Sjedimo na terasi picerije Tratorija i fiksiranima pogledima zurimo u modrozeleno Tunsko jezero. Miki i ja, dvojica tuznih ocajnika sa brdovitog Balkana u svajcarskom Monte Karlu krademo Bogu dane i cekamo da se desi nesto znacajno, nesto sto ce nas trgnuti iz ucmale svakodnevnice i vratiti na pravi kolosjek. Svjesni smo da vrijeme prolazi i da kraj gradjanskog rata nije na vidiku i rijetko o tome razgovaramo. Razgovaramo uopste sasvim rijetko prije nego sto nam alkohol dostigne odredjeni nivo u krvi, a to se danas jos nije desilo.
– Jesi li citao Duciceva Pisma iz Svajcarske?- upitah sjetivsi se Ducicevih briljantnih opisa Interlakena i okoline.
– Jok ja, nikad ne otvaram tudju postu.- odgovori Miki lijeno i jos lijenjim pokretom ruke porci dva piva.
– Ducic je pisao…
– Jebo te Ducic i jebala te pisma iz Svajcarske i sva pisma ovog svijeta!- opsova Miki pljunuvsi u stranu.
Sitan jedva da je metar i po visok konobar Sicilijanac otrovno ga pogleda ali ne rece nista vec nam ne gledajuci nas spusti dvije krigle na sto.
– Sta ti bi? Htio sam samo reci…- zapoceh ponovo ali me on zucno prekinu:
– Boli me kurac za ono sto je on pisao sa punim stomakom i platom diplomate. Boli me kurac za Engleze, Ruse i ostale jebivjetre koje je sreo i kojima je karnuo zenu. Stomak mi je prazan, imam rupu u novcaniku i familiju koja gladuje u Sarajevu u onom jebenom Sarajevu koje drugi dio moje familije svakodnevno granatira. Balie pobiju ljude u koloni za hljeb i prijave da su to Srbi uradili, znas li koga ubiju?-
– Pa sirotinju. – odgovorih tiho.
– Znas ti moj kurac.- ljutnu se Miki i nastavi rezignirano odmahnuvsi rukom.
– Juka oraganizuje rokanje kolone, ali da Srbi budu ti koji stradaju. Pijacu Markla naprave balije ali da vecina stradalnika budu Srbi, a nas vodja dodje u Zenevu i malcice kocka. Umjesto da su zavrsili rat kada su mogli, oni se kockaju.
– Ko se kocka?- ljutnuh se jer smatram da su price o Karadzicevim kockarskim gubicima zlonamjerna izmisljotina.
– Tvoj Raso, jebo va on u glavu seljacku. Da nije vas seljaka nebi bilo rata niti bi on ikada postao ono sto jeste. Uvukao vam se svojim sirovim izgledom i neartikulisanim govorom, nista ga niste razumjeli ali vidjevsi ga onako krsnog, s’ guslama u rukama pomislili ste “taj mora biti pravi Srbin” i zazdili za njim.-
– E sad je dosta jebeni praznolavi sarajevski klosaru!- zarezah ljutito jer mi vec odano ide na zivce Mikijevo odvratno ponasanje prema svemu sto dolazi sa sela.
– O, ljakse brani svog Rasu.- rece ironico i vjerovatno vidjevsi izraz mog lica dade nesto blaze:
– Bolan zar ne kapiras da je rat biznis i da dok svi mi crkavamo oni zaradjuju.-
– Odjebi.- ospovah ljutito i spustivsi sitnis na sto ustadoh.
– Dje ces bolan, sta ti je?- upita Miki razocarano.
Kao da ga nisam cuo zaputih se sirokom ulicom ka centru grada. Ljutnja koja me je potjerala ispari vec nakon nekoliko koraka, ali ne mogu da se vratim jer bi se on tada smijao.
Koracajuci zurno i ne osvrcuci se izbih do centralnog trga i prije nego sto sam se mogao okrenuti povuce me gomila demonstranata. Kad kazem gomila ne mislim da ih je na hiljade, vec mozda sedamdesetak ali imaju sve oznake gomile, lica iskrivljena od bijesa, pjenu na uglovima usana i transparente u rukama.
– Sta je ovo?- upitah nikog odredjenog.
– Ma jedan Svicer pisao neistine o nama, u Veltvohe, ako citas Veltvohe.- objasni mi stariji gospodin sijede kose i obrva.
– Ne citam, a sta je pisao?- upitah rizkujuci da demonstranti u meni prepoznaju Srbina i iskale bijes na meni.
– Ma pisao da su price o silovanjima preuvelicane i da Markale…- zapoce sjedokosi ali ga uzvik jednog ridjokosog temeljno gradjenog mladica zaustavi.
– Pazite to je Srbin! Hej evo Vlaha medju nama!-
Gromovi iz vedre neba i zvuci africke dzungle ispunise trg, a ja kao dobar poznavlac gomile izvukoh se sa poderanom kosuljom i par bubotaka, dok je ridjokosi koji me je otkrio ostao da zacudjen gleda u alpsko nebo sa najmanje cetiri slomljena zuba.
Vazim za dobrog poznavaoca narodnih izreka ali mi one na zalost uvijek prekasno padnu na pamet, a sada se sjetih one „tesko zdravim nogama pod mahnitom glavom“. Zahvaljujuci tim zdravim nogama uspio sam pobjeci i zavarati trag razularenim goniocima i stici na terasu Tratorije prije nego sto je Mikiju poslo za rukom da popije i moje pivo.
– Sta je, trenisras Maraton?- upita Miki ne pogledavsi me, jer je upravo ocijukao sa dvije konjaste plavuse za susjednim stolom.
– Hej burazeru ove dvije su se ubile za nas dvojicu, zdrave debele i glupe.-rece razvalceci usne u osmijeh i podizuci casu prema Svedjankama kako mi se ucini na prvi pogled.
– Hej pa ti si krvav i poderan!- zacudi se pogledavsi me.
Ne podje mi za rukom d amu odgovorim, jer jedna od dvije pomenute plavuse ustade popravisvi rukom suknju na straznjici i odlucnim korakom pridje nasem stolu. Pokazvsi akreditaciju predstavi nam se:
– Silivia Brunauer, mogu li vas nesto pitati?-
– Naravno.- odgovorih u ime obojice jer Miki nije naucio vise od deset rijeci njemackog jezika.
– Mi pisemo za jedne male lokalne novine u nasem mjestu, pa bismo htjele da nam kazete nesto o Interlakenu, hocete li?- upita milo se nasmijesivsi.
– Naravno.- pristadoh razvukavsi usne u zadovoljan osmijeh i zamisljeno dodadoh:
– Samo ono sto vam ja mogu reci o ovom i bilo kojem gradu je moje vidjenje tog mesta, a danas sam dobio batine na trgu pa se bojim da ce biti ruzno.
– Kako?- zacudi se Silvia izvivsi visoko tanke bezbojne obrve.
– Pa bio sam… zapoceh svoju ispovijest kada se na ulice pojavi dvadesetak ratoborno raspolozenih mladica predvodjenih ridjokosim sa krvavim usnama.
– Eno ga- zavreca kao jarac koga kolju a ja kao ispaljen iz topa dadoh petama vjetra. Miki po refleksu krenu za mnom.
Nakon stotinjak metara i vise mijenjanja pravaca u uskim starim ulicicama utrcasmo u jedan restoran.
Jedva disuci Miki prostenja:
– Za sve su kriva Pisma iz Svajcarske.-
– Kako?- upitah. jedva dosavsi do daha.
– Da se nisi sjetio tih nesretnih Pisama, nebi se sporijeckali i ti nebi otisao da nadjes djavola medju muslimanskim demonstrantima. Do sada bismo vec barili one dvije koke i mozda malko profitirali a ovako… no ipak dobro je, barem smo se pomirili.
– Zar smo se bili posvadjali?- upitah nasmijesivsi se veslo.
– Nismo, ali hocemo ako jos samo jednom pomens i jednu knjigu i ijednog pisca.- odgovori Miki zagledan kroz prozor u vrhove Alpa koje je Ducic tako lijepo opisao.
