Što bi rekli aforističari: Šta će Hrvatima srpski jezik kad oni imaju isti takav
Srbima je politička naiva urođena. Većina ih je (Srba) poverovala da će nedavna smena vlasti u Hrvatskoj – odlazak u opoziciju desničara iz HDZ-a i dolazak na vlast levih političkih snaga, predvođenih Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić – doneti suštinske promene u politici službenog Zagreba prema Srbiji i Srbima. Prvi pojavni oblici koje beležimo govore drugačije. Suprotno.
U hrvatskim najuticajnijim medijima Srbija je i dalje agresorska i fašistička, a Srbi zločinci, ubice, porobljivači. Preterujem? Hajde da vidimo. U samo tri dana finiša nedavno održanog Prvenstva Evrope u rukometu (igralo se u Nišu, Vršcu, Beogradu i Novom Sadu) Hrvatska televizija i zagrebački „Večernji list“ proglasili su Srbiju fašističkom državom, a Srbe narodom koji istrajava na „Načertaniju“ Ilije Garašanina.
Zbog navijačkog napada na automobile sa hrvatskim registarskim oznakama, zbog načina na koji su Srbi navijali na susretu Srbija-Hrvatska. Deset dana pre toga u Zagrebu je Vijeće za elektronske medije – dakle, državna institucija – upozorilo jednu zagrebačku televiziju (RTL) da ubuduće kad emituje filmove koji su snimljeni na srpskom jeziku mora obezbediti prevod (titlovanje). Povod je bio TV serijal „Žikina dinastija“. Vijeće je i sve druge hrvatske televizije upozorilo na važeći zakon i naredilo da ubuduće srpske filmove ne emituju bez prevoda. Razlog: srpski jezik je strani jezik. Hrvati imaju svoj hrvatski jezik.
Što bi rekli aforističari: Šta će Hrvatima srpski jezik kad oni imaju isti takav. U međunarodnoj lingvistici podudarnost dva jezika na procentu 75 odsto pretvara te jezike u jedan. Ovaj jezik kojim danas govore Hrvati procentualno je identičan sa srpskim jezikom preko 98 odsto.
A od kada Hrvati govore jezikom koji danas upotrebljavaju? Od druge polovine 19. veka. Do tada su međusobno komunicirali čakavskim i kajkavskim jezikom. Štokavicu su upotrebljavali u Zapadnoj Hercegovini, ali treba imati na umu da je cela Zapadna Hercegovina pokatoličena, odnosno da je tamošnje stanovništvo srpskog porekla i da je štokavica njihov materinji, srpski, jezik.
U Zapadnoj Hercegovini ni danas nema naselja bez Stojanovića, Mitrovića, Dukića, Jovanovića, Stankovića, Vukojevića, Milanovića, Nedića, Stošića, Ljubičića, Vidovića, Jovića, Miličevića… i svi se izjašnjavaju kao Hrvati. Mnogi od njihovih predaka bili su najcrnje ustaše. Ali, to je široka i tužna priča o fenomenu zvanom konvertiti.
Hrvati su današnji „hrvatski jezik“ dobili 1850. godine, u Beču. Pod uticajem ideja „Ilirskog pokreta“ deo hrvatskih intelektualaca, svestan da je narodni jezik kojim govore Srbi (štokavica) gotovo savršen, izlazi pred Vuka Karadžića sa idejom da se standardizuje jezik kojim će se ubuduće služiti Srbi i Hrvati (kao „jedan, slavenski, narod“) i nude da taj jezik bude srpska štokavica. Vuk pristaje. Bečki dogovor sa hrvatske strane potpisali su: Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter i Stefan Pejaković. Uz Vuka, sa srpske strane Dogovor parafira đuro Daničić.
Ovo su poznate i nesporne činjenice. Nema tu nikakve mistifikacije ni zamešateljstva. Bezglavo bežeći od srpstva, neretko od sopstvenih korena, Hrvati su preuzetu štokavicu „oplemenjivali“ izrazima kao što su: novačenje (regrutovanje), satnik (kapetan), krugoval (radio-stanica), dalekovidnica (televizija)…
Danas država Hrvatska taj jezik, kao ekskluzivno svoj, brani svim silama. Po cenu prevoda. Pre dva dana Hrvatska televizija donela je odluku da ubuduće, kod prikazivanja srpskih filmova, svojim gledaocima, kao mogućnost, ponudi prevod na hrvatski jezik.
Grešite ako mislite da je sve ovo smešno.
