdi da hrvatski biskupi ćute na sve veću eskalaciju ustaštva u Hrvatskoj, što tvrdi da položaj Srba u njoj ni danas nije bolji nego u vreme Endehazije pa i to što u svojim obraćanjima Srbima iz Hrvatske nikada ne pominje ime države u kojoj žive nego samo njene regione – Slavoniju, Liku, Dalmaciju, čime u stvari pokazuje kako Hrvatsku ne poštuje i ne priznaje.
Iako se može reći da su u pismu citirane neke izjave patrijarha Irineja koje se mogu oceniti i kao preteške, a za neke je sam i patrijarh kasnije rekao da su takve, treba reći da su važni i kontekst i vreme u kom su one izrečene. Naime, nema toga ko može da tvrdi da među rimokatoličkim sveštenstvom u Hrvatskoj nema onih koji su svojim delovanjem dali osnova za reči koje je srpski patrijarh izgovarao u prethodnom periodu, a što mu se u pomenutom pismu zamera.
Na primer, u decembru svake godine u crkvi Srca Isusova u centru Zagreba služi se misa zadušnica ustaškom poglavniku Anti Paveliću. To je postalo već toliko normalno da o tome više niko i ne piše, ali to kao da je malo pa su u istoj crkvi odlučili da služe mise i za tridesetpetoricu hrvatskih tzv. mučenika, koji su bili niko drugi nego vioski oficiri NDH osuđeni nakon Drugog svetskog rata na smrtnu kaznu zbog strašnih zločina koji su počinjeni po njihovim naređenjima. Možda je upravo činjenica da im je suđeno u Beogradu organizatorima mise poslužilo kao izgovor za to što su uradili jer, Bože moj, ipak im je suđeno negde „tamo daleko”.
Među trideset i pet imena tih, navodnih mučenika, izdvaja se ime ustaškog generala Antuna Nardelija koji je vodio vojne operacije ustaških snaga u istočnoj BiH. Ostalo je zapamćeno naređenje koje je izdao svojim vojnicima: „Sve što hoda na dvije noge ubijte, a sve što hoda na četiri noge dovedite”.
Dodajmo ovom da ne mali broj katoličkih sveštenika ustupa crkvene prostorije za promocije revizionističkih knjiga i filmova u kojima se ustaški logor smrti Jasenovac prikazuje kao odmaralište. Poznato je i to da su među potpisnicima inicijative da se ustaški pozdrav „Za dom spremni!” u Hrvatskoj vojsci stavi u službenu upotrebu bili i sisački biskup Vlado Košić i pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić. Od svega toga rimokatolička crkva u Hrvatskoj, bar koliko je meni poznato, nije se ogradila. Takva dela i pojave, ako ih već nije zabranio, nije osudio ni poglavar rimokatoličke crkve u Hrvatskoj Josip Bozanić.
Naravno, ima i srpskoj politici pa i crkvi šta da se prigovori. Najviše nepoznavanje situacije i života Srba koji žive u Hrvatskoj, zbog čega neki srpski ministri daju izjave pune preteških reči i olako iznesenih optužbi kako je Hrvatska ustaška država. Naravno da nije tako, jer da jeste onda Srba u Hrvatskoj uopšte ne bi bilo, ali problem je što u Hrvatskoj neki ljudi prečesto daju povoda za takve ocene. Nije zato preterivanje kada se kaže kako u Hrvatskoj ima mnogo onih koji bi zaista voleli da zemlju pretvore u ustašku državu, ali istina je i to da ima i mnogo onih koji im se u tome suprotstavljaju. To se ne sme zanemariti i zbog toga svaka generalizacija tipa „svi su oni isti” nije dobronamerna.
Što se Srba u Hrvatskoj tiče, njihova upozorenja na sve raširenije i učestalije pojave ustaštva i pokušaje da se ono prikaže kao nešto što je u Hrvatskoj normalno, prirodno i potrebno nikako ne znači da oni mrze Hrvatsku već je pre svega izraz želje da ona bude domovina svima, bez obzira na to kako se zovu i kojem narodu pripadaju. Srbi Hrvatskom sigurno nisu naročito oduševljeni, ali je oni ničim i ne ugrožavaju za razliku od mnogih koji se u nju zaklinju, dok je u isto vreme potkradaju i brukaju na sve strane.
Optuživati Srbe u Hrvatskoj za nekakvu puzajuću agresiju ničim se ne može argumentovati jer ukazivanje na negativnosti u društvu nije nikakva agresija.
Sa druge strane, ima pregršt dokaza da je ustaštvo u ovoj zemlji prilično uzelo maha. Podsećam da je godina počela božićnom čestitkom uz sliku ustaše koji u rukama drži odsečenu glavu Srbina. Epidemija ustaštva se raširila toliko da su se njime zarazili čak i Kinezi i to oni iz Hong Konga iz koga smo nekada uvozili samo kung-fu filmove. Razlika je jedino u tome što su kineski Jure i Boban zbog iskazivanja simpatija prema ustašama ipak kažnjeni dok se onim domaćim ustašoljupcima uglavnom gleda kroz prste.
Šta tek reći na žigosanje upaljačem kojim je mladoj Albanki iz Zadra „prijatelj” iz razreda na nadlaktici ostavio opekotinu u obliku slova „U”. „Eto, sad imaš tetovažu i možeš se hvaliti da si ustaša” – navodno joj je rekao. Kasnije se ispostavilo da ni napadnuta devojka nije bez putra na glavi, jer se i ona na Fejsbuku naslikavala u majicama sa problematičnim „U” motivima, koju je kupila, a gde drugde nego u samom „Epicentru” odnosno u Vukovaru. Pre nekoliko dana u Splitu su fizički napadnuti i vaterpolisti „Crvene zvezde”. Dvojica su uspela da pobegnu, a jedan je spas morao da potraži u moru. Indikativno je da je vikao da je Crnogorac, a ne Srbin jer i on nesrećnik zna da je u Hrvatskoj bolje biti bilo šta drugo nego Srbin.
Dakle, čak i kada se odvadi polovina od onoga što o tome pišu mediji, nije teško pronaći argumente da je ustaštvo u Hrvatskoj u strahovitom zamahu. Kada bi mediji objavljivali baš sve verujem da bi stanje izgledalo još daleko gore, a i ovako kako jeste, pre nego o puzajućoj velikosrpskoj agresiji, moglo bi se govoriti o galopirajućem ustaštvu.
The post Od puzajuće velikosrpske agresije do galopirajućeg ustaštva appeared first on srbi hr.
