Put u Devič i Banjsku
Metohijo, Isuse na Golgoti
U Kosovo smo ušli noću, kao lopovi. U autobusu muk, devojke su prestale da pevaju “Ječam žnjela Kosovka devojka”, dvojica prognanika iz Kline stegla su zube, zanemele su čak i gospođe rodoljubi iz “Istočnika života” (NVO za istinu o Kosmetu i za pomoć ženama i deci na Kosovu i Metohiji), nas dve pokušavamo da pobegnemo u san. Daleko je Devič a sveti Joanikije je došao, ponoć je 14. decembra. U Severnoj Mitrovici čekaju nas još dva autobusa sa Srbima (zar samo o praznicima možemo po Kosdmetu da putujemo?). Ispred nas je vozilo sa vojnicima KFOR-a, iza nas opet vojnici, čuvaju nas na okupiranom Kosovu kao retke ptice koje izumiru. Poniženje se uvlači u kosti i nema tog Srbina – čoveka koji ne bi položio zakletvu Lazaru. Napolju, na Kosovu i Metohiji mrkli mrak.
Put do Deviča je mnogo duži od kilometara koje prolazimo. Nas dve pričamo o Vadimu, pesniku i ruskom omoncu(specijalcu) koji je baladu “Pravoslavlje” posvetio monašenjkama iz Deviča. čudna je ptica, stepski soko bio naš drug Vadim u vreme propalog vojnog puča protiv Gorbačova zauzeo je poštu u Rigi, bio je dobrovoljac u srpskoj vojsci, dva puta ranjen i pisao je pesme. Ako nas sada iz noći potajice (kao što su navikli) Arbanasi napadnu hoće li nas KFOR braniti? Arbanasi su se pritajili, put je pust, samo ide naša tužna kolona. Na Kosmetu zora mračno osvanjiva. Prošli smo Srbicu bez Srba, a i Srbice više nema. Srbica se vaznela na njenom mestu piše Skenderaj. Nove xamije na Kosmetu podignute, pravoslavne crkve porušene, srpske kuće popaljene. Xamije po modi Al Kaide, zelene kupole kao lubenica kojoj je kriška isečena. Autobus je visok, gledamo preko zidova u arbanaška dvorišta. Nema nijednog drveta, nijednog bokora cveća. Kakvo je to pleme koje drveće ne sadi i cveće ne voli, što božije kuće pljačka i tuđu dedovinu otima? Bog sve vidi, a nečastivi će doći po svoje – govorio je ruski konzul Jastrebov kada je pre skoro dva veka ovim istim putem išao u Devič.
Na ulazu u Devičku klisuru drugi vojnici, zamenili su one koji manastir nisu sačuvali od albanskog zuluma 17. marta. Krećemo pešice, prolazimo kroz otvor u bodljikavoj žici. Klisura je nestvarna, na padinam sa obe strane bela belina na boricima, na dubovima gusto inje, ledeni prah pada i na naše duše. Iz te čistote koju je Bog dao, izranjamo pred nagorelu kapiju manastira i sušene zidove koje su (ne)ljudi popalili. Sve nam se nakupilo tu pored poluporušenog Deviča. I očajanje i ponos i trpljenje i pobuna. U crvki zadužbini srpskog despota đurđa Brankovića, podignutoj u znak zahvalnosti za ozdravljenje despotove kćeri device (otuda Devič) leže mošti devičkog zaštitnika, svetog, da svetiji ne može biti Joanikija Devičkog. I Turci su, i Arbanasi i Austrougari, pa i jedan katolički prelat 17. marta pokušali svete mošti da ukradu ali nikome od pljačkaša nije uspelo. Prva nam je prišla mati Anđelija, ona monahinja koju kforovci nisu uspeli da kidnapuju iz manastira, a Devič su ostavili na milost i nemilost albanskim varvarima. “Nisu me zaboravili” – kaže nam mati Anđelija, a mi slutimo da je u Deviču ostala zbog nekog Božijeg posla.
“Najgore je bilo 1998. – priča nam igumanija mati Anastasija – tada su nas Albanci opkolili i maltretirali sve dok nas naši nisu oslobodili. Sa KFOR-om su 1999. došli i Albanci, i sve opljačkali, nije bilo ni grama brašna, nijedne šibice, nijedne sveće. Beograd je slao pakete sa hranom koje su Francuzi helikopterom bacali u manastir i tako smo preživele.”
Praznik je a zvona ne zvone. U ovom manastiru se nekada do neba čulo zvono koje je Deviču poklonio despot Grgur Branković i na kojem je pisalo: “Starcu Joanikiju dade blagočestivi gospodin Grgur”. Nijednog zvona više nema u Deviču, pokrali su ih Albanci. Molimo se Gospodu u crkvi bez ikona i bez oltara. Pokrali su ih Albanci. Pevamo Bogorodici u crkvi nagorelih zidova. Zapalili su ih Albanci. Manastirsko groblje razrovano. Razrušili su ga Albanci. Spalili su Albanci i knjige manastirske, ko će da posvedoči koliko je stotina, koliko je hiljade Srba kršteno i venčano u Dreničkom kraju. Ko će da posvedoči da su manastirska imanja Albanci oteli i naselili? U crkvi nas je oko pet stotina i služe arhiepiskopi Artemije, Atanasije i Amfilohije. Arhiepiskop Zetsko-primorski Amfilohije besedi, padaju reči na izmučene duše, prolaze kroz nagorele zidove i lete klisurom:
”I ovaj sveti hram i ova sveta obitelj je bila i ostala krsno vaskrsna obitelj. Sva njena istorija vekovna je u znaku Hristovog raspeća, golgote i vaskrsenja. Tako je to bilo u vreme kada se ovde podvizavao prepodobni otac naš Joanikije devički. Njegov život je bio krsno vaskrsni život, raspet svijetu nosio je krst Hristov i njegovo raspeće na tijelu svome, tako da je mjesto ovo bilo i ostalo mjesto njegovog svedočenja i stradanja za Hrista. Ovo je mjesto svedočenja Hrista i mjesto stradanja za Hrista prepodobnog oca našeg Joanikija i svih onih koji su posli njega , do danas, na ovom mestu služili Hristu gospodu i podvizavali se u njegovo ime. Hodili svetim putem, nosili njegov časni i sveti krst. U znaku krsta i vaskrsenja je život svih podvižnika i podvožnica ovog svetog mesta. U znaku krsta i vaskrsenja je i istorija ove svete obitelji. Evo i danas posle toliko vekova taj sveti znak blista u svetoj obitelji, ali i sila Hristovog vaskrsenja obnavlja nju i obnavlja nas koji smo se danas u njoj oko ćivota svetoga i prepodobnoga oca Joanikija sabrali. I, evo je, pogledajte je! Nije li raspeta ova svetinja, nije li ona izrasla iz groba Hristovog, iz onog mesta stradanja Hristovog, nije li rođena na golgoti Hristovoj, iz njegovih svetih rana, rana raspetoga za nas i za naše spasenje. Evo je i ona postala jedna od Hristovih rana, jedno od mjesta gde je kanula kap Hristove krvi sa Golgote, svete njegove krve iz njegovih rebara. Evo jednog od probodenih rebara Hristovih. To je bila i to je ona ostala do danas ova sveta obitelj i onaj oko koje je ona sadjenuta i oni koji su kroz vjekove ovdje Hristu Gospodu služili. Raspeta lavra sveto devička, ali i lavra koja uvek iznova vaskrsava, sva je u duhu Hristove golgote i sva je u duhu, istorija njena, onoga koji je ovde prvi nosio Hristov krst, ali i primio u sebe silu vaskrsloga Gospoda. I danas ovdje sabrani mi opipljivo, bez da nam to neko drugi priča i kazuje, i mi doživljavamo tu veliku i svetu tajnu, krsno vaskrsne pashe, ove svete obitelji. Tugujemo nad raspetim Gospodom za nas i naše grehe, tugujemo za raspetom ovom svetinjom, za oskrnavljenim ćivotom prepodobnog oca našega Joanikija, za oskrnavljenim grobovima naše matere Paraskeve, Efimije, i drugih sestara, i svih onih koji su se podvizavali ovdje kroz vjekove. Njihovi grobovi su postali pričasnici Hristovog groba, njihova golgota je izrasla iz golgote Hristove, i ona stradanja ranija i ovo današnja stradanje to potvrđuje i to posvedočuje, a mi dodirujući rane Hristove, u njegovom svetom tijelu i krvi koje primamo na ovoj svetoj službi, i silom duha svetoga, te iste njegove rane dodirujemo kroz ćivot oca našeg svetog Joanikija, kroz raspetu ovu svetinju. Ali, dodirujući rane njegove isceljenje dobijamo, i dobijamo silu njegovog vaskrsenja, i kroz svetinju tela njegovoga, koje primamo u svetom pričešću, sa strahom božijim, ljubavlju i vjerom, i sa trepetom, zadobijamo silu vaskrsloga Hrista. Kroz obnavljanje naše duše postom i molitvom, i ovom svetom službom, ovim pojanjem , pjesmom ovom, vjek vjekovnom pjesmom, koja se poje ovde, i koja će se pojati ovdje do kraja svijeta i vijeka. Obnabvljamo se primanjem tijela i krvi njegove, primanjem sile vaskrsloga Hrista, i time zadobijamo nepokolebljivu i neoništivu nadu da će ova svetinja, kao što je vaskrsavala kroz vekove, ponovo vaskrsnuti, da će na ovom mjestu, kao i do sada tako i u buduće, vladati živi Gospod, koji je sa nama, koji je među nama, koji je na raspetom, ali uvek iznova vaskrsavanom Kosovu i Metohiji. Danas je Kosovo i Metohija grob istovetan sa onim grobom Hristovim na Golgoti njegovoj. U taj grob Hristov koliko je njih koji su ostali pričasnici njegovog raspeća? Ova svetinja je svetinja vaseljenska, svetinja koja priziva na ljubav, na mir sve one koji žive oko nje.
Među narodom u manastirskom dvorištu su i vojnici KFOR-a. Pitamo francuskog kapetana zašto nisu branili Devič 17. marta: “Nismo mi tada bili u Deviču” – kaže kapetan francuskih padobranaca i dodaje da vojnici KFOR-a nisu imali naredbu da brane Srbe i srpske svetinje. “Zovem se Nikolas Martinos i manastir bih branio i bez naredbe” – kaže kapetan. Suvišno ga pitamo da li je poreklom Grk i pravoslavac.
Pre mraka vraćamo se kroz naseljena mesta, ulicama šetaju buljuci muškaraca sa neskrivenom mržnjom zure u naš autobus. Tek po koji vremešni Albanac savije glavu kao da mu je neprijatno. Tamo gde Srba još uvek ima siromašno je vidljivo. Albanske kuće su nove, skupe. Nas dve razgovoramo o italijanskom vojniku koji nam je u Deviču rekao da je Kosovo evropska Kolumbija.
Iz vazduha otiče pretnja, lakše se diše, pred nama je Banjska kralja Milutina. U Banjskoj je do albanskih zuluma u tursko vreme stolovala i čuvena skulptura Bogorodice sa Isusom. U njoj nema više prelepih fresaka ali se manastirski kompleks restaurira. Tamo gde su Srbi Božije se kuće obnavljaju, tamo gde su Albanci Božije kuće se ruše. “I opet vaskrsni gospode, pomozi nam imena tvoga radi” – Arsenije Treći čarnojević.
