Profesorka Stevka Šmitran Italijanima približila srpsku književnost

Kada god dođe u Gradišku, najčešće u ljeto, u vrijeme cvjetanja lipe, Stevka Šmitran, pjesnik, prevodilac i profesor slavistike na Fakultetu za strane jezike i književnost u Peskari, ophrvana je sjetom. U Italiji, ona decenijama promoviše rodnu Gradišku, svoj zavičaj pored Save, među starim drvoredima koji je inspirišu ali i srpsku književnost i umjetnost.

Stevka je nedavno dobila Povelju Gradiške za doprinos razvoju kulture, obrazovanja i promociju u svijetu. Posredovala je i prilikom potpisivanja sporazuma o saradnji grada na Savi, u kojem je provela d‌jetinjstvo, sa Montesilvanom, italijanskim gradom u pokrajini Peskara.

Njena akademska karijera počela je u Italiji 1976. godine, nakon završetka studija na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je stekla zvanja magistra i doktora nauka. Autor je više od stotinu publikacija. Svoja naučna interesovanja fokusirala je na pitanja savremene književnosti, srednjovjekovne istorije, srpskog te ruskog jezika i pisma.

Foto:M. Pilipović/privatna ahriva

Na italijanski jezik prevela je d‌jela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Vuka Karadžića, Miodraga Pavlovića i drugih srpskih autora. Priredila je i omaž Matiji Bećkoviću za Antologiju italijanske poezije. Nagrađena je za prevode srpskih književnika te za vlastiti poetski opus. Utemeljila je i nagradu u oblasti književnih i naučnih dostignuća a među nagrađenima u prvoj edicije je nobelovac Petar Handke.

„Imam jedno divno pisamce na srpskom koje mi je napisao Handke, što je za mene dragocjenost, gest poštovanja i priznanja”, kazala nam je Stevka Šmitran, prilikom snimanja televizijske emisije o baštini zavičajnih stvaralaca. Ipak, pažnju akademske javnosti, o čemu je vijest stigla i u njen rodni grad, pobudila je esejem o Gradiški i specifičnostima života na granici.

„Rođenje na granici dva svijeta i nesvjesnost toga dovodi nas u privilegovan položaj i daje nam ličnu kartu zbog koje nas uvijek ima ovd‌je i drugd‌je. Moja granica je Gradiška, grad na obali Save nasuprot Hrvatske. Sve znakove svog rođenja nosim na maternjem jeziku, u zajedničkom individualizmu, u širini vjere i sekularizmu, u neumornom sučeljavanju tradicije i modernosti,” napisala je Stevka u eseju o zavičaju “Kad sam nosila od‌jeću boje rijeke Save”. Ni iz jednog priručnika nisam naučila kako da sačuvam autonomiju pograničnog identiteta, piše Stevka Šmitran.

“Rođenje na granici znači imati državljanstvo, obogaćeno razumom i osjećanjima, koje se ne gubi živeći negd‌je drugd‌je. To je vrsta pjesničkog kanona”, piše Stevka, iskazujući još jednu dimenziju odanosti svome kraju i ljudima sa kojima neprekidno gradi mostove i širi duhovne sfere.

Stevka Šmitran je gotovo čitav radni vijek provela u Italiji, učeći studente u toj zemlji ljepoti i vrijednostima srpskog ali i ruskog jezika, upoznavajući ih sa kulturom ovih naroda.

“Svuda po svijetu nosim u srcu Gradišku i njene ljude, veliku rijeku koja u proljeće nadođe od jedne do druge obale, sve potopi i ponese neznano kuda a ljeti se pretvori u veliko prozirno vrelo u kojem trepere moje uspomene. To me nadahnjuje”, povjerila nam se Stevka.

“Na mostu čiji željezni luk spaja obale, oduvijek su se sretala dva carstva, sa istoka i sa zapada. To bogatstvo zajednički su iznjedrili ljudi sa desne i lijeve obale a mnoge generacije, kao što je moja, nadahnuli su ga lirskom ljepotom,” emotivno, sa dušom punom sjete, bilježimo misli u kojima se prepliću ljudi, običaji, vrijeme i meridijani.

Zavičajne pjesme

Stevka je napisala rukovet zavičajnih pjesama „Slavica” i „Uskoci”. Melanholične sjenke, u knjizi „Slavica” koje prodiru već u rana jutra, ozarenja ljubavlju, zastaju pred tajnama svijeta i pred suštinom života. U svijet je, kaže, još iz d‌jetinjstva takođe ponijela epos usmenih predanja koje su u grad donijeli njeni roditelji porijeklom iz Turjaka pod Kozarom. Tamo su se njihovi preci, nadahnjivali i pojili poetikom koju je iznjedrio narod u teškim vremenima.

Srpski uskoci u Americi

Stevkina knjiga o srpskim uskocima izučava se na šest univerziteta u Americi. „Srpski seljaci su na temelju istorije, u pjesmu pretvorili svoju viševjekovnu patnju raspirujući u plamen pobjedej iskru zapretenu na velikom pepelištu tragedije. Mit koji je iz toga izrastao, duhovno je osnažio mnoga pokoljenja, naučio ih da u stihu i pjesmarici pronađu snagu za život, da sačuvaju sebe od drugih i sebe od svoga bola”, pojasnila nam je Stevka Šmitran, poistovjećujući svoju životnu sudbinu sa junacima srpskih epova.

Izvor: Milan Pilipović / rtv-gradiska.com