Stevo i Nada Tanjga u trošnom smještajuKNIN – U svakom od bukovačkih sela bar je jedna porodica koja živi u uvjetima nezamislivima za 21. stoljeće, u krajnjoj bijedi i posve zaboravljena. Jedna od takvih je i obitelj Tanjga iz Oćestova pokraj Knina. Za njih doznajemo od Vinke Lošić, nekadašnje geronto-domaćice, koja nam priča o osobama kojima je svako dobro okrenulo leđa i kojima su tek siromaštvo i bolest vjerna pratnja.
I doista, slike u njihovu domu i više su nego tužne: one su nijemi svjedoci i njihove svakidašnje muke i naše današnje neosjetljivosti za druge ljude. Zašto im je tako kako jest, pričaju nam sami, ne znajući pritom bi li više osjećali sram zbog uvjeta u kojima žive ili između redaka, potiho, vapili za pomoći koja nikako da stigne.
– Nas smo troje izbjegli odavde u Srbiju, supruga Nada, tada 13-godišnja kći Jelena i ja. Dvanaest smo godina proveli u prihvatnom centru u Petrovcu na Mlavi. Radio sam za dnevnicu svuda gdje je trebalo, Jelena je išla u školu, a Nada bi nas čekala u jednoj prostoriji koju smo dobili na korištenje. Poslije dvanaest godina za izbjeglice su izgrađene dvije zgrade u kojima su dijelili stanove. Netko je imao vezu, netko novac za učešće, a mi ništa od toga. Centar se zatvorio, a mi smo završili u drugome u Deliblatskoj Peščari, u uvjetima još gorima od prethodnih, bez kupatila i sa zajedničkom kuhinjom, te opet svo troje u istoj prostoriji. Ondje smo ostali još tri godine, tokom kojih je Jelena završila trgovačku školu i zaposlila se u jednom kiosku. Taman smo bili pomislili da će nam malo biti lakše, kad se kćeri dogodila nezgoda u kojoj je povrijedila nogu. Ubrzo su nas obavijestili da će i taj centar biti zatvoren, pa nismo imali kamo i prijavili smo se za povratak kući, u Oćestovo – prepričava Stevan porodičnu odiseju.
Zahvaljujući UNHCR-u, uspjeli su u rodni kraj vratiti ono malo stvari koje su prikupili u Srbiji, pa su se nadali boljem životu u Oćestovu, uz ljude s kojima su prije rata dijelili i dobro i zlo. No, u Stevanovoj roditeljskoj kući nije bilo uvjeta za život, ondje se na svega nekoliko funkcionalnih kvadrata smjestila njegova majka. I kuća koju je Nada naslijedila nije bila u ništa boljem stanju, pa Tanjge smještaj pronalaze kod njezine sestre. Mislili su da su im kuhinjica, hodničić i jedan sobičak dovoljni za početak. No, u tom su skučenom prostoru, u posve neadekvatnim uvjetima i danas, sve svjesniji da drugačiji život možda nikada neće dočekati.
– Tražio sam obnovu za svoju kuću, ali vlasništvo nad njom nije ‘jedan kroz jedan‘, jer je majka još živa, a dijelim je i s bratom, pa je nisam mogao dobiti. Obnovu smo tražili i za kuću supruge, kojoj je majka ostavila sve što je imala. Njezine su se sestre s time složile, no ni tu nismo uspjeli išta ostvariti. Tako smo u ovoj kući ostali do dana današnjega – tumači nam Stevan, dok suze u njegovim očima potvrđuju gubitak svake nade u bolje sutra.
Sva imovina kojom Tanjge raspolažu u malom i zapuštenom prostoru su tri vojničke stolice pristigle s njima iz Srbije, stari kuhinjski stol, dvosjed koji umjesto nogara ima cjepanice i štednjak na drva. Tu su još i štednjak na struju, te mali frižider otprije rata, oba posve nefunkcionalna.
– Radi nam samo šporet na drva, ali je dimnjak propao, pa slabo vuče. Krečili smo, ali šta nam to vrijedi, čim se vatra naloži, odmah ćađa sve zacrni. Trebalo bi sazidati novi, ali kako, čime? – pita se Nada.
Kućerak bez kupaonice – potrebna im je pomoć za adaptaciju da bi imali uvjete za normalan životNema u njihovu domu puno prostora ni za suđe i odlaganje osnovnih namirnica, pa je par tanjura i čaša od muha i drugih insekata zaštićeno samo salvetama, baš kao i otvoreno mlijeko. Bolest je u ovom skromnom domu jedini redovit gost. Stevan je srčani bolesnik, preživio je dva infarkta, no zdravstvenim poteškoćama ne pridaje puno važnosti. Nadino stanje nije ništa bolje, ali je ono što je istinski muči mnogo teže od svega toga.
– Naša Jelena sve je ovo teško podnijela. Kada smo se vratili, doživjela je svojevrstan šok i počela se povlačiti u sebe. Sve je manje komunicirala s ljudima, a sve više vremena provodila sama, zatvorena u sobi. Nije ovdje imala društvo vršnjaka, nije pronašla posao, a siromaštvo je to dodatno začinilo. Sada više uopće neće iz sobe, tek uvečer, kad smo sami. Ni sa kim ne želi komunicirati, niti ikoga želi vidjeti. Stanje s nogom joj se pogoršalo, ali neće čuti za doktora. Dijete mi je u teškoj depresiji, a ne nalazim način da joj pomognem. To mi je najveća rana – priča nam Nada.
I Stevan je činio sve ne bi li mu kći izišla iz kuće i upoznala nekog, da joj bar to vrati volju za život, no Jelena je ostala ravnodušna na roditeljske poticaje, pa se i dalje cijeli njen život odvija unutar granica trošne kuće, bez telefona i ikakve druge komunikacije s vanjskim svijetom, a da on uopće postoji u rijetkim je trenucima podsjeti tek prastari radio-aparat.
Za svakodnevne životne potrebe Tanjge na raspolaganju imaju samo 1.500 kuna mjesečno, koliko dobivaju od socijalne skrbi. Tu je i par ovčica o kojima brine Stevan, drugoga nemaju niti se čemu nadaju. Apatija ih je posve obuzela, a možda bi bilo dovoljno tek malo pažnje i pomoći dobrih ljudi da im život, makar za milimetar, krene nabolje, pogotovu Jeleni, kojoj je hitno neophodna i stručna pomoć. No, danas uglavnom svi, a posebno oni u nadležnim službama, brinu svoje brige, pa o Tanjgama malo tko razmišlja. To povremeno čini tek Vinka Lošić, koja nas je i upoznala s okolnostima u kojima žive.
NAJPOTREBNIJE: KUPAONICA I PRISTOJNA SOBA
Kada bi Nada i Stevan Tanjga dobili podršku ljudi i bar nekakvu materijalnu pomoć, makar i najskromniju, bilo bi im puno lakše: tada bi se zasigurno otvorila mogućnost da svoju Jelenu vrate normalnom, a možda i samostalnom životu. Za početak, osposobili bi Nadinu roditeljsku kuću, da u njoj imaju barem ono što i svi drugi, kupaonicu i sobu iole pristojne veličine.
– Tihi vapaj ove skromne porodice netko napokon mora čuti, nekoga bar na tren mora zaboljeti njihova tuga, a institucionalna briga i pomoć nikako ne smiju izostati – kaže Vinka Lošić, ojađena svojom nemoći da za Tanjge sama učini više.
Doista, krajnji je trenutak da se svi solidariziramo s ljudima u teškoj nevolji, te da im na sve dostupne načine pomognemo učiniti svakodnevnicu bar malo lakšom i sretnijom, a budućnost svjetlijom.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!
Komentarišite pomoću
